Piše Marija Lučić – Ćatić

Veliki broj istraživanja ukazuje na činjenicu da žrtve zločina iz mržnje iznimno rijetko prijavljuju navedena djela u komparaciji sa žrtvama drugih kaznenih djela. Mnogobrojni su razlozi za to, međutim, najistaknutiji su svakako strah od sekundarne viktimizacije, strah od osvete počinitelja,   strah od okrivljavanja za vlastitu viktimizaciju, osjećaj krivnje i srama, nedovoljna informiranost u svezi sa tim gdje i kako da se prijavi incident te kako će im prijavljivanje pomoći, ali i neprepoznavanje incidenta kao kaznenog djela od strane žrtve te nedostupnost  službi za potporu. No, o kojem god razlogu za neprijavljivanje da se radi, činjenica je da ukoliko sudionici lanca kaznenog progona ne saznaju za neki incident teško da će se poduzeti bilo što u svezi sa njime. Upravo zbog toga se dopiranje do žrtava zločina iz mržnje i njihovo ohrabrivanje na prijavljivanje nameće kao imperativ.

Kako bi se potaknulo prijavljivanje zločina iz mržnje od strane žrtve i zajednice potrebna je prije svega volja, ali i sveobuhvatni pristup i to prevashodno na relaciji policijski službenik (policija) – žrtva (zajednica). Naime, obujam i kvaliteta dopiranja policije do zajednice i nivo policijske obučenosti, nerijetko su direktno povezani sa brojem prijavljenih kaznenih djela. Upravo zbog toga pored adekvatne pravne regulative ove oblasti te obučenosti svih stručnjaka koji sudjeluju u borbi protiv zločina iz mržnje potrebno je sprovoditi i niz praktičnih mjera za poticanje prijave kaznenih djela počinjenih iz predrasude kao motiva.

O kojim mjerama ili nizu mjera će se konkretno raditi, ovisi o pravnom sustavu, stanju u društvu i  obučenosti uposlenih u kazneno-pravnom sustavu o tome kako da istraže zločine iz mržnje, rade sa žrtvama i vode kaznene postupke. Međutim u nizu mjera koje se nude, svaki sustav može učiniti iskorak ka poticanju žrtava i društva da prijavljuju zločine iz mržnje.

Jedna od praktičnih mjera za poticanje prijave kaznenih djela počinjenih iz predrasude kao motiva svakako je i dopiranje do zajednica i njegovanje odnosa između policije i društvenih grupa na način da žrtve osjećaju sigurnost glede prijavljivanja kaznenog djela bilo da se ovaj zahvat vrši putem koncepta rada policije u zajednici ili nekih drugih programa. Nije zanemariv ni značaj koordinacije djelovanja policije sa aktivnostima grupa civilnog društva koje pružaju pomoć žrtvama ili njihovim zajednicama. Ovakav vid suradnje može biti dobar način za jačanje prvenstveno povjerenja zajednice, a konsekventno i za prikupljanje više informacija o zločinima iz mržnje i povećanje broja zvaničnih prijava. Naime, neovisno o kojoj konkretnoj mjeri se radi da bi došlo do povećanja broja prijavljenih zločina iz mržnje neophodno je ojačati povjerenje u policiju među skupinama koje su izložene zločinima iz mržnje.

Podizanje znanja žrtava o konceptu zločina iz mržnje te podizanje svijesti o njihovim pravima su također veoma značajne mjere za poticanje prijava. Ove mjere se mogu sprovoditi putem edukacija javnosti (osobito mladih ljudi) o zločinima iz mržnje, toleranciji i nediskriminaciji, angažmanom istaknutih javnih osoba, kao što su poznati sportaši, glumci, muzičari i sl. da sudjeluju u programima i kampanjama borbe protiv zločina iz mržnje, uvjerljivim osudama zločina iz mržnje od strane nacionalnih lidera, itd.

Olakšanje procesa prijave je nezaobilazna mjera u ovoj oblasti. Naime, sama formalna strana procesa prijave djela od strane žrtve ili svjedoka može biti demotivirajuća. Neki od mehanizama koji bi olakšali prijavljivanje su uspostava posebnih policijskih jedinica ili službenika za kontakt za žrtve zločina iz mržnje, uspostavljanje posebnih policijskih jedinica koje proaktivno dopiru do žrtava, osiguranje da se s onima koji prijave zločin postupa bez diskriminacije što obuhvata ozbiljnije shvaćanje zločina iz mržnje od strane policije, omogućavanje prijave putem IT aplikacije koje daje žrtvama mogućnost da prijave svoju viktimizaciju policiji putem Interneta pa čak i anonimno te uvođenje prijavljivanja treće strane.

Ovo potonje bi uveliko rasteretilo žrtve od prijavljivanja zločina nudeći trećim stranama, kao što su organizacije civilnog društva koje se zalažu u ime žrtava, sudjelovanje u postupcima o zločinima iz mržnje. Ovo je koristan alat i u situacijama kada se ne mogu identificirati pojedinačne žrtve pa možemo govoriti o tužbi u javnom interesu/actio popularis kako bi se trećim stranama omogućilo pokretanje postupaka protiv počinitelja zločina iz mržnje u ime, ili kao potpora žrtvama.

I na koncu mjere koje svakako ne treba zanemariti su bolja zaštita za žrtve i druge koji dijele njihove zaštićene karakteristike od počinitelja i pružanje podrške žrtvama.

U konačnici može se apostrofirati da neovisno za koje konkretne mjere se određeni nacionalni sustav opredijeli, proaktivno dopiranje do žrtava zločina iz mržnje i poticanje prijavljivanje zločina iz mržnje je neophodna karika u procesu borbe protiv ove iznimno društveno destabilizirajuće pojave.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg  implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.