U zamci države: pitanje abortusa

Piše: Jasmina Čaušević

U onim državama u kojima je abortus zabranjen polovina stanovništva živi u ropstvu, dok je druga slobodna. Tako o abortusu piše u svojoj zbirci eseja „Burning questions“ Margaret Atwood, koja nam je pokazala da se u nekoliko dana države u kojima živimo mogu pretvoriti u Gilead, a mi u marte, tete, supruge ili sluškinje. Zabrana abortusa znači prisiljavanje žena da rađaju, a to prisiljavanje na rađanje jednako je ropstvu, u kojem se nalaže da žene ne mogu samostalno da odlučuju o svom tijelu, jer njihovo tijelo disciplinuje, kontroliše i posjeduje država. Na primjer, u SAD-u je od prošle godine, a nakon 50 godina, pravo na abortus izbačeno iz Ustava, a Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država je u presudi objasnio da abortus nije zabranjen, ali da od sada pojedine države mogu same zabraniti, dopustiti ili ograničiti prekid trudnoće, tako da su brojne države odmah iskoristile mogućnost da zabrane ženama da legalno i sigurno abortiraju.

Centar za reproduktivna prava (Center for Reproductive Rights) od 1992. godine redovno prati status abortusa u svijetu i na njihovom sajtu se mogu pronaći svi relevantni podaci za svaku zemlju. Globalni trend ide u smjeru liberalizacije abortusa, i u posljednjih 30 godina 60 zemalja je liberalizovalo svoje zakone, tako da je od Meksika i Argentine, preko Irske do Nepala, pravo na abortus priznato kao temeljno ljudsko pravo. Ipak, prema njihovim podacima, čak 40% žena na svjetskom nivou živi u zemljama u kojima su zakoni koji regulišu ovo pravo restriktivni. Ovde treba spomenuti da i osobe koje se ne identifikuju kao žene mogu imati potrebu za prekidom neželjene trudnoće.

Borba za ovo ljudsko pravo je stalno aktuelna. U decembru 2018. godine Irska je, nakon referenduma, ukinula ograničenja na abortus, a do tada je imala jedan od najstrožijih zakona na svijetu. Island je tek u septembru 2019. godine omogućio ženama abortus ”na zahtjev”. Protesti i borba u Poljskoj traju godinama, jer je u ovoj zemlji od 1993. godine abortus bio dozvoljen samo u iznimnim okolnostima, a 2016. je pokrenuta inicijativa za kriminalizaciju abortusa, koja je pobačaj učinila legalno nemogućim u bilo kom slučaju. Poljska je tokom 2021. godine dospjela u žižu feminističke javnosti zbog smrti žene jer joj je bilo zabranjeno da abortira, jer zakon strogo kriminalizuje abortus i podrazumijeva zatvorsku kaznu i za ženu i one koji pomažu u izvršenju abortusa. Procjenjuje se da svake godine oko 200.000 Poljakinja abortira ili ilegalno u svojoj zemlji rizikujući zdravlje i život ili, ukoliko imaju novca – negdje u inostranstvu.

U Jugoslaviji je abortus dekriminalizovan 1952. godine, a 1974. godine pravo na abortus je postalo i dio Ustava Jugoslavije. Prvo je Antifašistički front žena, a nakon toga i Savez ženskih društava, nastojao da kroz svoj rad utiče na smanjenje ilegalnih pobačaja te da kroz predavanja i savjetovanja, i posebno kroz pokretanje zdravstvenih centara, razbije stigmu i predrasude koje su se vezivale za abortus. Ukoliko vas zanima historijski uvid u to kako se u prethodnih 100 godina abortus tretirao u zakonu i društvu na prostoru Jugoslavije, preporučujemo dva detaljna historijska pregleda Nismo mi krive, bilješke iz povijesti pobačaja 1 kao i nastavak Žena se nada diskreciji, bilješke o povijesti pobačaja 2.

Danas, pedeset godina od kad je abortus postao ustavom zagarantovano pravo ženama, rasprave o abortusu postaju sve zaoštrenije, i nije samo u raspravama problem. Države koje su nastale raspadom SFRJ svoje zakone koji regulišu abortus su naslijedile iz nekadašnje zajedničke države, ali ga ne poštuju dosljedno i ne sprovode na isti način. To pokazuje i European Abortion Atlas, na kojem se zemlje ocjenjuju na osnovu dostupnosti svih neophodnih procedura, zdravstvenih usluga i informacija vezanih za abortus. Kako atlas od prije dvije godine pokazuje, Sjeverna Makedonija je najbolja (među državama nastalim raspadom SFRJ) i nalazi se na 13. mjestu u Europi sa 74% bodova, od mogućih 100%, a za to je zaslužan progresivni zakon koji je tamošnji parlament usvojio 2019. godine kojim je pristup abortusu postao informiraniji, brži, kvalitetniji. Slovenija (66%) se nalazi na 19. mjestu, Crna Gora (65%) se nalazi na 23. mjestu i obje zemlje su u boljem dijelu liste. Hrvatska ima 60% bodova, kao i Srbija i ove dvije zemlje se nalaze na 34. odnosno 35. mjestu u grupi sa Rusijom, Rumunijom, Bjelorusijom i Albanijom. Najbolji uslovi za žene koje žele abortirati su u Švedskoj (94%), Islandu, i Velikoj Britaniji, a za njima slijede Danska, Finska, Norveška, Belgija, Nizozemska i Francuska. Bosna i Hercegovina je ocijenjena sa 48% i 43. mjestom, a od nje je situacija za žene koje žele da abortiraju gora u Mađarskoj, Poljskoj i još nekoliko država.

