Žene postaju direktorice muzeja koji propadaju jer u tom sektoru nema novca

Posljednje predavanje u okviru serije predavanja i feminističkih razgovora Neko je rekao feminizam održano je u srijedu, 2. decembra, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, a tema diskusije koja je obilježila kraj trećeg ciklusa ovih predavanja bila je Žene i muzeji.

Piše: Masha Durkalić

Mjesto gdje se održavaju događaji u sklopu ciklusa Neko je rekao feminizam je već dugo Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu, no, upravo je ovo mjesto bilo najprikladnije za diskusiju koja je označila kraj trećeg ciklusa ovog događaja, obzirom na izabranu temu – Žene i muzeji. Tokom jednoiposatne diskusije govornici/e su bili/e Zlatan Delić iz Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, Aida Salketić iz Fondacije Kulturno naslijeđe bez granica (Cultural Heritage without Borders – CHwB) i Sarita Vujković, direktorica Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Moderatorica diskusije bila je Aida Kalender iz Udruženja Akcija.

Kako bi pojasnio zbog čega je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti toliko značajan za izabranu temu, Zlatan Delić je govorio o osnivačici ovog muzeja, književnici i kulturnoj djelatnici Raziji Handžić. “Razijin slučaj pokazuje kako institucije tretiraju žene u određenim epohama. Ovaj muzej je zvanično otvoren 1961, iako se govorilo da će biti otvoren mnogo ranije, što zapravo pokazuje kako je i tadašnja SFRJ tretirala žene unutar institucija od državnog i nacionalnog značaja”, kaže Delić. U periodu otkad postoji Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, tokom 54 godine, prikupljeno je 22.000 eksponata koji su klasificirani u književne i pozorišne zbirke. “U književnim zbirkama nema žena. Žene su prisutne kao kostimografkinje, scenografkinje i glumice u pozorišnim zbirkama. To pokazuje kako kanon i ova kulturna institucija na isti način pristupaju ženskom književnom stvaralaštvu. Sve zbirke pripadaju muškarcima, osim jedne zbirke, koja pripada upravo Raziji Handžić. U spisima koje smo pronašli Šejla (Šehabović, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, op.a.) i ja, vidljivo je kako se Razija raspravljala sa članovima tadašnjeg udruženja književnikai kako je molila predstavnike vlasti da joj daju novac da otvori ovaj muzej. Zbog njenog profesionalizma, Ivo Andrić joj je poklonio originalni rukopis romana Na Drini ćuprija i pero kojim je napisao taj roman, dok joj je Meša Selimović poklonio originalni rukopis romana Derviš i smrt”, objasnio je Delić.

Zaboravljene i smijenjene žene

Čim je muzej ‘stao na noge’, odnosno postao prepoznat od tadašnjih vlasti i nadležnih ministarstava i države, Razija Handžić je smijenjena s mjesta direktorice. Nakon nje su na toj funkciji bili redom muškarci, i to po više mandata.“Razija Handžić pada u zaborav, do te mjere da, kada smo Šejla i ja došli ovdje, i kada sam ja našao tu njenu zbirku, uposlenici/e ove ustanove nisu imali pojma ko je Razija Handžić. Iako postoji zaborav, u Sarajevu postoji i neko kolektivno sjećanje. Razija Handžić, koja je, između ostalog, pisala proglase za emancipaciju žena, pisala o značaju obrazovanja za žene i tražila pravo glasa za žene, danas jeu kolektivnom sarajevskom sjećanju među književnicima poznata kao ‘Raza nakaza’. To je bio njen nadimak, jer je bila ‘ružna kao grob’, a ovo je citat jednog poznatog starog sarajevskog književnika, kojeg ovom prilikom neću imenovati, a kojeg žene inače obožavaju i kao čitateljice i kolegice, a on ih naziva ‘micama’. Patrijarhalna kultura u kojoj mi živimo u tome ne vidi nikakav problem”, rekao je Delić.

