Neko je rekao feminizam: Seksualnosti je u obrazovanju zabranjen pristup

Piše: Masha Durkalić

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH je u četvrtak, 5. marta, održano prvo predavanje u okviru trećeg ciklusa feminističkih razgovora i predavanja Neko je rekao feminizam. Prvo predavanje novog ciklusa nosilo je naziv Cosmo-politika: Dijetalni feminizam ženskih časopisa, a predavač je bio Nenad Veličković.

Nakon pauze od nekoliko mjeseci, novi i treći ciklus feminističkih razgovora i predavanja Neko je rekao feminizam, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra i uz podršku Fondacije Friedrich Ebert, otvoren je predavanjem Nenada Veličkovića, književnika i profesora Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Veličković je svoje predavanje posvetio (anti)feminizmu ženskih časopisa, koji politiku emancipacije i osnaživanja žena provode kroz potrošačku kulturu, te ženu pozicioniraju kao objekt muške želje, čime se dodatno perpetuira patrijarhalna matrica, a ženi se preporučuju čitavi nizovi savjeta kako da na najbolji način zadovolje muškarce. Nije bilo bolje osobe koja je mogla još jednom podsjetiti na licemjerje ženskih časopisa od Nenada Veličkovića, autora knjige Viva Sexico. Urnebesna satira kojom Veličković dekonstruiše tekstove iz Cosmopolitana, odnosno generalno ženskih časopisa, jer je u pitanju copy-paste princip, jasno razotkriva šta se u ovim časopisima ženama nudi kao ideologija kroz savjete, reklame, preporuke i druge segmente ovih časopisa.

Svoje izlaganje Veličković je započeo čitanjem nekoliko tekstova iz Cosmoboya, prvog dijela knjige Viva Sexico. Ova knjiga nastala je 1996. pod nazivom Sexicon – Sexpressionism, kao nastavak tekstova koji su objavljivani u čuvenom Fan magazinu. Knjiga je potom proširena dijelom Cosmoboy, koji sadrži analize tekstova, misli i izreka iz časopisa Cosmopolitan. “Ono o čemu piše i šta objavljuje Cosmo nude i Mila, Tena, Azra, Glorija, Gracija, Story, Elle, Joy, ističući na naslovnicama: 12 stvari koje nipošto, 13 poza koje obavezno, 18 pravila za, 34 razloga protiv, 10 zapovijedi, 14 odluka, 96 pitanja, 69 odgovora, 24 savjeta, 27 trikova, 4 znaka, 9 grešaka, 12 tajni, 5 istina, 6 laži, 7 opasnosti, 19 uputa, 11 koraka, 8 strategija, 15 situacija”, dio je iz uvodnog teksta.Idejni princip na koji se naslanjaju svi savjeti, preporuke i preporučena ponašanja iz Cosmopolitana, ogleda se u sljedećim Veličkovićevim rečenicama: “Cosmopolitan, jednako kao Diznijevi crtići, nema skrupula. Kao što se od grčke mitologije može napraviti američki mjuzikl, tako se od dobre djevojke može napraviti još bolja. (…) Cosmo djevojka ima ljubimca, dečka, posao, stan, dobar izgled, visoka primanja, razvijenu političku svijest, redovan, raznolik, a siguran seks, više od 20, a manje od 40 godina, i omiljeni magazin koji je apdejtuje o svemu što je postalo in, ili je otišlo u out.”

Glamurizirajte se

Publici je Veličković pokazao i nekoliko slajdova sa tipičnim citatima iz Cosmopolitana, koji, bez pretjerivanja, vrijeđaju inteligenciju, ali uprkos tome očigledno funkcioniraju u formi ozbiljnih savjeta ženama: “Provedite tri sata u blagdanskom shoppingu. Izgubit ćete 429 kalorija i precrtati sve sa svog spiska”, “Glamurizirajte svoj izgled”, “Imajte stila i kad šmrčete i kišete! Zašto ne biste bile chic čak i kad ste prehlađene?”, “Sjednite iza njega i prstom nježno icrtavajte cik cak liniju preko njegovih ramena, lopatica, leđa sve do kraja kralježnice. Cik cak putanju teško je predvidjeti”, “Imati vaginu i mišljenje moćna je kombinacija. – Sharon Stone”.“Kako je moguće da ovoliko gluposti, i otvoreno agitovanje za prodaju besmislenih i u biti nepotrebnih stvari, uživa toliko povjerenje kod čitateljica, ali i onih koji plaćaju reklame u tom magazinu?”, pita se Veličković, te dodaje da je magazinFeral Tribune, za koji je također pisao, propao zato što nije imao reklame. “Viktor Ivančić je rekao da su mediji prije služili da publici isporuče neke vrijednosti, sadržaje ili robu, a da sada svi mediji služe tome da isporuče ljude prodavačima, bilo da se radi o proizvođačima šminke ili o strankama koje izlaze na izbore.”

