Transrodnost: Sljedeća velika borba

Tekst: Rašid Krupalija
Foto: Rašid Krupalija, Sarajevski otvoreni centar

Iako nije nova tema, transrodnost je dosad bila skoro pa tabu u regionu, sa izuzetkom senzacionalističkih vijesti u medijima. Ipak, sve se češće pojavljuje u javnom diskursu, uglavnom zahvaljujući organizacijama koje promiču prava transrodnih osoba. U Bosni i Hercegovini, ova tema je bila u fokusu regionalne konferencije koja je održana ove sedmice u Sarajevu, u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra i podršku Američke ambasade u BiH. Konferencija “Dijalog o transrodnosti – Trans* kao političko i zdravstveno pitanje” je okupila regionalne aktiviste/kinje, stručnjake/inje i druge zainteresovane za transrodna pitanja. Panelisti/kinje su razgovarali/e sa učesnicima/cama o trans aktivizmu, zakonskim okvirima, medicinskim i etičkim pitanjima, zagovaranju, te regionalnom povezivanju.

Konferenciju je otvorila profesorica Susan Stryker, profesorica na Univerzitetu u Arizoni, koja također vodi i Institut za LGBT studije pri ovom univerzitetu. Iako je bilo najavljeno da će profesorica govoriti o historiji trans* pokreta, ona je odabrala lični ugao da bi učesnicima/cama približila osnovne pojmove transrodnosti, te izazove koje pojedinci/ke i zajednice nastoje riješiti u današnjem svijetu. Da bi opisala transrodni identitet, koji je teško definisati, profesorica Stryker je posegnula za primjerom Yuki plemena, koje koristi oktalni brojevni sistem umjesto raširenog decimalnog. Naime, pripadnici tog plemena ne broje prste, već prostor između prstiju.

“Taj prostor između prstiju, to su transrodni identiteti”, rekla je Stryker. “Neki žele da budu prihvaćeni kao muškarci, neki kao žene, neki šalju miješane rodne signale. Ja sam se osjećala kao djevojčica koja živi u tijelu dječaka – iz nejasnih razloga.”

Profesorica Stryker je rekla kako ljudi često miješaju rodni identitet i seksualnu orjentaciju, te navela nekoliko statističkih podataka o trans* zajednici u Americi. Transrodne osobe imaju četiri puta veću vjerovatnoću da žive u siromaštvu; tri četvrtine njih je zlostavljano u školi; polovina je otuđena od porodice; oko 16% se bavi nekom vrstom kriminala; stopa samoubistava i ubistava je višestruko veća nego u ostatku populacije. “Društvo tretira transrodne osobe kao potrošnu robu“ rekla je profesorica.

Na panelu o zagovaranju su govorili trans* aktivisti/kinje iz zemalja regiona, iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Noah Pintarić iz TransAida Hrvatska je rekao da pomaka ima kad su u pitanju prava transrodnih osoba, ali pomaci nisu drastični. Transrodnost se danas spominje u nekoliko zakona u Republici Hrvatskoj: zakon o zabrani diskriminacije, zakon o medijima, zakon o rodnom imenu. Ipak, najvažniji je zakon o državnim maticama (matičnim brojevima). Što se tiče promjene spola, kao jednog od većih koraka u tranziciji između rodova, Nacionalno zdravstveno vijeće u Hrvatskoj – tijelo koje imenuje državni Sabor – nije dosad odobrilo nijednu promjenu spola bez hirurške promjene spola.

Jelena Čolaković iz Juventasa je rekla da su prvi koraci u zagovaranju u Crnoj Gori počeli 2006. godine, kada su pokrenuli program za MSM (muškarce koji imaju seksualne odnose sa muškarcima). Već 2010. godine dolazi do izmjena zakona. Zakon o zabrani diskriminacije je prošao lako u crnogorskom parlamentu, ali očekivano, bilo je problema sa nepoznavanjem vrlo složene LGBT i trans* materije. Ispostavilo se da su definicije u zakonu nedovoljne ili fundamentalno pogrešne. Rodni identitet je uključen u krivični zakon i zakon o zdravstvenom osiguranju tek 2014. godine. Aktivisti su rekli da je crnogorski protokol o promjeni spola vrlo uopšten, što daje prostora medicinskim stručnjacima da olakšaju proceduru kandidatima, ali s druge strane, uopštenost također ostavlja prostor za zlupotrebe i ometanja. Crnogorski aktivisti/kinje su posebno istakli njihov rad na senzibiliranju policije i treninzima koje organizuju.