Sarita Vujković, koja je dugo proučavala umjetnice na našim prostorima, prokomentirala je sudbinu osnivačice Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti riječima da su brojne umjetnice koje su ovdje stvarale bile zanemarivane ili zaboravljane, što je velika greška. “U historiji umjetnosti su žene zaboravljane vijekovima, a njihova umjetnost se nije dovoljno vrednovala. Kroz historiju su brojne žene stvarale, ali nisu bile primijećene, poput Tizianove kćerke koja je radila s njim, ili recimo Fride Kahlo, koju danas svi znamo i divimo se njenom radu, dok je prije 20-ak godina njeno ime bilo nepoznato. To je primjer na kojem vidimo kako je feministička teorija omogućila da kvalitetne i važne stvari u umjetnosti izađu na vidjelo”, rekla je Sarita. Ona dodaje da treba uzeti u obzir da neke umjetnice možda nisu imale dovoljno razvijen umjetnički stil, jer nisu mogle dobiti sveobuhvatno obrazovanje, primjerice, naučiti kako se slika akt, jer im nije bilo dozvoljeno da pohađaju takvu vrstu nastave.

Moderatorica Aida Kalender primijetila je da se danas u BiH, možda više nego ikad, mnogo žena nalazi na čelnim pozicijama muzeja, koji su, istovremeno, apsolutno zanemareni. Ona je postavila pitanje zbog čega veliki broj žena pristaje da radi i upravlja institucijama koje su na rubu nestajanja, a svoj odgovor na to pitanje ponudila je Aida Salketić. Iskustvo CHwB-a, kao i Balkanske mreže muzeja koja je počela sa radom 2007, je da su njihove najčešće saradnice, i to na prostoru čitave regije, upravo žene. Nedavno provedeno istraživanje u Albaniji o procentualnom odnosu muškaraca i žena koji rade u oblasti kulturnog naslijeđa, rezultiralo je informacijom da je 85% žena zaposleno u ovom sektoru.“Naš zaključak je da je situacija takva jer se u kulturi ne vrte velike pare. Ovdje je politika muška stvar, i kroz cijelu našu savremenu političku historiju, donosioci odluka ne prepoznaju kulturu kao resurs, nego kao nešto što troši pare i čemu treba da se da neka milostinja. Kultura je, zajedno s obrazovanjem, oblast gdje se uvijek rade rezovi u budžetima. Mislim da se upravo tu može pronaći uzrok problema.U kulturi se ne govori o velikim novcima i odnosima moći, i zato su tu većinom prisutne žene, a ne muškarci, što, u usporedbi s nekim drugim zemljama, ipak nije slučaj”, rekla je Aida, te dodala da je potrebno staviti akcent na to da je kultura naš najveći resurs i da može biti pokretač socijalnih i ekonomskih promjena.

Muzeji kao nevladine organizacije

Zlatan Delić je opisao nekoliko detalja koji se tiču rada Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, kako bi prisutni/e stekli/e bolji uvid u to kako je raditi u ovoj instituciji, pogotovo na poziciji direktorice, u ovom slučaju Šejle Šehabović.“Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti je, skupa sa još šest kulturnih institucija od državnog značaja, nakon rata ostao bez osnivača, a samim tim i bez riješenog pravnog statusa. U takvim situacijama se često na rukovodne pozicije dovode žene, zato što nijedan muškarac neće prihvatiti tu poziciju. Kada je Šejla došla ovdje, ljudi u ovoj instituciji nisu godinu i po dana primali platu. Ona je morala raditi deset mjeseci da bi otplatila dug. Na to niko neće pristati. Niko neće pristati na rad u instituciji u kojoj svoje zaposlenike/ce ne možete natjerati da rade, a ne možete ih otpustiti, i sve je prepušteno njihovoj dobroj volji. I ne samo njihovoj, nego i dobroj volji domaćih i inostranih fondacija koje kulturno blago tretiraju kao bilo koji drugi materijal za rješavanje projektnih aktivnosti, što nije njihova krivica. Zbog toga ovaj muzej, a vjerujem i drugi muzeji, danas funkcionira kao nevladina organizacija. Razlika je u tome što mi radimo sa nacionalnim i javnim blagom, s nečim što se ne može komercijalizirati, a od čega se nešto pokušava napraviti. U takvim situacijama morate imati ogroman entuzijazam”, objašnjava Zlatan i povlači paralelu sa situacijom koja postoji u Historijskom muzeju, čija je direktorica Elma Hašimbegović.“Muškarci se ne žele prihvatiti takvih pozicija zato što tu nema novca. To je klasični scenarij koji se uči u feminističkoj teoriji – kad god određena struktura slabi, kad više nije profitabilna, tu odjednom dolaze žene, a muškarci se sele na druge pozicije.”