U Srbiji, na primjer, nema jasnih statističkih podataka o broju prekida trudnoća na godišnjem nivou, a trenutna atmosfera u javnosti i medijima doprinosi negativnom odnosu prema ovoj praksi, što stvara snažan pritisak za žene. Ni u Bosni i Hercegovini nema cjelovitih statističkih podataka o broju prekida trudnoća. Istraživanje o regulaciji, dostupnosti i praksi abortusa u Bosni i Hercegovini, autorice Delile Hasanbegović Vukas, pruža detaljan i sveobuhvatni uvid u trenutnu situaciju na terenu, ali i prijetnje zagarantovanog prava žena da urade siguran i legalan abortus. Ukratko, situacija je slijedeća. Zakoni o uslovima i postupku prekida trudnoće u Federaciji BiH, Brčko distriktu i Republici Srpskoj garantuju da svaka žena ima pravo da samostalno odluči hoće li prekinuti svoju trudnoću do desete sedmice trudnoće, ali u praksi se žene suočavaju sa situacijama u kojima doktor/doktorka može da odbije da uradi abortus pozivajući se na prigovor savjesti, jer se ovaj postupak protivi njihovim moralnim shvatanjima. Neke bolnice u tom slučaju obezbijede pacijentici drugog doktora/doktoricu, a neke bolnice ne, pa je na ženama da se dalje snalaze same. Zdravstveno osiguranje u BiH ne pokriva troškove abortusa koji se obavlja na zahtjev žene, a cijena troškova prekida trudnoće zavisi od zdravstvene ustanove koja ima registrovanu ovu djelatnost i kreće se od 100 KM do 500 KM. Dakle, žena koja ima novca još će se i moći nekako snaći u administrativnom i prigovor savjesti lavirintu u BiH, ali šta se dešava sa ženama koje nisu u prilici, iz raznih razloga, da odu u drugi kanton, koje su izložene demonizaciji u svojoj sredini jer žele da prekinu trudnoću. Ovdje istaknut problem obuhvata samo praktičnu dimenziju situacije, jer bi za emotivno i psihološko stanje kroz koje prolaze žene u ovom slučaju bio potreban novi tekst. Dakle, sa jedne strane postoji zakon koji ženi omogućava da odlučuje kada je u pitanju abortus, ali sa druge strane stoji činjenica da je abortus mnogim ženama teško dostupan ili nedostupan zbog visoke cijene. Priziv savjesti nije rijetka pojava u BiH, neregulisan je i ne postoje mehanizmi kažnjavanja onih koji ne rade svoj posao. Dodatno, žene u nekim sredinama nemaju ni tačne naučne informacije o abortusu. Detaljne informacije vezane za situacije u konkretnim zdravstvenim ustanovama u BiH, ali i iskustvima žena koje su abortirale, mogu se pronaći u navedenom istraživanju.

Razlozi zbog kojih neka žena želi da abortira državu ne treba da zanimaju. Humanističke i društvene nauke mogu analizirati razloge za abortus i zaključiti da zavise od brojnih faktora – od ekonomske situacije i stabilnosti prilika u kojima žena živi, dobi u kojoj se žena nalazi, bračnog statusa, psihološke spremnosti, okruženja u kojem živi, postojanja infrastrukture koja će pomoći u odgajanju djeteta itd. Nespremnost žene da bude majka je argument koji se najvulgarnije kritikuje, jer ko joj je kriv, što je stupila u nezaštićene seksualne odnose. Nekoliko je nivoa malicioznosti, mizoginije i neosjetljivosti ovog argumenta, dok se ispušta iz vida npr. činjenica da neki muškarci odbijaju da koriste zaštitu i da tako direktno povećavaju rizik od neželjene trudnoće. Zbog spolno prenosivih bolesti, zbog ove prakse koja ide na štetu žena i zbog brojnih drugih razloga, odavno je trebalo seksualno obrazovanje uvesti u osnovne i srednje škole. Još jedan od argumenata protiv abortusa je i taj da žene tako ugrožavaju svoje zdravlje, iako ginekološka struka tvrdi, a iskustva žena dokazuju, da abortusi koji se rade u zdravstvenim ustanovama i prema utvrđenim procedurama nikako ne ugrožavaju zdravlje žene.

