#SOC intervju: Rodna ravnopravnost za studentice i studente društvenih nauka u BiH

Analiza koju je Sarajevski otvoreni centar proveo među javnim fakultetima društvenih i humanističkih nauka u Bosni i Hercegovini pokazala je da se kroz nastavne programe na većini fakulteta rodna ravnopravnost proučava povremeno kroz nastavne jedinice unutar određenih predmeta, dok na pojedinim fakultetima rodna ravnopravnost ni na koji način nije uključena u nastavni proces.

Saša Gavrić, jedan od osnivača i prvi izvršni direktor Sarajevskog otvorenog centra, kaže da su SOC-u vrlo brzo nakon osnivanja shvatili da bez uključivanja tema rodne ravnopravnosti, ravnopravnosti LGBTI osoba i uopšte zaštite ljudskih prava u univerzitetske nastavne planove i procese, nije moguće obrazovati stručnjakinje i stručnjake koji su senzitivni za ove teme. A bez senzibiliziranih stručnjaka/inja, nema ni adekvatne promjene u institucijama.

Tako je, prije već nekoliko godina, nastala ideja da se priredi udžbenik rodne ravnopravnosti namijenjen studenticama i studentima fakulteta društvenih nauka u BiH, koji bi predstavljao svojevrstan uvod za sve one koje_i žele da se upoznaju s rodnim studijima. U suradnji sa Pravnim fakultetom Univerziteta u Sarajevu, ta ideja je konačno došla do faze realizacije. Sa Eminom Bošnjak, izvršnom direktoricom Sarajevskog otvorenog centra, priređivačicom Amilom Ždralović, profesoricom Pravnog fakulteta i priređivačem Sašom Gavrićem, stručnjakom za rodnu ravnopravnost, razgovarali smo o razlozima nastanka udžbenika rodne ravnopravnosti i orodnjavanju visokog obrazovanja u BiH.

Koja vam je bila lična motivacija kao priređivača_ice udžbenika?

Saša: Kao neko ko je priredio više od desetak različitih naučnih i esejskih publikacija u oblasti političkih nauka, sa ovim udžbenikom želio sam da okupimo jednu bosanskohercegovačku ekipu koja će napraviti pravi bh. naučni proizvod. Kritika i upotreba će pokazati da li smo u tome uspjeli, ali već sada sam ponosan da je ovaj uvod u rodne studije pionirski poduhvat.

Amila: Feminizam je uvijek veliki dio moje lične motivacije u onome čime se bavim. Uz ovu ličnu motivaciju, moram dodati i da kao sociologinja, obrazovanje posmatram kao mjesto reprodukcije sociokulturalnih obrazaca patrijarhata, ali i kao mjesto njihove de(kon)strukcije s obzirom da obrazovanje može preuzeti ulogu razvijanja kritičkih ponecijala pojedinki i pojedinaca. Stoga je ovaj urednički posao sa Sašom Gavrićem, na neki način obuhvatio moje različite interese spajajući aktivistička i naučna nastojanja.

Kome je namijenjen udžbenik?

Saša: Kao što i sam podnaslov kaže, ovaj zbornik-udžbenik je namijenjen studenticama i studentima koji izučavaju društvene nauke, sa fokusom na buduće pravnike/ce, politološkinje/ge i sociologe/škinje. Naravno, udžbenik mogu koristiti i svi oni koji se zanimaju za politike, zakone i instucije za rodnu ravnopravnost u jednoj od najkompleksnijih država Evrope.

S obzirom da je rodna ravnopravnost široka oblast, koji su bili kriteriji pri odabiru tema za udžbenik i autora_ica?