Zlatan smatra da je nakon završetka rata u BiH, i nakon svih klasifikacija koje su se desile, na red došla i klasifikacija obrazovanja i kulture u skladu sa narativom koji počinje od 1995. godine.“Zajedničku historiju koju nosi ovih sedam institucija ne želi nijedna politička stranka,i samim tim ne žele dati novac zanjih. Naravno da Šejla zaslužuje da bude direktorica ovog muzeja, ali ona to ne bi mogla biti da je ova institucija sređena. Mi se nadamo da se njoj neće desiti isto što se desilo Raziji Handžić – da nestane sa ove pozicije, a da se pojavi neko ko je po poziciji u političkoj stranci podoban za to mjesto”, kaže Zlatan. On naglašava da iako su uvjeti rada u muzeju loši, oni/e koji/e tu rade jednostavno nemaju vremena da razmišljaju o tome.“Naše je da radimo, da zadržimo neki entuzijazam, a nadamo se da će i vlasti to prepoznati i da će se neke stvari izmijeniti.”

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti RS-a je u možda malo boljoj situaciji u odnosu na sedam kulturnih institucija od državnog značaja, jer se finansira iz budžeta RS-a, gdje postoji Zakon o muzejskoj djelatnosti kojim je definisan osnivač institucije, kao i način finansiranja muzejskih institucija. “Ne mogu da kažem da je situacija dobra. Ona je iz godine u godinu sve lošija, i mogu je uporediti sa situacijom u prosvjeti. U pitanju su najniže plate u RS-u. Kustos ima platu kao i učitelj. Mi smo se našli u jednom zamršenom klupku i na neki način smo zamorčići kompleksne i loše politike koja dugo vlada, tene pronalazimo način da to raspetljamo”, kaže Sarita Vujković, dodajući da bi za institucije kulture bilo najbolje da nisu na samo jednom budžetu.“Mislim da je zakon prva i osnovna stvar koja treba da riješi probleme, i da je potreban zakonski okvir koji treba da kaže na koji način će se šta finansirati i ko ima kakvu obavezu. Svi bi trebalo da pročitaju Churchillove memoare, i da posebno obrate pažnju na dio koji se odnosi na Drugi svjetski rat, kada mu njegovi ministri govore da mora da se smanji budžet za kulturu, a on im odgovara da budžet za kulturu ne može da se smanjuje, jer ako kulture ne bude, onda nemaju za šta da se bore. To je rečenica o kojoj svi treba da razmišljamo.”

Aida Kalender je podsjetila da je tokom augusta i septembra ove godine rađena velika građanska akcija u Zemaljskom muzeju, pod nazivom #Jasammuzej, a koju su podržali brojni kulturni radnici/e iz BiH, ali i iz regije. Pozivi za podršku tada su poslani i Sariti Vujković, kao direktorici MSURS-a, ali i direktorici nacionalnog komiteta ICOM-a (Međunarodna mreža muzeja – International Council of Museums) za BiH. Aida je postavila pitanje zašto je izostala podrška iz MSURS-a, kao i da li profesionalna solidarnost može pomoći da se situacija sa kulturom pomjeri s mrtve tačke. Sarita Vujković je rekla da je poziv za podršku akciji za Zemaljski muzej na njenu adresu stigao kasno, i da zbog prethodnih obaveza nije mogla prisustvovati akciji, no, da su reakcije stigle ispred nacionalnog komiteta ICOM-a i da je nekoliko pisama upućeno Ministarstvu civilnih poslova BiH, kao i entitetskim ministarstvima, dok je predsjednik ICOM-a, Hans Martin Hinz, na generalnoj konferenciji u Rio de Janeiru posebno govorio o Zemaljskom muzeju BiH. “Meni je djelovalo da je akcija brzo završena, ali je dobra stvar to što je uradila svoje – muzej je otvoren. Moje je mišljenje da muzej mora da bude otvoren, jer nisu samo važni ljudi koji rade u muzeju. Muzeji su, prije svega, odgovorni prema publici. O kulturi treba razmišljati na ozbiljnom nivou i naći načina da se napravi sistem, jer mi sistem nemamo”, rekla je Sarita, i dodala da je potrebno razvijati umjetničko tržište, koje trenutno ne postoji, zbog čega su sami/e umjetnici/e možda i u gorem položaju od muzeja.

