FEMINISTIČKA REFORMA ISLAMA – UDARAC FUNDAMENTALIZMU ISPOD POJASA

Autorica: Amila Mujezinović

FEMINISTIČKA REFORMA ISLAMA – UDARAC FUNDAMENTALIZMU ISPOD POJASA, Non progredi est regredi

Historijski omogućeno retrospektivno analiziranje uloge islama u kontekstu položaja žene u društvu stvara apsurdan konflikt dvije stvarnosti. Jedna od njih jeste prošlost u kojoj islam u samom nastanku predstavlja svojevrsni feministički pokret u društvu koje je do tada ženu lišavalo prava vlasništva i nasljedstva. Druga jeste sadašnjost u kojoj feministički pokreti nastoje ženu odriješiti opresije što na nju vrše tradicionalistička patrijarhalna tumačenja Kur'ana i više od tisuću godina stari islamski zakoni.

Društveno uređenje vremena u kojem islam nastaje služilo je za održavanje stoljećima prije utvrđenih položaja – muškarac kao vlasnik tj. Subjekt, i žena kao vlasništvo tj. Objekt društva. Kao što je kroz historiju ljudskog roda evidentno, najefikasniji način za kontrolisanje društvenih uloga jeste vlasništvo ili novac. Islam, kao religija koja propagira jednakost svih ljudi pred Jednim Uzvišenim Bogom, u samom svom nastanku osigurava za žene prava vlasništva, nasljedstva, neovisnog vođenja finansija, sklapanja bračnih ugovora, zadržavanje prezimena pri ulasku u bračnu zajednicu, kao i mogućnost obrazovanja i samostalnog rada, te prije svega zabranjuje umorstva ženskih novorođenčadi. Narušavanjem predodređenog statusa žene kao figure, kroz osiguravanje ekonomske neovisnosti, islam potpomaže začetke procesa individualizacije i osnaživanja. Iako će se mnogi/e feministi/ce pozivati na veliki zjap između teorije i prakse (koja, zahvaljujući duboko ukorijenjenim običajima, uvijek teško prati teoriju ako ona nosi velike promjene), ne može se negirati da je ideja koju islam donosi doprinijela poboljšanju društvenog položaja žene.

Non progredi est regredi

Mnogi izvori ističu da je sve do 20. stoljeća islamski zakon, naspram legislative zapadnog svijeta, obezbjeđivao u mnogo čemu veća prava i slobode za žene u kontekstu porodičnog života, socijalnog položaja, ekonomske neovisnosti i učešća na tržištu rada (The Oxford Dictionary of Islam). S druge strane, ne treba izostavljati ni činjenicu da je islamski zakon (Šerijat) nastao tumačenjima Kur'ana i Sunneta, kojima su se zvanično, dakako, bavili jedino muškarci, i to u okviru tada izrazito okrutnijeg patrijarhata. Kroz politizaciju religije uslijedila je i implementacija vjerskih zakona kao državnih u islamskim državama. Iako Kur'an zagovara za ženu bolji položaj od onog koji je prethodno zauzimala, islamski zakon je ne tretira kao ravnopravnu članicu društva. Otežavajuća okolnost za uspostavljanje beneficijalnih promjena za status žene u društvu jeste ideja očuvanja izvornog oblika Svete knjige, kao i dogmi uspostavljenih na osnovu Božijih riječi, u cilju očuvanja religije od ‘prljanja’. Kako to profesorica islamskih znanosti, Ingrid Mattson, objašnjava: „(…) prema ortodoksnoj islamskoj teologiji, kako je islam posljednja religija, ono što svaka generacija treba nisu novi modeli i praksa (nove ‘forme’), nego kontinuirano čišćenje društva od ideja i praksi koje su korumpirale originalni čisti model društva Poslanika. Izjava pripisana Poslaniku Muhammedu – ‘Na početku svakog stoljeća, Bog će poslati svojoj zajednici nekoga ko će obnoviti njenu religiju.’ – potvrđuje tu svijest da je obnova primarna paradigma za legitimnu socijalnu promjenu“ (Mattson, 2005).

Takvo insistiranje na rigidnosti ustanovljenih okvira života postaje osnova za progresivno zaostajanje islamske zajednice u pogledu rješavanja ženskog statusa, u odnosu na Zapad gdje sekularizacija i industrijalizacija donose nove perspektive.

