Intervju: Jasminka Džumhur, članica UN-ovog Komiteta za zaštitu ljudskih prava radnika migranata i članova njihovih porodica

Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar

Jasminka Džumhur iza sebe ima dugogodišnje iskustvo rada u oblasti ljudskih prava. Njen prijašnji i sadašnji rad vezan je za eliminaciju nasilja na osnovu spola, trgovinu ljudima i zaštitu ljudskih prava. Naročito važan fokus njenog rada bio je usmjeren na izradu nacrta Zakona o ravnopravnosti spolova, a predano je radila i na ugradnji principa ljudskih prava i standarda za zaštitu žrtava trgovine ljudima u pravni okvir Bosne i Hercegovine.

Tokom svoje dugogodišnje karijere bila je sutkinja i predsjednica Suda za prekršaje u Zenici, imenovana je za Ombudsmenku za ljudska prava Bosne i Hercegovine 4. decembra 2008. godine na period od šest godina te još uvijek obnaša tu funkciju.

Veoma je značajno pomenuti da je Jasminka Džumhur prva iz BiH bila u UN-ovoj Radnoj grupi za prisilne nestanke, kao prva i jedina žena koja je bila članica tog tijela, ali i jedina osoba iz BiH koje je ikada bila imenovana u neko UN-ovo tijelo. Nedavno je izabrana za članicu UN-ovog Komiteta za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica za period od 2016-2019. godine te ovu funkciju počinje obavljati od 1.1.2016. godine. U ovom intervjuu Jasminka Džumhur nam daje uvid u rad Komiteta za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica, objašnjava nam koje su obaveze Bosne i Hercegovine prema ovom Komitetu, koje će biti njene buduće obaveze kao članice istog, ali se osvrće i na goruće probleme u BiH i regiji.

Na izborima održanim 20.6.2015. u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku izabrani ste za članicu Komiteta Ujedinjenih naroda za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica. Ovu dužnost preuzimate 1.1.2016. godine. Da li nam, za početak, možete reći kako je došlo do toga da budete nominovani za ovu poziciju?

U sferu međunarodnih aktivnosti sam ušla kao članica UN-ove Radne grupe za prisilne nestanke 2010. godine. Vijeće za ljudska prava me izabralo u to tijelo i ja sam prva žena članica tog tijela od njegove uspostave 1980. godine. U Komitet za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica sam ušla tako što su vlasti BiH odlučile da me nominiraju i 47 država članica Komiteta je faktički odlučivalo o predstavnicima. Bilo je nominovano 11 članova, a vršio se izbor sedam članova. Moj CV i ono što sam radila u oblasti ljudskih prava, posebno u oblasti sprečavanja trgovine ljudima, jer sam jedna od članica radne grupe koja je radila prvi Akcioni plan za sprečavanje trgovine ljudima i Pravilnik o zaštiti žrtava trgovine ljudima, bili su na neki način dovoljni elementi članovima Komiteta da se odluče da daju meni većinu glasova.

Možete li nam objasniti kako djeluje ovaj Komitet i koje će biti Vaše obaveze?

Svi UN-ovi komiteti su UN-ova tijela koja se uspostavljaju na osnovu UN konvencija koje uređuju zaštitu određenih grupacija i zaštitu određenih prava. Prepoznata je potreba da se posveti posebna međunarodna pažnja zaštiti prava radnika migranata i njihovih porodica. Donesena je odluka da se kreira jedan dokument koji će štititi tu oblast, to je upravo Konvencija o zaštiti prava radnika migranata i članova njihovih porodica. Ovom Konvencijom je propisano da se uspostavi tijelo za monitoring, tijelo za praćenje implementacije obaveza iz Konvencije putem Komiteta. Shodno odredbama Konvencije države članice su dužne periodično da sačinjavaju izvještaje o primjeni iste na svojoj teritoriji i da ih dostavljaju Komitetu. Osnovna uloga Komiteta je monitoring implementacije obaveza iz Konvencije od strane država članica, sačinjavanje zaključnih razmatranja i preporuka državama u cilju unapređenja primjene Konvencije.

Možete li nas uputiti u stanje u BiH što se tiče poštovanja odredaba Konvencije o zaštiti prava radnika migranata i članova njihovih porodica?