Aktivist crnogorske organizacije Queer Montenegro je rekao da su zakoni u Crnoj Gori dobri; ipak, stvarnost je drugačija. Stručnjaci/kinje nisu dovoljno informisani o transrodnim pitanjima. Osobe koje žele promijeniti oznaku spola u dokumentima moraju priložiti “medicinski dokaz” da su fizički promijenile spol, odnosno da su imale operacije promjene spola.

Milan Đurić iz Gayten Serbia je rekao da se LGBT aktivizam generalno pojavio rano u Srbiji, gdje je neformalna organizacija Arkadija djelovala cijelu deceniju, od 1990. do 2000. godine. Te godine se osnivaju Labris i Gayten, a već sljedeće godine je organizovana prva parada ponosa u Beogradu, koja je završila u nasilju kad su učesnike/ce napale desničarske grupe i pojedinci. Rad sa transrodnim osobama je počeo 2006. godine, kada je organizovana grupa za pomoć. Transrodne osobe se prvi put spominju u srbijanskoj legislaturi u zakonu o zabrani diskriminacije, koji je usvojen 2009. godine.

Đurić je također istakao rad s policijom i treninge, koji su pogotovo bitni u slučajevima hapšenja transrodnih seksualnih radnica. U Srbiji, obavezno zdravstveno osiguranje pokriva veliki procenat troškova tranzicije.

Depatologizacija je bila jedno od kontroverznih pitanja na konferenciji. Američko udruženje psihijatara je skinulo homoseksualnost sa liste mentalnih poremećaja još 1973. godine. Transeksualnost nije skinuta s liste, već je uvedena dijagnoza rodna disforija, kako transrodne osobe ne bi bile bespotrebno stigmatizovane, ali bi i dalje imale pravo na pristup medicinskim uslugama u procesu tranzicije. Dijagnoza je validna danas u zemljama regiona.

Depatologizacija, odnosno potpuno uklanjanje transrodnosti sa liste mentalnih poremećaja, je nešto s čime se slaže većina aktivista i transrodnih osoba, dok je medicinska struka podijeljena. Ipak, ona nosi jednu bitnu posljedicu: tranzicija, ili tačnije hirurška promjena spola, bi bila svedena na plastičnu hirurgiju, a time i uklonjena iz obaveznog zdravstvenog osiguranja tamo gdje je pokrivena, a tamo gdje nije, ne bi bilo osnova da se takvo što reguliše. Pitanje je komplikovanije jer izostanak depatologizacije znači i da medicinski stručnjaci moraju biti konsultovani prilikom tranzicije, i moraju odobriti hiruršku promjenu spola, čak i promjenu spola u dokumentima.

“Potrebno je razdvojiti medicinske stručnjake od izbora i identifikacije rodnog identiteta”, rekao je Noah Pintarić.

Milan Đurić je upozorio da bi depatologizacija mogla dati razlog državi da ukine 60% finansiranja tranzicije iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Srbiji.

Jelena Čolaković je rekla da će se budući rad u Crnoj Gori fokusirati da se barem podzakonskim aktima razdvoji identifikacija rodnog identiteta od medicinske struke. Ipak, upozorila je da se 80% troškova tranzicije finansira iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ukoliko je promjena “medicinske prirode”, i da bi to moglo stati ako hirurška promjena spola postane “korektivna operacija” usljed depatologizacije.

“Depsihopatologizacija da”, rekao je Arian Kajtezović iz TransAid Hrvatska. “Da to prebacimo iz domene mentalnog zdravlja u domenu, na primjer, seksualnog, ili u nešto vezano za sam spol, za fizički aspekt tijela. Nema ništa u psihi osobe da ‘ne štima’; možda se tek tijelo osobe ne slaže s onim kako ta osoba sebe vidi.”

“Ljudi imaju utisak da je borba za gay prava dobijena. Transrodnost je sljedeća velika borba”, rekla je Stryker.