Piše: Anne Bonitz
“Uvjerene da puni i cjelovit razvoj zemlje, blagostanje svijeta i razlog mira zahtijeva najveće sudjelovanje žena pod istim uvjetima s muškarcima na svim područjima.” Ono što su zaključile Ujedinjene nacije u preambuli Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena 1979. godine pruža osnovu za zagovaranje rodne ravnopravnosti, posebno u pogledu obrazovanja te ekonomskog i političkog osnaživanja. Nažalost, žene se još uvijek suočavaju s mnogobrojnim preprekama u dominantno muškim društvima širom Evrope i svijeta. Dakle, kako bismo mogli eliminirati strukturalnu diskriminaciju i otvoriti vrata za žene da rade izvan okvira društvenih normi?
U posljednih nekoliko godina, rodne kvote su uvedene u nekoliko evropskih zemalja, kako bi se zaposlilo više žena na vodećim pozicijama u ekonomiji i politici. Kvote su fiksni brojevi ili procenti marginaliziranih grupa ili odnos spolova koji moraju biti ispoštovani prilikom biranja određenih pozicija. Da bi kvota bila efikasna i da zapravo predstavlja potrebe manjinske grupe, potrebna je kritična masa od 30-40%. U većini evropskih zemalja rodne kvote se koriste u politici, ekonomiji i u javnim službama, ali postoji mnogo različitih vrsta kvota s različitim obavezujućim karakterom i stopom efikasnosti.
Norveška
Kao jedna od prvih zemalja koja je uvodila rodne kvote, norveške stranke su pokušavale povećati učešće žena u politici uvođenjem dobrovoljnih rodnih kvota u svoje kandidatske liste tijekom 1980-ih. Od tada, broj žena u norveškom parlamentu je stalno rastao i već 1990. godine procenat žena iznosio je 36%1. Promjene u ekonomiji su se dogodile kasnije, ali uz uvođenje Zakon o ravnopravnosti spolova 2003. godine, što je mnogo ranije nego u većini evropskih zemalja. Zakon, koji je stupio na snagu 2006. godine, zahtijeva od kompanija na tržištu da 40% mjesta u nadzornim odborima moraju činiti žene. Kompanije su dobile rok od 5 godina da ispune zahtjeve, a oni koji ih ne bi ispunili rizikovali bi ukidanje registracije firme ili zatvaranje sudskom odlukom. Shodno tome, procenat žena u nadzornim odborima kompanija u Norveškoj 2015. godine iznosio je 38.7%2.
Španija
Ljevičarske stranke u Španiji su bile prve koje su u toku 1980. godina uvele dobrovoljne rodne kvote za kandidatske liste i izvršne odbore stranaka. Donošenjem Zakona o ravnopravnosti 2007. godine, sve političke stranke su konačno pozvane da istupe sa kandidatskim listama na kojima je 40% žena, inače bi iste bile proglašene nevažećim. Zbog toga, procenat žena u španskom parlamentu je od 1990. godine porastao sa 15% na39% u 2016.1 godini. Osim toga, kompanije u državnom vlasništvu, koje su tržišno navedene ili koje imaju više od 250 zaposlenika morale su da povećavaju procenat žena u nadzornim odborima do 40% do 2015. godine. Motivacija za kompanije je prednost pri dodjeli ugovora ukoliko ispunjavaju kvote, te je zbog toga procenat žena u nadzornim odborima porastao sa 10.6% u 2011. godini na 18.8%2 u 2015. godini.
Italija
Nakon ustavnih reformi 2003. godine, regionalne vlade Italije usvojile su rodne kvote u izbornom procesu i tako zahtijevale podjednako učešće žena i muškaraca na kandidatskim listama. Oviso od regije, nepoštivanje rodnih kvota se kažnjava odbacivanjem kandidatske liste ili novčanim kaznama. Shodno tome, postotak žena u italijanskom parlamentu je porastao sa 13% iz 1990. na 31%1 u 2016. godini. U cilju povećavanja učešća žena u ekonomiji, novi zakon koji je usvojen u ljeto 2011. godine, zahtijeva najmanje jednu trećinu žena u nadzornim odborima kompanija koje su u državnom vlasništvu ili tržišno navedene. Kompanije su uslovljene finansijskim sankcijama ukoliko ne poštuju zakon. Kao posljedica toga, postotak žena u nadzornim odborima kompanija u Italiji je značajno porastao sa 4.2% 2011. godine na 24.6%2 2015. godine.
Francuska
Od svih stranaka koje izlaze na izbore Narodne skupštine (Assemblée nationale) i Senata, zahtijeva se podjednak broj žena i muškaraca na kandidatskim listama (dozvoljeno je odstupanje od samo 2%). Neusklađenost lista se kažnjava financijskim kaznama. Prema tome, procenat žena u francuskom parlamentu je porastao sa 7% iz 1990. na 26%1 u 2016. godini. 13. januara 2011. godine je usvojen zakon s ciljem povećanja rodne ravnopravnosti u francuskoj ekonomiji. Kompanije koje su tržišno navedene ili imaju više od 500 zaposlenika su morale da povećaju procenat žena u nadzornim i upravnim odborima na 20% do 2014. te na 40% do 2017. godine, u suprotnom pozicije moraju ostati prazne. U slučaju nepoštivanja, kompanije se suočavaju s financijskim kaznama, gdje na primjer, članovi odbora ostaju bez naknada. Shodno tome, procenat žena u odborima kompanija u Francuskoj je porastao sa18.2% iz 2011. do 34.4%2 u 2015. godini.