U svom eseju „A Defense of Abortion“ iz 1971. godine, filozofkinja Judith Jarvis Thomson, polemike radi polazi od pretpostavke da fetus ima prava na život, ali daljim argumentovanim razvijanjem teze pokazuje da fetusovo pravo na život ne znači, ne podrazumijeva, niti uključuje pravo na korištenje majčinog tijela za svoje preživljavanje, i tako dokazuje da je abortus moralno dopušten. Iako su ovu argumentaciju kritikovale i osobe koje se protive, ali i osobe koje zagovaraju prava na abortus, ona je i danas korisna u raspravama o ovom pitanju.

Abortus je tema oko koje će se odmah stvoriti žestoka debata u javnom prostoru zbog njene bioetičke dimenzije, ali i tada izostaje razgovor o razlozima zbog kojih se seksualno obrazovanje ne uvodi u škole, zašto nema dovoljno javnih vrtića, zašto ne postoji mogućnost ginekološkog pregleda u svakom dijelu zemlje, zašto kontracepcija nije svuda dostupna, zašto zapravo stopa nataliteta u zemlji opada, zašto je teško pronaći posao, pod kakvim ugovorima žene rade itd. Ispada da je lakše ženama oduzeti pravo da donose odluke o vlastitom tijelu, nego se baviti suštinom problema. Ni jedna zabrana ga neće iskorijeniti. Postojaće uvijek, a u najgorem položaju će biti najsiromašnije žene, koje će se morati okrenuti opasnim metodama prekida trudnoće, tako da je osim zdravstvenog abortus i klasno pitanje.

Pravo na abortus je jedna od nekoliko temeljnih tema oko koje će se sve feministkinje složiti, i oko koje nema razmimoilaženja u stavovima u zavisnosti od toga koja struja feminizma je nekoj osobi bliža. Teme ove važnosti u feminističkom pokretu su još i pravo na obrazovanje, pravo na bavljene politikom, pravo na rad i istu platu sa muškarcima za isti rad. Žene vjerovatno prekidaju neželjenu trudnoću od kada postoje, a prvi zapisi o abortusu su stari najmanje 3600 godina. Ni jedna zabrana abortusa neće učiniti da ova praksa nestane. Zabrana abortusa znači da država oduzima ženama pravo da odlučuju u svoje ime i da njihove živote shvata manje vrijednim življenja, jer im zabranjuje siguran prekid trudnoće u zdravstvenim ustanovama. Zabrana znači da se žene izlažu ozbiljnom riziku – da umru, da im se zdravlje dugoročno naruši, da budu uhapšene, izopštene ili maltretirane u svojoj zajednici. Zabranom ili restriktivnim zakonima vezanim za abortus država pokazuje kako tretira polovinu svog stanovništva.

Abortus je široka tema, a ovdje je bilo riječi samo o aspektu prekidu trudnoće „na zahtjev“. Ipak, da abortus služi za kontrolu žena, pokazuje i suprotna praksa koja je postojala ranije, a postoji i danas po Europi i diljem svijeta – namjerni, neinformirani i protiv volje žena rađeni prekidi trudnoća. Ovakvi abortusi se najčešće izvode na djevojkama i ženama iz ranjivih ili višestruko marginalizovanih grupa, Romkinjama, ženama s intelektualnim teškoćama itd. Tim ženama se takođe oduzima pravo da slobodno odlučuju o svom tijelu i životu, oduzima im se pravo da osnivaju porodice kakve žele.

Napomena 1: Na internetu se mogu pronaći brojni tekstovi koji se ovom temom bave iz sličnog ugla, a ovdje preporučujemo za dalje čitanje tekst Marine Veličković o muškoj privilegiji i pitanju abortusa, tekst Taylor Keeanga-Yamahtta o abortusu iz ugla crnih feministkinja, te tekst Sally Markowitz „Abortion and Feminism“ iz 1990. godine.

Napomena 2: „Mladi ljudi imaju pravo, kao seksualna bića, svugdje u svijetu, bez obzira na spol, religiju, boju, seksualnu orijentaciju, mentalno ili fizičko stanje da budu svoji i odlučuju samostalno u odnosu na svoju seksualnost, sigurnost i želju da se vjenčaju ili ne, da planiraju porodicu/obitelj, pravo da znaju o seksu, kontracepciji, spolno prenosivim bolestima, svojim pravima, pravu na zaštitu od neželjene trudnoće, od seksualnog nasilja, itd…“ (objavljeno povodom Međunarodnog dana seksualne i reproduktivne slobode na stranici Zavoda za javno zdravstvo FBiH)

Tekst je finansirao Safe Abortion Action Fund (SAAF). Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su autorski i ne odražavaju nužno stavove SAAF-a.