Kako (od)braniti reproduktivna prava od (neo)konzervativnih struja?

Piše: Delila Hasanbegović

Reproduktivna sfera života, i unutar nje tema reproduktivnog zdravlja i reproduktivnih prava, u današnjem kontekstu kapitalističkog načina (re)produkcije sve je više (de)politizirana unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira. Istovremeno, ova sfera je puna žustrih političkih rasprava i konstantnog osporavanja pokušaja zadobijanja/očuvanja prava koja u nju ulaze.

Ono što na početku ovog teksta treba kratko pojasniti, a što su ključni probemi, je sljedeće: s jedne strane, diskurs borbe za osvajanje i proširenje, odnosno odbranu reproduktivnih prava se sužava i svodi prvenstveno na područje legislative/prava, čime se upada u zamku depolitizacije i zanemaruje se (ne)postojanje materijalne baze (imaju li osobe socijalni i ekonomski kapital da bi uopće znale za ta prava i kako ih koristiti) koja je preduvjet da bi se ta prava mogla uživati, a, s druge strane, u diskursu ljudskih prava dešavaju se intenzivne i teške borbe sa zahtjevima i argumentacijom konzervativnih struja koje ugrožavaju već stečena prava i protive se efektivnom ostvarivanju istih.

Tekst će se posvetiti predstavljanju argumentacije političke desnice protiv seksualnih i reproduktivnih prava žena, sukobu prava na izbor i prava na život kojim je obilježen čitav diskurs rasprave te načinima borbe protiv mizogine i desničarske retorike protiv reproduktivnih prava žena. Baza za ovaj prikaz je publikacija koju je ove godine objavio CESI Hrvatska (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) – Vrag odnio šalu! Priručnik za zagovaranje seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja u svjetlu neokonzervativnih napada, autorica Nataše Bijelić i Sanje Cesar, a koji se osvrće na situaciju u Hrvatskoj i daje doprinos jačanju argumentacije, osmišljavanju poruka i jezika koji promiče pravo na izbor.

Svjedoci_kinje smo da je pravo na izbor stalna meta napada na seksualna i reproduktivna prava žena koje, u ime zaštite embrija, vode neokonzervativne snage. Ono čemu teže je proširenje prava na život prije rođenja, što je ukorijenjeno u ideološkim i vjerskim motivima, a uključuje namjerno iskrivljavanje naučnih spoznaja. Cilj takvih napada je, kako tvrde autorice Priručnika, osporiti i ograničiti niz reproduktivnih zdravstvenih usluga koje treba da štite pravo žena na život, zdravlje, dostojanstvo, ravnopravnost i samoodređenje, kao i ograničiti pristup edukaciji mladih o seksualnosti i odgovornom seksualnom ponašanju.

Argumentacija desnice – upoznati, razumjeti, slomiti

Da bi se oduprli pokušajima uskraćivanja reproduktivnih prava, prije svega, treba upoznati i razumjeti načine na koje desnica i vjerski fundamentalisti (najčešće) formuliraju argumente u debati, sa ciljem davanja adekvatnih odgovora na dezinformacije, plasiranje netačnih, nenaučnih tvrdnji i manipulaciju činjenicama koje su česte strategije anti-chioce i anti-ljudskopravaških organizacija i inicijativa.

Ono što obilježava sav diskurs desnice jeste pretjerano pojednostavljivanje argumentacije iz koje onda izostaje socijalni, ekonomski i historijski kontekst života žena koji stvara potrebu za reproduktivnom slobodom i mogućnosti izbora. Kako se navodi u Priručniku Vrag odnio šalu, posljednjih su godina ultrakonzervativne i religijske grupacije odustale od otvorenog javnog stava protiv pobačaja jer je to bitka koju su izgubili. Međutim, razvili su druge strategije i novi, proaktivniji, uljepšani narativ koji uključuje „slavljenje života i obitelji“ i „iskazivanje solidarnosti sa najranjivijim članovima društva“ – što, uzdižući život i obitelj, podrazumijeva vjersku definiciju života od začeća do prirodne smrti te shvatanje obitelji kao tradicionalne, patrijarhalne i heteroseksualne.

Neki od argumenata su sljedeći:

• S obzirom na stav desničarskih zagovarača da ljudski život počinje začećem (fetus je osoba, a time i nositelj ljudskih prava), isti smatraju da je abortus ubistvo te ovaj argument prikazuju kao sekularan, koji počiva na naučnoj podlozi, a ne religijskoj.