Korak dalje u njegovom procesu analize tekstova bile su čitanke, gdje je pronašao novi materijal i sakupio ga u knjizi Školokrečina. Knjiga je koncipirana tako što prepričavapriče iz tri razreda, bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, te je inspirisana kolumnom Viktora Ivančića Dnevnik Robija K. Jedno od poglavlja u knjizi tiče se pitanja od važnosti za feminizam ili pitanja koja bi se trebala promisliti iz feminističke perspektive, u kojem je analizirano 70 negativnih primjera. Pokazao je i statistiku koja je nastala nakon čitanja 20 čitanki za osnovne i srednje škole po različitim kriterijima. Brojke svjedoče o omjeru 7:1 u najboljem, do 20:1 u najgorem slučaju, na štetu vrijednosti za koje se zalaže feminizam.“U čitankama postoje tri vrste sadržaja. Prvi služi odgajanju nacionalista, i on preovladava. Drugi služi zagovaranju univerzalnih vrijednosti, i njega ima jako malo. Trećeg ima podjednako kao i patriotskih tema, i on ne oslikava ništa. Imate lekcije koje ničemu ne služe. Skoro polovina sadržaja svake od ovih čitanki nema jasno izraženu vrijednost, niti vodi djecu vrijednostima, niti traži od njih da kritički promišljaju bilo šta što je tema teksta.”Veličković poentira da ako se djeca odgajaju u patrijarhalnom sistemu mišljenja koji se ne osporava, i ako se ne uče univerzalnim vrijednostima poput jednakosti i pravde za sve, ta djeca neće moći imati kritički odnos prema svijetu. Veličkovićeva analiza sadržaja čitanki za osnovnu školu pokazuje da je seksualnosti pristup u čitanke zabranjen. “Seksualnost shvaćena kao univerzalna vrijednost ugrožava ideološki zahjev za nemiješanjem ili za kontrolisanim miješanjem”, jedan je od zaključaka analize. On se stoga pita imaju li građani i građanke BiH seksualnost, kao što imaju i nacionalnost?

Svezame, otvori se

Veličković predlaže da se u nastavu književnosti uvede veći broj savremenih autorica, da se poveća broj tekstova s rodno osviještenom tematikom i da se u interpretacije ubace pitanja i usmjere čitanja djece ka tome da se propituju rodni stereotipi. Iako se to moglo uraditi kada se sa osmogodišnjeg školovanja prelazilo na devetogodišnje, to se nije desilo, jer su isti ljudi radili programe. “Isti ljudi imali su vrlo jasan cilj da nastavu književnosti upotrijebe za građenje, utvrđivanje i održavanje nacionalnog identiteta, svako svoga, na teritoriji kojom vlada.”Veličković je skupa sa grupom bivših studenata/ica Filozofskog fakulteta, koji su sada većinom nastavnici/e u osnovnim školama, ponudio alternativu. Kreirali su čitanku za 5. razred, naziva Svezame, otvori se, i prijavili je na konkurs Federalnog ministarstva obrazovanja, za korištenje na teritoriji FBiH gdje su Bošnjaci/kinje u većini (jer Hrvati/ce ne koriste iste udžbenike). Čitanka za 5. razred je dobila dovoljan broj bodova i dopušteno je da se koristi u školama. Čitanka za 6. razred sljedeće godine je dobila negativnu ocjenu. Grupa je potom uradila studiju slučaja u kojoj je pokazano kako“kako državni obrazovni aparat pronalazi podesne ljude i kako ti ljudi, koristeći svoj naučni autoritet, odlučuju koja vrsta ideološki podobnog udžbenika može ići u škole, a koja ne”, objasnio je Veličković.