Kulturi treba solidarnost

Aida Salketić podsjetila je na akciju Solidariši se, ugrijmo muzej! koja je prije nekoliko godina održana u Historijskom muzeju BiH zbog istih razloga – teške finansijske situacije. “Definitivno bi ljudi koji rade u muzejskim institucijama trebali više da se aktiviraju u određenim pitanjima, ali s druge strane, mislim da je nepravedno to očekivati od ljudi koji rade u institucijama za koje niko pretjerano ne haje.” Ona je dodala da smatra da su Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Muzej savremene umjetnosti RS-a i Historijski muzej BiH jedini muzeji koji su napravili specifične programe ili pomake vezane za temu žena u muzejima, bilo kroz svoje zbirke, ili učešće u događajima koji podržavaju feminističke teme. “Upravo bi muzeji, koji su javne institucije, trebali da budu prostori demokratizacije, prostori gdje se mogu zagovarati svačija prava i govoriti o pravima žena, LGBT pravima, pravima osoba s invaliditetom, jer je to jedan sigurni prostor.Poslat ćete jaču i značajniju poruku ako u rad muzeja uključite marginalizirane skupine. Mislim da sa svih strana treba da utječemo na to da se čuje glas kulture, ali i onih koje kultura predstavlja u muzeju.”

Zlatan Delić je dodao: “Ja sam diplomirao književnost i magistrirao rodne studije, i u ovom muzeju sam pronašao podatke koje nisam mogao naći tokom studija, što je potpuno normalno. Zato moraju postojati arhivi i muzeji, i zato bi bilo užasno da se takve institucije zatvore, jer onda zatvarate znanje, i sopstvenu mogućnost da se razvijete, kao i pojavu novih mogućnosti i znanstvenih perspektiva koje će unaprijediti nešto što treba da izučavate.” Delić je mišljenja da ove institucije nijedna vlast neće zatvoriti. No, situaciju je uporedio sa onom nakon Drugog svjetskog rata, kada su sve institucije nastale jer je neko vjerovao u njih. “Moralo se 15 godina raditi da bi se stvorile sve te institucije, fakulteti, instituti… Mi smo sada ponovo u toj situaciji. Ovo je prekarni rad i morat ćete biti spremni da radite džaba ukoliko hoćete da popravite i vlastitu državu i sebe same. Onog dana kada potpišete ugovor da radite u bilo kojoj naučno-obrazovno-kulturnoj instituciji, vi ste potpisali da ćete da se borite i da snosite odgovornost za vlastitu borbu.”

Zatvarajući zvanični dio diskusije i otvarajući prostor za pitanja, Aida Kalender rekla je da je solidarnost važna u kulturnom sektoru jednako koliko je važna i u ženskom pokretu. “Vrijeme je pokazalo da tokom 20 godina sijede muške glave koje sjede u centrima moći nisu zianteresirane za kulturu, i ta se paradigma definitivno mora promijeniti. Glas za promjenu mora doći odozdo. Ne možemo očekivati da će taj veliki roditelj, oličen u ministrima, brinuti o nama i dati nam neku milostinju da radimo svoj posao. Zaista je došlo vrijeme da se, poput osnivačice ovog muzeja u kojem sjedimo, borimo, budemo hrabri, i da izađemo iz pozicije komfora, jer sutra svi mogu biti u ovoj situaciji. Politiku moraju kreirati ljudi koji rade u kulturnim institucijama. Stoga ponovo pozivam sve kulturne radnike/ce na solidarnost, povezivanje i zajednički glas.”