Ovakav argument treba pobiti, imajući u vidu i da u nauci/naukama ne postoji jedinstven stav o početku ljudskog života (neki smatraju da život ne počinje u jednom određenom trenutku, nego je kontinuirani proces). Dakle, iako u medicinskoj zajednici ne postoji čvrst konsenzus o tome kada počinje ljudski život, ipak postoji slaganje i zajedničko razumijevanje procesa trudnoće (embrij se razvija u fetus između kraja osme i kraja desete sedmice trudnoće; fetus nije osoba u pravom smislu riječi, ovisan je o tijelu žene).

• Također, zagovarači zabrane abortusa se paušalno služe brojkama i procentima žena koje su napravile abortus iz ekonomskih razloga te tvrde da, kada bi se riješili ekonomski uvjeti, žene ne bi išle na abortus. Zato, smatraju, društvo treba učiniti svoje da joj pomogne, kako bi se te brojke pretvorile u rođenu djecu.

Ovakav argument je paušalan i površan, jer zanemaruje različite, višestruke i međusobno povezane motive za odluku o abortusu koja je rezultat kompliciranih životnih situacija, i potrebno je ući dublje u njihovu analizu. Restriktivni zakoni o pobačaju uzrokuju nesigurne pobačaje, kako pokazuju i procjene Svjetske zdravstvene organizacije, a razlozi žena su najčešće nespremnost da postanu majke, jer si to ne mogu priuštiti, vode već brigu za druge koji ovise o njima i sl.

• Još jedan argument protiv je da abortus izaziva psihičke probleme i uzrokuje tzv. post-abortivni stresni sindrom te može rezultirati medicinskim problemima u budućnosti.

Ovo opet predstavlja neistinite činjenice i nije zasnovano na naučnim dokazima, jer je abortus na zahtjev, izveden stručno u medicinskoj ustanovi, jedan od sigurnijih medicinskih zahvata. Također, naučni dokazi upućuju na zaključak da abortus nema negativni učinak na mentalno i psihičko zdravlje žena. Upravo društvene prakse i poruke koje stigmatiziraju žene koje se odluče na abortus, kako se pokazalo u studiji naučnog časopisa Američkog psihološkog udruženja, jesu te koje mogu doprinijeti negativnim psihološkim iskustvima nakon abortusa.

Veći stres za žene jeste praksa ometanja pristupa zdravstvenim uslugama i ugrožavanje prava na privatnost i dostupnost pobačaja, kao i trenutne stigmatizirajuće prakse u Hrvatskoj, poput one gdje vjerski fundamentalisti organiziraju ‘molitve’ pred bolnicama.

• Protivnici abortusa često ističu i mišljenje da ne postoji ljudsko pravo odlučivanja o tijelu žene, jer je osnovno ljudsko pravo život i iznad je svih ostalih prava.

Ovome u prilog ne ide postojanje mnogih međunarodnih dokumenata koji su garancija reproduktivnih prava koja se smatraju jednim od osnovnih ljudskih prava (poput Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena). Na međunarodnoj konferenciji o populaciji i razvoju (1994) vlade 179 država složile su se da je slobodno odlučivanje o trudnoći i porodu osnovno ljudsko pravo i povezano je sa nizom utvrđenih ljudskih prava, uključujući pravo na autonomiju i tjelesni integritet.

Stav da fetus ima (ljudsko) pravo na život nije utemeljen u međunarodnom pravu. Čak i Konvencija o pravima djeteta ne garantira fetusu pravo na život, već se odnosi na zaštitu i podršku trudne žene.

U Hrvatskoj se čak manipulira odlukom Ustavnog suda o ocjeni ustavnosti zakona o pobačaju (2017), tvrdeći da je sud prepoznao da nauka kaže da ljudski život počinje u trenutku začeća, što nije tačno, već je utvrdio da nerođeno biće, kao Ustavom zaštićena vrijednost, uživa ustavnu zaštitu samo do te mjere do koje se ne sukobljava sa pravom žene na privatnost. Ustavni sud utvrdio je da pravo na privatnost uključuje pravo svakoga na slobodu odlučivanja, samoodređenje i dostojanstvo. Stoga je pravu na privatnost inherentno pravo žene na vlastiti duhovni i tjelesni integritet, koji uključuje i odluku hoće li začeti dijete i kako će se njena trudnoća razvijati.