Primjeri nekoliko lekcija iz čitanke uključuju, npr. fotografije 12 poznatih žena koje su obilježile historiju čovječanstva, poput Hannah Arendt, Helen Keller, Simone de Beauvoir, u kojoj se djeci preporučuje da na internetu saznaju više o njima, što je lekcija koja je bila odobrena. No, lekcija u kojoj je na grafici Mojsijeve ploče sa zapovijedima ispisana pjesma feministice Radmile Lazić Lične zapovijesti ocijenjena je neprikladnom, jer bi mogla uvrijediti vjerske osjećaje učenika/ca. Još jedna lekcija, ona o umjetnosti, ocijenjena je neprikladnom zbog golotinje na slikama, koje su sve odreda reprodukcije svjetski poznatih umjetničkih djela. “Sve ove slike predstavljaju temelje likovne kulture čovječanstva, no, bilo je previše rano da djeca od 13-14 godina vide Rubensa”, zaključuje Veličković. Njihovi zajednički napori nastavljeni su kroz Školegijum, koji obrađuje različite teme vezane za obrazovanje.

Selfie Sulejmana Veličanstvenog

Veličković smatra da je religija ključni problem u obrazovanju. On se referira na knjigu Moralni pejzaž neurologaSama Harrisa, koji je ispitivao skenove mozgova ljudi nakon što im se postave pitanja “Ima li boga?” i “Imate li jetru?”. “On je lako dokazao da se u mozgu dešava ista stvar, i da mi nemamo neki centar za religiju. Mi imamo centar za kognitivno mišljenje, i sva priča o bogu je u istom centru kao i priča o tome da je zemlja okrugla. Dok god nastavnici biologije budu rezervisani prema Darwinovoj teoriji evoluciji, te afirmativni prema pričama o postanku ili kreacionizmu, imat ćemo ključni problem u obrazovanju.”U udžbenicima vjeronauke se djeci ne nude druge perspektive: ateizam ili homoseksualnost se, npr. spominju samo u problematičnom kontekstu. “Dakle, sve što nije urnek koji vjera traži od moralnog ponašanja, je u udžbeniku vjeronauke dato kao negativnost. To nije po zakonu, jer zakon kaže, između ostalih stvari, da je jedan od ključnih ciljeva obrazovanja razvijanje kritičkog mišljenja. Kako ćete razvijati kritičko mišljenje ako djecu utjerujete u vjeru bez da im dozvolite da tu vjeru dovedu u pitanje? Tu kritičkog mišljenja nema.”Također, dok čitanke prolaze kroz ruke brojnih recenzenata, to nije slučaj s udžbenicima vjeronauke, nego se pripadnici konfesionalnih zajednica dogovore šta treba biti u školskom programu i škole to prihvate. “U sekularnoj državi, u obrazovnom sistemu u kojem treba da odlučuju ljudi koje smo mi izabrali, oni ne mogu da imaju suvereno pravo na to, pogotovo ako vrlo očigledno ne poštuju ciljeve obrazovanja i jasno doprinose podjeli u društvu i neupoznavanju drugih. Ako pogledate udžbenike vjeronauke, više ćete sadržaja o seksualnosti pronaći tu, nego u udžbeniku biologije. Zašto bi vjera imala tu mogućnost i pravo da populaciju uči šta je u seksualnosti ispravno, a šta nije?”

Na kraju predavanja, Veličković je pročitao prvi novi tekst s Cosmoboyem nakon 15 godina, naziva Selfie Sulejmana Veličanstvenog, koji je inspirisan još jednim savjetom iz Cosmopolitana, koji se tiče sextinga, odnosno pisanja SMS poruka seksualnog sadržaja, a tema je proces kroz koji prolazi Cosmoboy nakon što odlučuje svojoj Cosmogirl poslati “sliku samo za njene oči”.Na samom kraju, Veličković je poručio: “Cosmopolitan i Cosmoboy na prvi pogled izgledaju kao nešto bezvezno i mnogi su se čudili zašto sam ja trošio vrijeme na to. Međutim, za mene to ima smisla. Ova knjiga je omogućila da se prije 15 godina, ali i danas, jasno vide stvari, i da se dođe do ključnog problema, koji je, po mom mišljenju, loše obrazovanje kroz koje smo svi prošli, i kroz koje će, po svemu sudeći, i naša djeca prolaziti.”