BiH je jedna od prvih država članica koja je potpisala ovu Konvenciju. Kada je država pozvana da sačini prvi izvještaj o primjeni Konvencije na svojoj teritoriji, došlo je do velike rasprave između osoba koje su radile taj izvještaj. Raspravljalo se o čemu mi treba da izvještavamo. Da li mi izvještavamo o osobama koje se iz BiH nalaze kao radnici migranti na teritoriji drugih država, ili mi izvještavamo o radnicima migrantima koji se nalaze na području BiH. Osnovna obaveza jeste da posmatramo koliko osoba je došlo u BiH u cilju ostvarivanja prava na rad iz drugih država, odnosno koliko ljudi iz BiH zbog stanja u oblasti ekonomskih odnosa odlazi u neke druge države. Znamo da je kod nas jako složena situacija, BiH zbog velikog broja vlastitih građana koji su nezaposleni nije interesantna za migrante, s tim što se pojavljuje interesovanje za određena zanimanja, kao što su pekari, tradicionalno veliki broj osoba sa područja Kosova je tražio posao u BiH u toj oblasti. Došao je i jedan val izbjeglica 1999. sa područja Kosova koje su ostale u BiH. Generalno kroz periodične izvještaje nadležnih tijela, pogotovo ako govorimo o nacionalnim koordinatorima za sprečavanje trgovine ljudima, ilegalnim migracijama, imamo mogućnost da pratimo stanje u našoj državi. Ti izvještaji su na neki način instrumenti da vlasti poduzimaju mjere u cilju sprečavanja ilegalnih migracija, posebno onih koje za sobom vuku kao krajnji cilj potrebu ostvarivanja zapošljavanja.

Postoje li neke osnovne zabrinutosti UN-ovog Komiteta za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica glede djelovanja BiH u ovoj oblasti?

BiH je podnijela svoj periodični izvještaj i ono što se veže za BiH je pitanje statusa BiH u segmentu sprečavanja trgovine ljudima i ilegalnih migracija. Zaista, BiH je u proteklih nekoliko godina uradila izvanredne stvari. Jedna od tih stvari je poboljšanje djelovanja granične policije, jer kontrola granice je bitna ne samo sa aspekta sigurnosti. Pitanje kontrole granice je mehanizam za kontrolu sigurnosti na državnom teritoriju, to je mehanizam za državu, ali istovremeno je mehanizam i za zaštitu ljudskih prava, tj. bitno je da granični policajci imaju dovoljno znanja da mogu prepoznati tražioca azila, osobu koja se nalazi u stanju potrebe, ilegalnog migranta koji često dolazi kanalima krijumčarenja… Sve one mjere koje su uspostavljenje u cilju sprečavanja krijumčarenja ljudi i trgovine ljudima, smatraju se mjerama napretka neke države. Sama činjenica da je BiH u jednom momentu bila u grupi jedan prema ocjeni State Department-a u vezi sprečavanja trgovine ljudima bili su znaci pomaka, nažalost nakon toga je došlo do stagnacije.

Ono što zaista jeste problem za BiH je činjenica da se oblast rada i radnih odnosa reguliše na nivou entiteta, što znači da pitanje donošenja sveobuhvatnih mjera i pitanje politika u oblasti zapošljavanja nije dovoljno koordinirano od strane Ministarstva civilnih poslova, ne zato što ovo ministarstvo ne čini napore, nego zbog stalnog straha entiteta da je to način da se njima oduzme nadležnost. Kada pričamo o radnicima migrantima, uvijek je pitanje kako da se njima osigura pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu ako je zdravstvena zaštita u FBiH podijeljena adležnost između Federacije i kantona. Obično je to taj problematični segment, ne samo što se tiče prava radnika migranata, nego generalno kada govorimo o BiH. Uvijek se u zaključnim razmatranjima ukazuje da kompleksna administrativna struktura BiH jeste jedna od osnovnih prepreka u ostvarivanju prava u mnogim oblastima.

Svjedočimo da svakim danom sve više državljana_ki BiH odlazi u strane države zbog loših životnih uvjeta, ali i zbog nemogućnosti zaposlenja u našoj zemlji. Da li imate neke statističke podatke koji pokazuju koliko je ljudi iz ovih razloga napustio BiH u proteklom periodu?