U Bosni i Hercegovini još nema zahtjeva za preispitivanjem sadržaja Zakona o uvjetima i postupku za prekid trudnoće (1977, preuzet iz SR BiH), poput slučaja u Hrvatskoj.

Treba naglasiti da religijski stav o početku života u demokratskim i sekularnim državama ne može biti temelj građanskih zakona koji trebaju osigurati pravnu zaštitu svih građanki i građana.

• Na strani argumentacije koja koči ostvarivanje reproduktivnih prava je i zalaganje za odbijanje pružanja medicinskih usluga i postupaka koji su dio standardne ginekološko-opstetričke prakse zbog priziva savjesti, jer to nije u skladu sa njihovim religijskim/moralnim/etičkim uvjerenjima.

Odbijanje pružanja medicinskih usluga zbog priziva savjesti je javno-zdravstveni problem i u konačnici rezultira pravnom i medicinskom nesigurnošću za žene. U Hrvatskoj je priziv savjesti u medicini potpuno neregulirano područje, ovakva procedura nije propisana od strane Ministarstva zdravlja, već varira ovisno o pojedinoj bolnici.

Kako je priziv savjesti usko povezan sa konceptom religijske slobode, vidimo da se često zloupotrebljava te se predstavlja kao apsolutna sloboda koja zamjenjuje sve druge društvene ili pravne norme. Ultrakonzervativne grupe smatraju da pojedinac kao religiozna osoba ima pravo derogirati, tj. kršiti zakone kojima se sprečava diskriminacija.

Neke države su zabranile priziv savjesti u medicini, jer doseže nivo rodne diskriminacije, pri čemu zdravstveni djelatnici koriste svoju poziciju autoriteta kako bi nametnuli osobna uvjerenja pacijenticama koje su u potpunosti ovisne o njima i zdravstvenoj zaštiti koju pružaju.

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, koji je izdao Priručnik na koji se ovaj tekst referira, pripremio je i dokument „Priziv savjesti u reproduktivnoj medicini“ koji donosi detaljne preporuke za reguliranje na način da se prava pacijentica i doktora ostvaruju istovremeno, odnosno da pravo priziva savjesti ni na koji način ne onemogućava pristup pobačaju i drugim medicinskim uslugama i zahvatima.[1]

• Uporedo sa isticanjem tvrdnji kako rodna ideologija koja stoji iza zalaganja za reproduktivna prava ugrožava brak i obitelj, promiče homoseksualnost, istospolne brakove, uči djecu da svako može proizvoljno birati svoj spol, i zdravstveni odgoj/seksualna edukacija je na vrhu liste nametanja svjetonazora koji poriču općeljudske vrijednosti vezane uz seksualnost. Tako konzervativne, desničarske grupe, tabuizirajući seksualnost, kao glavne neprijatelje vrijednosnom sistemu većine roditelja (kojih???), a koje se takvom edukacijom promoviraju, vide: maloljetnički seks, masturbaciju, pornografiju, kontracepciju, abortus, homoseksualnu propagandu, neprirodnost homoseksualnog odnosa i dr.

Seksualna edukacija je nužna kako bi djeca/mladi bili svjesni razvoja svojih tijela, a u skladu s time, donijeli bolje, informirane odluke kao adolescenti_ce i ponašali se odgovorno dok sazrijevaju.

Priručnik Vrag odnio šalu se poziva na različite studije, epidemiološke statistike i podatke Svjetske zdravstvene organizacije o stopi spolno prenosivih infekcija kod mladih, nedovoljnu i nedosljednu upotrebu kontracepcije među mladima te nezadovoljavajuću razinu znanja o tim pitanjima, koje ukazuju na potrebu i važnost ulaganja u prevenciju i edukaciju mladih o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju.

Ističe se da sve osobe imaju pravo na tačne informacije i edukaciju o seksualnosti (u različitim dimenzijama: biološkoj, sociokulturnoj, psihološkoj) prilagođenu dobi i stanju psihosocijalnog razvoja.

Jasan je stav većina demokratskih zemalja da roditelji odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim vrijednostima, ali država ima obvezu informirati i obrazovati svu djecu o zdravlju i prevenciji društvenih problema te tako poticati mlade na odgovorno ponašanje i informirano donošenje odluka.

Šta raditi u nastojanjima slamanja konzervativnih argumenata?