Belgija
1970-ih i 1980-ih, belgijske stranke su dobrovoljno počele da uvode i povećavaju rodne kvote u cilju povećanja učešće žena u politici. 2002. godine donesen je Zakon o ravnopravnosti spolova koji zahtijeva podjednako učešće žena i muškaraca na izbornim listama (razlika ne može biti veća od jedan). U suprotnom, kandidatska lista neće biti odobrena. Ovaj zakon se odnosi na izbore Donjeg i Gornjeg doma, kao i za izbore na lokalnom nivou. Postotak žena u parlamentu Belgije se povećao sa 9% iz 1990. na 39%1u 2016. godini. Kao i većina evropskih zemalja, Belgija je tokom ljeta 2011. usvojila zakon koji zahtjeva da najmanje jedna trećina članova izvršnih odbora u kompanijama, koje su pod kontrolom države ili tržišno navedene, budu žene. Neusklađenost rezultira financijskim kaznama ili nepopunjenim pozicijama. U skladu s tim, procenat žena u nadzornim odborima u Belgiji je porastao sa 10.8%iz 2011. na 27%2u 2015. godini.
Holandija
Liste kandidata holandske Stranke rada (Partij van de Arbeid) sadržavaju jednak broj žena i muškaraca još od 1987. godine, dok su ostale stranke usvajale rodne kvote kasnije. Procenat žena u parlamentu Holandije je bio 21%1 već 1990. godine, što je relativno visok postotak u odnosu na druge evropske zemlje u to vrijeme. Međutim, do 2016. godine, postotak žena u politici je porastao na 37%1. U cilju podrške rodne ravnopravnosti u ekonomiji, Holandija je usvojila novi zakon u ljeto 2011. godine. Zakon zahtijeva od kompanija koje su tržišno navedene ili imaju više od 250 zaposlenika, da popunjavaju svoje izvršne odbore s najmanje 30% oba spola, a u suprotnom će biti kažnjene. Prema tome, postotak žena u odborima holandskih kompanija je porastao sa 16.2% u 2011. na 24.4%[1] u 2015. godini.
Njemačka
Kako su Savez 90/Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen) uveli kvotu od 50% žena na kandidatskim listama 1986. godine, i druge stranke su počele da prate njihov primjer. Stranka Ljevičara (Die Linkspartei), na primjer, zahtijeva 50% žena u svim službama stranke. Postotak žena u njemačkom parlamentu (Deutscher Bundestag) iznosio je 39%1 u 2016. godini. U cilju pružanja jednakog pristupa ženama vodećim pozicijama u ekonomiji, 6. marta 2015. godine izglasan je zakon koji zahtijeva od kompanija koje su tržišno navedene da popune svoje izvršne odbore s najmanje 30% žena, ili pozicije moraju ostati prazne. Osim toga, 3500 manjih kompanija moraju postaviti sebi ciljeve kojima će povećati broj žena u njihovim upravama i upravnim odborima. Nadalje, njemačka vlada ima planove da poveća kvotu na 50% i da istu metodu usmjeri u pravcu povećanja broja muškaraca koji rade u obdaništima, osnovnim školama itd.
Hrvatska
U vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije rodne kvote su osiguravale da žene budu zastupljene u parlamentima i sindikatima, ali stvarna politička moć žena je ipak bila mala. Tokom izbora 2015. godine u Hrvatskoj, po prvi put je uvedena kvota od 40% žena na kandidatskim listama. Međutim, liste kandidata koje nisu u skladu s tim zahtjevima nisu bile poništene, nego su stranke plaćale kazne. Kao rezultat te vrste kazne, postotak žena u Saboru je pao na 13%[2], što je najniži procenat od 2000. godine.
Protivnici ideje rodnih kvota sumnjaju u njihovu efikasnost i pravičnost, a zagovornici se nadaju da će se, uz pomoć kvota, barijere i predrasude prema ženama moći otkloniti zauvijek. Gledajući navedene primjere, brojke jasno pokazuju da je većina evropskih zemalja uspjela da zapravo povećava broj žena na vodećim pozicijama u politici i ekonomiji uvođenjem zakona o ravnopravnosti spolova koji uključuju rodne kvote. Drugi važan faktor za stvarnu ravnopravnost spolova jeste da političke stranke uvedu rodne kvote u svoje interne strukture i programe tako da žene i muškarci imaju jednak pristup pozicijama na svim političkim nivoima. U zaključku, rodne kvote su donijele veliku promjenu u pogledu rodne ravnopravnosti ali u isto vrijeme kvote mogu da budu efikasne samo ako odgovarajuće sankcije nastupe nakon nepoštivanja tih zakona u politici i ekonomiji.
[1]Interparlamentarne unije: „Women in Parliaments data“, 2016
[2]“Gender Diversity on European Boards” – A European Women on Boards study by ISS and EWOB, april 2016