U daljem društvenom razvoju javljaju se imena pojedinih žena koje se mogu smatrati prvim iskoracima feminizma unutar islama. Jedno od tih imena jeste iranska pjesnikinja Tahirih, rođenog imena Fatimah Baraghani, koju neki izvori navode kao jednu od prvih žena modernog doba koja se bavila (nezvaničnim) tumačenjem Kur'ana. Rođena i odrasla u prominentnoj muslimanskoj porodici, imala je tada za ženu rijetku privilegiju prisustvovanja predavanjima namijenjenim za muškarce, pod vodstvom njenog oca Muhammad Salih Baraghanija, poznatog predavača i tradicionalističkog tumača Kur'ana. Predavanjima je prisustvovala odijeljena platnom od ostatka slušača. Na isti način će u kasnijim godinama biti primorana raditi pri držanju predavanja, a sa pozicije predavača patrijarhat će je brzo smaknuti. Iako je pokazala izražene literarne sposobnosti i napredniji položaj u učenju, naspram muškaraca kojima su predavanja bila namijenjena, primorana je od strane porodice na brak sa tek četrnaest godina. Tahirih je, između ostalog, i primjer značaja društvenog statusa za obrazovne mogućnosti, naročito za žene. Mnogi historičari smatraju da je upravo njezin nivo obrazovanja bio ključan u kasnijem okretanju ka radikalnijim Shaykhi i Babi učenjima. Babaizam, kao religija koja je zagovarala jednakost muškarca i žene, preuzima ulogu analognu onoj koju je islam imao u vrijeme svog nastanka. U takvom profeminističkom učenju Tahirih se javlja kao prva pripadnica ženskog spola, te vremenom postaje istaknuta predstavnica religije. Njezina posvećenost ideji babaizma motivisala ju je na, za tadašnju ženu, nezamisliva djelovanja – Tahirih je držala javne govore kroz koje je zagovarala reviziju Šerijata i promovisala babaističku ideju o jednakosti žene i muškarca. Neumoljivo istrajanje u javnom propagiranju Babaizma, kao i prezentovanje istog kroz sami način života, kroz odricanje poligamije i skidanje vela, dovelo ju je u konflikt sa porodicom kao i državom. Proglašena heretikom, optužena za pokušaj atentata na kralja Perzije, osuđena je na smrt. Na njenu molbu zadavljena je vlastitim velom. Iako je takva smrt i simbolično ugasila njezin glas, posljednje riječi koje je izgovorila zauvijek će odjekivati kao eho udaraca feminističke borbe o zidove patrijarhata: „Možete me ubiti čim prije želite, ali ne možete zaustaviti emancipaciju žena“ (Effendi, 1979).

Vrijeme pokazuje da je upravu. U narednih stotinupedeset godina feministička borba za jednakost unutar islamskog zakona nastavlja se, te traje i danas. Pomaci su mali, napredak je spor, ali dan za dan, evolucija društva i globalizacija, veće mogućnosti umrežavanja i ujedinjavanja, osiguravaju širenje ideje, motiva i hrabrosti za upuštanje u protest protiv patrijarhatom nametnutog načina života, što u islamskim zajednicama, što van njih. U ovom periodu formirana su mnogobrojna udruženja feministica i feminista unutar islamske zajednice koja, upravo snagom jedinstva, pokušavaju pod okriljem tradicije skinuti okove patrijarhata sa religije koja u samoj svojoj ideji propagira jednakost i jedinstvo. Pored udruženja kojima je osnova podizanje svijesti na globalnom nivou, širom svijeta, žene, svaka za sebe, kroz stav prema sebi, drugima i životu u zajednici, vode revolucionarnu bitku za vraćanje čistoće patrijarhatom zaprljanoj ideji jednakosti. Nismo u prilici ovdje predstaviti njihova djelovanja, niti ih sve respektabilno pobrojati, ali istaknut ćemo par imena koja trenutno drmaju fundamentalistički kavez od zlata u kojem je islamska zajednica i danas zatočena.

Humanistički islam – islam modernog doba moderne žene

Jedno od istaknutijih imena današnje borbe islamskog feminizma jeste Elham Manea, doktorica političkih nauka, trenutno zaposlena na Političkom znanstvenom institutu Univerziteta u Cirihu, te kao konusltantica švicarskih vladinih organizacija i internacionalnih organizacija koje se bave pitanjima ljudskih prava, a djeluje i kao članica Federalne komisije za ženska pitanja u Švicarskoj. Manea je zagovaračica razdvajanja religije od države te protagonistica humanističkog islama, kako ga sama naziva, tj. reforme islama. Ova ideja leži u posmatranju religije kao društvene pojave te insistira na historijskom kontekstu njenog nastanka, na osnovu čega Manea zahtijeva izvršenje reforme u skladu sa stilom života u 21. stoljeću. Dr. Elham smatra da je svrha svake religije bila obezbijediti viziju pristupa bogu u određenom historijskom trenutku. Kao primjer historijskog oblikovanja religije navodi insistiranje islamista na inkorporaciji tjelesne kazne. Taj je način kažnjavanja bio prisutan u društvu u kojem se islam javlja, te ne potiče iz religije, nego predstavlja metode tadašnjeg vremena koje je vjerovjesnik Muhammed prihvatio jer su bile ustaljene, ali pored toga što se kose sa viđenjima ljudskih prava danas, nisu ni propisane Svetom knjigom, tvrdi Manea (Friedland, 2014).

Cijeli tekst dostupan je u zborniku ”Feministička čitanja društvenih fenomena”, radovi polaznica/ka feminističke škole Žarana Papić, drugo dopunjeno izdanje.

Realizaciju Feminističke škole Žarana Papić finansijski podržava Švedska vlada putem Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).