Nakon predstavljanja najčešćih argumentacijskih tački oko kojih se vrti neokonzervativna lopta i kontra-argumenata, postavlja se pitanje kako iskoristiti sve potencijale za suprotstavljanje ovim tendencijama u praksi.

Priručnik daje natuknice u kojem pravcu treba ići u suočavanju sa neokonzervativnim prijetnjama reproduktivnim pravima: počev od kontinuiranog praćenja trendova i uticaja neokonzervativnih inicijativa, preko dokumentiranja i analiza tog diskursa, akcija i taktika koje se koriste, preko informiranja javnosti, medija i posebno donositelja odluka o takvim tendencijama i konkretnim napadima, do osmišljavanja i provođenja strategija osvještavanja i diskreditiranja opozicijskih argumenata koji se često baziraju na iskrivljenim i zloupotrijebljenim činjenicama.

Kako javno zagovarati?

Zagovaranje koje možemo i moramo provoditi, kako navodi Priručnik, uključuje uticanje na donositelje odluka i javnost, što razvijamo metodama analize javnih politika, konsultacijama, lobiranjem, stručnim savjetovanjima i aktivnim učešćem u procesu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću – direktnim akcijama, učešćem u javnim raspravama, protestima, marševima, performansima i medijskim istupima.

U zagovaračkim kampanjama, kako kažu autorice Priručnika, prije svega treba da precizno definiramo pitanje ili prijedlog za koji se zalažemo, odlučimo na koga želimo i trebamo uticati da podrži prijedlog i, konačno i najvažnije, kakav konkretni rezultat želimo postići.

Ključna je dobro oblikovana poruka – razumljiva, precizna, jasna i da prenosi baš one dokaze i informacije koji će određene ciljane publike uvjeriti u argumente i navesti ih da preuzmu poruku i koriste te argumente kao svoje. Priručnik daje prikaz kako koristiti nestigmatizirajući jezik i vizualne materijale, upoređujući ih sa onima koje koristi desnica, te kako tačnim i istinitim informacijama opovrgnuti i osuditi iskrivljavanje činjenica i obmanjivanje javnosti.

Kako mobilizirati snage za odbranu reproduktivnih prava?

Ono čemu svakako treba posvetiti pažnju, a na što i Priručnik ukazuje, jeste nužnost mobilizacije građana_ki kroz umrežavanje sa aktivistima_kinjama iz vlastite i drugih država koje se suočavaju sa istim prijetnjama ostvarivanju reproduktivnih prava, učešće u globalnim kampanjama vezanim za reproduktivno zdravlje. Značajno djelovanje protiv šutnje, srama i stigme je putem prezentiranja osobnih priča žena, kao i angažiranom umjetnošću.

U kontekstu daljeg djelovanja na odbrani reproduktivnih prava, autorice Priručnika su sažele i preporuke, koje navodimo i kojima završavamo ovaj tekst:

• poštivati međunarodne pravne standarde
• donijeti smjernice za vršenje sigurnog pobačaja u skladu sa preporukama Svjetske zdravstvene organizacije koje bi omogućile da su inducirani hirurški i medikamentozni pobačaj dostupni na području cijele zemlje, a trudna žena ima pravo, u skladu sa zakonom i uz informirani pristanak, odabrati metodu pobačaja
• nedopustivost uvođenja obveznog savjetovanja i perioda čekanja
• regulirati priziv savjesti na način da ne onemogućuje pristup pobačaju
• dostupnost besplatne kontracepcije – troškove pobačaja na zahtjev u javnim ustanovama da pokriva zdravstveno osiguranje
• maloljetnice koje su navršile 16 godina ne trebaju pristanak roditelja ili staratelja za pobačaj
• seksualna edukacija treba biti sveobuhvatna, rodnoosjetljiva, naučno utemeljena, nediskriminatorna, adekvatna u smislu sadržaja, materijala, načina podučavanja, dovoljno zastupljena u svim školama te evaluirana.

Vođeni_e iznijetim argumentima, jasno je da valja (od)braniti postojeća prava i na svaki mogući način, udruženo i argumentirano prije svega, djelovati ka politizaciji reproduktivne sfere i slamanju nazadujućih napada na reproduktivna prava i slobode.

[1] Rad je dostupan: http://www.cesi.hr/attach/_p/priziv_savjesti_u_medicini.pdf