Kanali odlaska ljudi iz BiH su različiti, možemo govoriti o legalnim i o ilegalim. Legalne kanale najčešće koriste mladi ljudi kroz različite obrazovne mogućnosti kao što su studiranje u drugoj državi, Easmus i drugi programi, razmjena studenata, zatim povezivanje s porodicom. Kada govorimo o legalnim tokovima veoma je teško pratiti statistiku s obzirom da prebivalište osoba koje tako napuste BiH ostaje ovdje te postoji velika potreba za zakonskom obavezom odjave prebivališta odnosno prijave boravišta u nekoj drugoj državi. Drugi kanali odlaska su nezakoniti, a samim tim i zabrinjavajući zato što obično vežu za sebe ilegalne migracije, odnosno krijumčarenje ljudi. Bili smo svjedoci koliko se u jednom momentu ljudi s područja Tuzle našlo na tlu Francuske. To je bio razlog zašto je BiH iz grupe jedan prešla u grupu dva. Krijumčarenje veže za sebe posrednika čija je uloga da građane BiH ilegalno prebaci u zapadne zemlje, članice EU, i onda se ti građani susreću sa problemima u tim državama jer ekonomski razlozi ne mogu biti razlozi za dobijanje azila.

S obzirom da BiH ima potpisane ugovore o admisiji, države u kojima se zatekne ilegalni migrant iz BiH imaju mogućnost da kroz ugovor o readmisiji, odnosno prihvatanju, vrate državljanina u BiH. Ministarstvo sigurnosti ima podatke koliko je građana BiH vraćeno kroz ugovore o readmisiji. Posljedice za strance koji nelegalno ostanu, ili uđu na tlo neke države zavise od nacionalnog zakonodavstva. Postoji mogućnost te države da sankcioniše takvo ponašanje, može se donijeti rješenje u kome se strancu nalaže da napusti zemlju s obzirom da je ostao duži vremenski period, može se uz to rješenje izreći i zabrana ulaska u državu itd. U BiH se uz izdavanje rješenja o napuštanju izriče i mjera zabrane ulaska za određeni vremenski period zavisno od okolnosti jer Vi ste zaista prekršili zakon ako ste ušli i ostali duže nego što ste imali odobrenje. Kompleksan sistem BiH ne daje nam egzaktne podatke o građanima koji odlaze, jer sloboda kretanja jeste jedno od fundamentalnih prava. Ni prelasci granice nisu dovoljni pokazatelji jer se ne navodi razlog zašto neko izlazi iz države i na koji vremenski period, tako da zaista tu statistika nije relevantan pokazatelj o stvarnom stanju.

Da li postoje slučajevi da migranti dolaze u našu državu i koji su razlozi da dođu baš u BiH?

Ovdje se postavlja pitanje “Kako može stranac dobiti zaposlenje u BiH?” U vezi s tim mi smo ukazivali na sukob Zakona o boravištu i Zakona o zapošljavanju. Da bi neko dobio posao mora imati dozvolu boravka, a uslov za izdavanje dozvole boravka bila je radna dozvola. Da bi neko zaposlio stranca mora dokazati da tog profila-kadra nema u BiH na Zavodu za zapošljavanje i zato kod nas najčešće dolaze pekari, to su kod nas deficitarna zanimanja, oni su uvijek mogli da se zaposle na teritoriji BiH. Trenutno, u uslovima kada se državljani BiH mogu teško zaposliti, stranac se može zaposliti samo ako se radi o deficitarnom zanimanju ili ako govorimo o slobodi tržišta ne može doći stranac da bude zaposlen a da nije riješio svoj boravišni status. Zato su pravila takva, jer se stvara nelojalna konkurencija, jer će poslodavac uvijek radije zapošljavati stranca kojeg će niže plaćati nego što plaća BiH državljanina.

U posljednje vrijeme se dosta govori o državljanima BiH koji su otišli raditi u strane države, pa su prevareni, čak se pominje da je uslijed izrabljivanja od poslodavca bilo i smrtnih slučajeva. Možete li posavjetovati one koji žele otići iz naše države, koje korake treba poduzeti da bi se izbjegla ova, ali i druga negativna iskustva?