Amila: Na samom početku, razmišljali smo o zborniku radova koji bi bio uvod u rodne studije za studentice i studente, ali sve one koje/i žele da se upoznaju s oblašću rodnih studija. Već kroz prve razgovore, shvatili smo da će ipak biti bolje (s obzirom na raznovrsnost tema) da razmišljamo o studenticama i studnetima fakulteta društvenih nauka. To je onda uticalo i na odabir tema i suzilo široku oblast. Svakako da su na dalji odabir tema i profiliranje prvog koncepta zbornika, uticala i postojeća istraživanja, iskustva obrađivanja ovih tema u nastavnom procesu u drugim sredinama i postojeći bh. koncepti univerzitetskog obrazovanja. Nastojali smo dobiti zbornik koji će ispuniti skromno postavljenu svrhu uvođenja u rodne studije, ali i ostaviti dovoljno prostora (prije svega kroz preporuke za dalje čitanje date na kraju svakog teksta) da se teme dalje proširuju ili dublje problematiziraju. Pisati zbornik radova različitih autorica i autora kao uvod u rodne studije, ima svoje nedostatke i prednosti (kao i bilo koja druga forma publikacije). Na primjer, može narušavati konzistentnost teksta, ali i ponuditi različite perspektive.

Saša: Pri odabiru autorica i autora vodili smo se idejom da odaberemo najbolje, neovisno od toga da li oni rade ili ne rade na bh. univerzitetima. Kao rezultat, u ovom zborniku-udžbeniku imamo radove akademskih radnika/ca ali i ekspertica/ata iz prakse. Naročito me raduje činjenica da imamo veliki broj muškaraca i da rodna ravnopravnost nije samo „žensko“ pitanje.

Analiza izučavanja rodne ravnopravnosti na fakultetima u BiH pokazala je da se na većini fakulteta jako malo govori o tome. Šta mislite koji su razlozi za to?

Emina: Analiza je bila fokusirana na javne fakultete društvenih nauka, i ona je pokazala da ako se uključuje vizura rodne ravnopravnosti i/ili feminizma, da se to nikako ili vrlo rijetko dešava na osnovnim studijima. Uvijek tu rodna ravnopravnost ima ulogu koja se vidi kao sporedna, kao nešto dodatno, samo za one koje imaju više senzibiliteta za određene teme. Iskreno vjerujem da to ne može biti dalje od istine. Feministička ili rodna razmatranja imaju ključno mjesto u izučavanju kako npr. pravo ili ekonomija u praksi mogu imati značajno drugačije efekte za polovinu populacije. Budući profesionalci_ke u oblastima društvenih nauka će postavljati nove standarde: mijenjati načine na koji pravna logika, pravni sistem i oni koji se njih čvrsto drže tretiraju žrtve rodno zasnovanog nasilja, kako adekvatno vrednovati kućni i do sada neplaćeni rad, kako doprinijeti odlučivanju u rješavanju općih socijalnih i ekonomskih pitanja, koja će nuditi bolja rješenja za muškarce i žene. Također, trebat ćemo profesionalce_ke unutar sistema koji će prepoznati da ima i osoba koje se neće identificirati kako ni M ni Ž, i znati da je i to ok.

Saša: Federalizacija visokog obrazovanja unutar ionako male Bosne i Hercegovine ne potiče koordinaciju i razvijanje inicijativa koje će rezultirati uključivanjem rodne perspektive u sve procese u visokom obrazovanju. Koncept gender mainstreaminga nažalost još nije zaživio i kao posljedicu imamo bh. univerzitete čiji naučni i istraživački rad ostaje rodno nesenzitivan. Ovo pitanje smo prepoznali kao probleme te ćemo tim povodom na jesen organizovati i naučnu konferenciju na temu urodnjavanja/gender mainstreaminga univerziteta u BiH.

Amila: Sigurno da postoji više razloga i svakako da postoji više odgovora na ovo pitanje. Međutim, pretpostavljam da je jedan od ključnih razloga – zabluda o neutralnosti različitih tema u odnosu na feminističke rasprave. Često se teme, ali i čitave discipline u društvenim i humanističkim naukama, posmatraju kao rodno neutralne i kao nešto što nema nikakve veze s feminizmima i feminističkim raspravama. Zablude o neutralnosti se prenose kao neupitno znanje.

Zašto je bitno da se feminizam i rodna ravnopravnost izučavaju na univerzitetima? Da li je to dovoljno ili je potrebno uključiti i osnovno i srednje obrazovanje?

