U subotu, 21.11.2015. godine održana su predavanja u okviru Modula 3 (Kultura i ideologija) i Modula 4 (Feministička etička i politička teorija) koja su vodili Nebojša Jovanović, doktor rodnih studija, i Amila Ždralović, magistrica socioloških nauka i viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Amila Ždralović je predavanje Feminizam i etika odgovornosti počela pitanjima: Da li uopće možemo „rastegnuti“ liberalne, komunitarne i druge pristupe pravdi na način na koji feminizam teži?; Da li feministička teorija/aktivizam ima potrebu da prilagođava te teorije?; Da li možemo govoriti o ženskom i muškom modelu pravde i pravednosti? Na početku je utvrđeno da su pristupi pravdi, kroz povijest, bili bazirani uglavnom na klasičnim maskulinim konceptima.

Predavačica je sa učenicama_ima diskutirala o procesu moralnog rasuđivanja, i kako u tom pogledu, od antičke (klasične) filozofije do danas, nismo otvorili nova pitanja. Od tada su se razvili ovi načini rasuđivanja: moralni, religiozni, psihoanalitički. Predavačica je predstavila nivoe moralnog rasuđivanja koje je, prema Kohlbergu, uvijek logičko, odnosno posljedica racionalnosti. Tako Kohlberg navodi kao prvi nivo – predkonvencionalni nivo u kojem se rasuđivanje odvija prema procjeni kazne i nagrade; zatim drugi nivo – konvencionalni nivo u kojem se rasuđuje pitanjem da li će se konkretna radnja isplatiti, te kakvu će korist donijeti onome koji uradi nešto; te treći – postkonvencionalni nivo u kojem se moral više ne veže za pravo, te se nalaže da se određena radnja uradi jer predstavlja moralnu dužnost.

Predavačica je analizirala stajališta Carol Gilligan kojima nadopunjuje i kritikuje Kohlbergove postulate. Ona podjelu na etiku pravednosti kao isključivo mušku, i etiku brige/odgovornosti kao isključivo žensku, vidi kao pogrešno shvaćenu spolnu razliku. Ona ovu podjelu smatra potpuno neupotrebljivom, te ju smatra zamkom u koju smo upali u pokušaju da se prilagodimo strukturama, a koju je neophodno prilagoditi našim potrebama.

Takođe su predstavljena gledišta etike odgovornosti koja elaborira Karl Jaspers: metafizička; politička koja se uvijek vezuje za kolektiv; moralna koje je uvijek individualna; kao i pravna. Hannah Arendt je kombinirala građansku samoodgovornost i individualnu odgovornost, te isticala da ju svako ima. Sistem koji treba da počiva na takvoj odgovornosti je definirala kao sistem šarafa i vijaka pri čemu je svaki zamjenjiv, a gdje mi – sudionici_e tog sistema isti neprestano reproduciramo, da bi ga, naposlijetku, jedino iznutra mogli izmijeniti, pri čemu trebamo odustati od izvanjske promjene strukture.

Na kraju predavanja je zaključeno da bi trebalo postaviti pitanje: Zašto ne poći od etike brige, te ju postaviti kao normu, a preoblikovati postojeće norme etike pravednosti koje preovladavaju?

Nebojša Jovanović je predavanje Psihoanalitički doprinos teoriji ideologije započeo osvrtom na osnovni predmet kojim je psihoanaliza zaokupljena: nesvjesno – ono što je na drugoj sceni, drugačije, a strukturirano od svjesnog. Predavanje je počelo postavljanjem dogmatskog pristupa psihoanalize koja je heterogena, te je naglašeno kako je psihoanaliza kritizirala medicinu i oficijelnu psihijatriju. Istaknuta je čvrsta i burna veza, odnosno produktivni odnos između feminizma i psihoanalize. Ono što je specifično kod psihoanalize jeste da je upravo ŽENA objektivizirana, te predstavlja tipskog pacijenta.

Osnovni fenomen kojim se psihoanaliza bavi od svojih početaka jeste SEKSUALNOST koja je za psihoanalizu društveno uvjetovana pojava, a nikako prirodna. Psihoanaliza zapravo odbacuje biologiju kao temelj seksualnosti, koju smatra imaginarnom anatomijom. Predavač je naglasio da psihoanaliza nastoji konstruirati određene istine iz nesvjesnog, te da se, pri tome, bavi TRAUMOM (ENIGMOM) SEKSUALNOSTI koju smatra traumom neznanja, te ju pokušava riješiti. Psihoanaliza vidi problem u činjenici što mi, primarno, ne shvatamo seksualnost, i to naziva strukturnom fantazijom. Definiran je pojam FANTAZIJE koja nam  daje okvir kroz koji percipiramo stvranost, tj. stvarnost je preklopljena kroz fantazmatski okvir kroz koji gledamo svijet. Naglašeno je da je fantazija uvijek društvena, a ne individualna, te da uključuje koncept identiteta i omogućava nam da si pričamo priču o sebi. Kao takva, fantazija predstavlja temelj ideologije koja time postaje strukturno prisutna u našim mislima.

Predavanje o Bourdieuovoj intervenciji je počelo određivanjem osnovnog nastojanja Bourdieua, a to je kako izaći na kraj sa brojnim dihotomijama koje su dugo teoriju dijelile od prakse. Bourdieu je želio akcent staviti na teoriju i logiku prakse, i tako dobiti odgovore na mnoga pitanja. Definirajući ideologiju kao simboličku dominaciju/moć/nasilje, identificirao je dva pojma koja bi mogla zamijeniti ideologiju: habitus koji nam pomaže da shvatimo pretpostavljena pravila igre, i doxa koja istrajava pored i uprkos ideologiji, i širi nam područje koje ideologija sužava.

Kroz mnoge primjere korištenja i načina na koje se nosimo sa seksualnošću u realnom životu, analiziran je domet ideologije u naše odnose, te je diskutirano da li ideologija dopire baš do svakog našeg „izbora“, ili je negdje ipak riječ o doxi. Analiziran je i Bourdieuov pojam društvenog kapitala koji nam govori da je uvijek na djelu društveni aparat, te da zbog toga nikada ne odstupamo previše radikalno od društvenih konvencija (običaja), odnosno dominantnih ideologija.

U petak, 27. novembra predavanja počinju u 17h. U okviru Modula 4, Ajla Demiragić će govoriti o odnosu feminizma/ama i nacionalizma, u tekstu i kontekstu.

 

Realizaciju Feminističke škole Žarana Papić finansijski podržava Švedska vlada putem Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).