Vlasti u BiH nisu učinile dovoljne napore da potpišu što više sporazuma sa državama o mogućnosti zapošljavanja. Nepostojanje sporazuma dovodi do situacije da naši radnici budu angažovani od određenih kompanija i da budu eksploatisani na teritoriji drugih država. Imali smo nekoliko takvih slučajeva. Jedan od njih je slučaj Azerbejdžana gdje je domaća firma vršila regrutovanje. U ovom slučaju faktički govorimo o trgovini ljudima jer oni nisu samo krijumčareni kroz prebacivanje preko granice, oni su čak legalno ušli u Azerbejdžan, ali je konačni cilj bila njihova radna eksploatacija. Kada se otvorilo to pitanje ta firma koja ih je radno angažovala je otišla u stečaj, hitno je likvidirana, i dalje se vodi sudski postupak u ovom slučaju. Bilo je slučajeva da se u nekim arapskim zemljama ljudima uzimaju putne isprave u momentu dolaska pa se ne mogu mijenjati poslodavci itd. I u tim se zemljama na neki način mijenja zakonodavstvo, ali je važna poruka je da nikada svoju putnu ispravu ne treba dati, jer to je način na koji se ljudi stavljaju u ropske odnose. Ako se treba otići prijaviti, to se uradi lično.

Radnici u stanju potrebe posežu za poslovima, mnogi preko interneta, čak ne znajući ko je poslodavac i onda budu prevareni da čak nemaju novca da se vrate u svoju zemlju. Svima bih savjetovala da se pokušaju zaposliti preko Zavoda za zapošljavanje kako u BiH, tako i putem detašmana koji se daju za druge države, jer je tu veća garancija da nećete biti prevareni.

Trenutno se zemlje regiona, ali i EU suočavaju sa izbjegličkom krizom. U javnom diskursu je često dolazilo do neadekvatnog korištenja riječi migrant, gdje su izbjeglice smatrane migrantima. Možete li nam pojasniti razliku između migranta i izbjeglice i razloge zbog kojih treba da korektno koristimo ove pojmove?

Neko ko je izbjeglica faktički nije imao mogućnost da donosi odluku, nego ga je stanje u njegovoj državi dovelo u situaciju da zaista bježi od nevolje, bježi od rata kao što su i ljudi iz BiH bježali. Za razliku od izbjeglice, migrant zbog ekonomskog stanja u svojoj državi želi da je napusti. Zašto se pojavljuje u medijima problem kada govorimo o Siriji? Zato što u grupaciji ljudi koji bježe iz Sirije zbog rata, nalaze se i ljudi iz Iraka, Libije i nekih drugih zemalja koji nisu u takvom stanju, iako faktički stalne tenzije u tim državama postoje. Miješajući se sa izbjeglicama migranti nastoje da budu tretirani po povoljnijim uslovima, zbog toga se insistira na njihovoj registraciji kako bi se mogli razlikovati oni koji su u statusu izbjeglice i oni su u statusu migranta. Glavni način na koji ćete odlučiti je pitanje slobode odlučivanja, izbjeglica nema slobodu odlučivanja, on ne može odlučiti s obzirom na stanje u državi u kojoj se nalazi, za razliku od migranta koji ima mogućnost odlučivanja.

S obzirom da ste Vi jedina osoba iz BiH koja je ikada bila članica nekog UN-ovog tijela, prvo Radne grupe za prisilne nestanke, a uskoro počinje i Vaš mandat u Komitetu za zaštitu prava radnika migranata i članova njihovih porodica, da li nam možete prenijeti neka Vaša iskustva i saznanja do kojih ste došli djelujući u istim?

Osim mene, niko iz BiH nije bio u nekom UN-ovom tijelu. Ja sam prva iz BiH koja je prvo bila u UN-ovoj Radnoj grupi za prisilne nestanke i to kao jedina žena koja je ikad bila članica ovog tijela. Od 1980. godine postoji ova Radna grupa, dakle 30 godina, nikada nisu imali ženu za članicu, zato što je to težak mehanizam. Ja sam 2010. godine postala prva žena u historiji koja je ušla u tu Radnu grupu.

Veoma je važno da BiH bude prisutna u međunarodnim tijelima jer imate mogućnost da sagledate globalnu situaciju i pozicionirate svoju državu u okviru toga globalnog. Dobre prakse možete primijeniti u nacionalnom kontekstu. Naglasila bih i da je uvezivanje akademske zajednice veoma značajno, trebalo bi da naši profesori budu dosta aktivniji. Želim da promoviram važnost da naši ljudi učestvuju više u međunarodim tijelima, da se kandidiraju, da ih država nominira. Recimo za UN-ovu Radnu grupu za prisilne nestanke mene su Švajcarci nominovali, nije naša država, nisam ni znala da sam nominovana, nije znala ni naša ambasadorica, oni su procijenili da sam dobra i nominovali me.