Emina: Da postoji ozbiljna rodna ili feministička perspektiva u osnovnom i srednjem obrazovanju, imali/e bismo iza sebe već generacije osoba u kojima bi većina razmišljala i ponašala se van obrazaca rodnih stereotipa. Vjerujem da bi mnogo više djevojčica razmišljalo o budućnosti u građevini i IT-u bez da se moraju boriti s sa uvjeravanjima roditelja da će im biti neugodno na gradilištu ili u kancelariji punoj muškaraca koji kreiraju video igrice, a da bi više dječaka htjelo da uči o tome kako mogu biti bolji roditelji. Uvođenje feminističke perspektive u visokoškolsko obrazovanje je vjerovatno preduslov da se osmisli i organizuje kvalitetno osnovnoškolsko obrazovanje koje će uključivati učenje o ravnopravnosti. Iz ugla rodne ravnopravnosti, nije problem u tradiciji, ali jeste problem kada tradicionalne uloge kalupe žene i muškarce i smještaju ili ih (nasilno) vraćaju u kalupe. A društvo se značajno promijenilo. Da bismo došle/i do svijeta koji u kojem je rod zaista nebitan u kontekstu društvene pravde morat ćemo proći kroz orođavanje, i razmišljati kako kroz pedagogiju, ekonomiju, pravo i političke nauke mijenjati stubokom kako postavljamo pretpostavke i modele ugrađene u (osnovnoškolsko) obrazovanje, rad i odlučivanje.

Saša: Međunarodni pravni okviri, kao što su Istanbulska konvencija i CEDAW konvencija, jasno prepoznaju potrebu promjene nastavnih planova i praksi, sa ciljem da se ukidaju i uklanjaju rodni stereotipi i predrasude, te da se kroz obrazovanje podrži odgoj mladih ljudi, muškaraca i žena, koji će biti rodno osvješteni i spremni da se suprostave neravnopravnosti. Rodna ravnopravnost kao takva se mora uključiti u sve obrazovne procese, planove i prakse, od obdaništa pa sve do post-doktoralnih programa na bh. univerzitetima. Samo tako ćemo dobiti buduće stručnjake i stručnjakinje, koji će znati prepoznati potrebu, ali i znati na koji način da sami rade na ukidanju neravnopravnosti na dnevnoj osnovi.

Amila: Smatram da nam je potrebno orodnjavanje tema na svim nivoima obrazovanja. Međutim, moram naglasiti da ne smatram da ćemo probleme riješiti uvođenjem novih nastavnih predmeta na sve nivoe obrazovanja (posebno na nivou osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja). Uvesti novi predmet ne znači garanciju da će se teme rodne ravnopravnosti ozbiljno i kvalitetno obrađivati. Svakako da su mogući i drugačiji pogledi i stavovi i zbog toga je potrebno ozbiljno razgovarati o potrebama i najboljem načinu uključivanja ovih tema u postojeće programe obrazovanja. Međutim, smatram da novi nastavni predmet predstavlja samo dodatno opterećenje za učenice i učenike, a nije garancija da će se neka promjena desiti (štaviše, smatram da neće). Radije sam za integraciju ovih tema u postojeće sadržaje i orodnjavanje postojećih sadržaja na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja. Svakako se već provode programi stručnog usavršavanja nastavnica i nastavnika koja su i zakonom propisana obaveza. Kvalitetno stručno usavršavanje, moralo bi uključivati i doedukacije iz oblasti rodnih studija kako bi se nastavnice i nastavnici senzibilizirali. Time bi se ostvarile pretpostavke i za orodnjavanje tema u nastavnoj praksi koja se može posmatrati i kao direktna intervencija u udžbeničke sadržaje.

Udžbenik je nastao iz saradnje Sarajevskog otvorenog centra sa Pravnim fakultetom. Da li je SOC i dosad sarađivao sa javnim univerzitetima? Koliko su univerziteti otvoreni za saradnju sa nevladinim organizacijama?

Emina: Sarajevski otvoreni centar je na samim svojim počecima, u skladu s tadašnjom programskom usmjerenošću, uspostavio saradnju sa pedagoškim zavodima i ministarstvima za obrazovanje, nauku, kulturu i sport vezano za predmet kulture religija. Još tokom 2007. i 2008. godine održana su tri ciklusa seminara za profesore_ice humanističke grupe predmeta, a kao dio projekta je 2009. godine objavljena knjiga Kultura religija, autorica Ranke Katalinski i Zuhre Kalauzović. 2011. je objavljen i priručnik za nastavnike_ce. Kroz programe kao što su Feministička škola Žarana Papić, Akademija ravnopravnosti, ali i mnogobrojna istraživanja sarađivali_e smo sa različitim akademskim radnicima_cama, međutim, ovo je prva zajednička inicijativa u kojoj nastupamo formalno s nekim javnim univerzitetom, odnosno fakultetom.

Saša: Autonomni profesori i profesorice prema mom mišljenju zauzimaju centralnu ulogu na univerzitetima. Mnogi od njih su višegodišnji saradnici i saradnice organizacija civilnog društva. Ipak, ova saradnja se zasniva na ličnim kontaktima a manje na strukturiranoj saradnji. Bojim se da bh. univerziteti ne koriste dovoljno postojeće mreže i kapacitete nekih od centralnih organizacija civilnog društva. Zajedničkim publiciranjem ovog uvoda u rodne studije, Sarajevski otvoreni centar i Pravni fakultet UNSA pokazuju da su ipak moguće zajedničke inicijative.

Amila: Već i rad na ovom zborniku je okupio, između ostalog, i osobe koje rade na bh. univerzitetima. I to je samo jedan dio onih koje/i dolaze iz akademske zajednice i bave se feminističkim temama i rade istraživanja iz oblasti rodnih studija. Broj osoba koje se bave ovim temama je danas znatno veći nego ranije. Sve to jeste jedna od pretpostavki otvaranja univerziteta. U postojećim okolnostima i na temelju vlastitog iskustva, ne vidim prepreke da feminističke teme budu integrisane u nastavni proces. Ipak, parcijalna iskustva i sporadična zapažanja nisu dovoljna za generalne zaključke. Pretpostavljam da su univerziteti dovoljno otvoreni da se razgovara o načinima unapređenja ne samo nastavnih planova i programa, već i naučno-istraživačkog rada.

Koliko bi uvođenje feminističkih i predmeta rodne ravnopravnosti imalo utjecaja na studente_ice?

Amila: Pomaklo bi nas s tačke održavanja statusa quo. Na fakultetima se obrazuju oni/e koje/i će raditi u srednjim i osnovnim školama, obrazuju se buduće/i pravnice/i, socijalne/i radnice/i, novinarke/i… Obrazovanje iz oblasti rodne ravnopravnosti je nužno da bi one/i mogli na adekvatan način raditi svoje poslove. Promjena mora od nečega početi, a ona koja bi se desila na fakultetima, posebno fakultetima društvenih nauka, mogla bi se reflektirti na raznovrsna područja. Uporno govorim o mogućnostima, a ne o nužnim posljedicama uslova. Pitanje je na koji način ćemo teme rodnih studija uvesti u obrazovanje.

Publikacija ”Rodna ravnopravnost. Teorija, pravo, politike” sastoji se od pet cjelina i osamnaest radova koji tematiziraju različite aspekate rodne ravnopravnosti, a čiji su autori_ce: Milena Karapetrović, Damir Banović, Nedim Kulenović, Adrijana Hanušić Bećirović, Midhat Izmirlija, Adnan Kadribašić, Zlatiborka Popov Momčinović, Belma Buljubašić, Sanela Bašić, Valida Repovac Nikšić, Natalija Petrić, Zorana Antonijević, Jelena Milinović i Dženita Hrelja Hasečić.

Udžbenik rodne ravnopravnosti za studentice i studente društvenih nauka u BiH bit će publikovan u septembru, dok će formalna promocija biti održana na konferenciji koju je planirana za kasnu jesen.