Autorica: Almina Šatrović

 DJEVOJČICE I OBRAZOVANJE

U vrijeme kada pravim bilješke za ovaj prilog, u toku su pripreme za novu školsku godinu. Šta je sve potrebno kupiti, pripremiti i na kraju imati da bi dijete moglo započeti svoj rad u školi? To me je navelo na razmišljanje o tome da li generalno svaki roditelj osjeti ovakvo uzbuđenje, zabrinutost i sreću u isto vrijeme oko pripremanja djeteta u školu. Vjerovatno da. A da li svako dijete ima priliku da ide u školu? To je već drugo pitanje i na njega je jednostavno dati odgovor. Nema svako dijete pravo na školovanje, iako je pravo na obrazovanje izdvojeno kao osnovno pravo odavno, a prije svega u Deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine (član 26.), zatim Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Ujedinjenih nacija iz 1966. godine (član 13.), kao i u Konvenciji o pravima djeteta (član 28.), u CEDAW konvenciji i još nekim dokumentima.

Dakle, priznato je univerzalno pravo na obrazovanje, na globalnom nivou, ali još uvijek postoji veliki dio našeg modernog svijeta koji to pravo ne priznaje. Ne prepoznaje se značaj obrazovanja iz velikog broja razloga, kao i onog običajnog, vjerskog ili drugog. Ovo se naročito odnosi na obrazovanje djevojčica, čemu bih posvetila nastavak teksta.

Zašto mislim da je važno pisati o obrazovanju djevojčica? Jedan od razloga je što sam i sama nekada bila djevojčica pa sam tokom odrastnja, čak i sada u odraslom dobu, čula, osjetila i došla u dodir sa stajalištima da je ženi mjesto u kući, da žena nema dovoljno hrabrosti da postigne to i to, ne može se boriti sa velikim ljudima u poslu i sl. Zastupam nekoliko mišljenja zašto treba djevojčicama pružiti obrazovanje. Tu je prvenstveno njena nezavisnost u odraslom dobu, razvijena sposobnost za brigu o sebi, smanjen broj udaja u ranom djevojačkom dobu, smanjenje seksualnog i fizičkog nasilja nad ženama, povećanje ili doprinos ekonomskom razvoju, veća uključenost u političkim angažmanima, čak mi jako dobro zvuči i afrička izreka koja kaže: „Ukoliko obrazujemo dječaka, obrazujemo osobu. Ukoliko obrazujemo djevojčicu, obrazujemo cijelu državu“.

Prema podacima Evropskog parlamenta (European Parliament, 2015) koji, naravno, zastupa ideju da je pravo na obrazovanje jedno od osnovnih ljudskih prava bez kojeg nemamo šansu konzumirati ostala prava, 17% odraslih ne zna čitati ni pisati. Dvije trećine od toga čine žene, procjena je da je to oko 493 miliona žena, statistika koja se nije promijenila u zadnjih dvadeset godina. Djevojčice i žene koje žele pristupiti obrazovanju na razne načine budu zastrašene ili onemogućene da to učine, neke i na najsurovije načine, tjeranjem u udaju u ranim godinama, nametanjem brige o domaćinstvu kao obaveze, sve do diskriminacije na tržištu rada, što su veoma bitne teme same po sebi. Ipak, postoje primjeri žena koje su svojom borbom uspjele dići svoj glas za obrazovanje djevojčica i žena. Christine de Pizan je još u srednjem vijeku govorila i pisala o značaju obrazovanja žena. Nekoliko vijekova kasnije, Mary Wollstonecraft se u svojoj knjizi „Odbrana prava žena“ fokusirala upravo na problem obrazovanja. Svoj glas u borbi za pravo na obrazovanje djevojčica su dale i Huawa Ibrahim, Malala Yousafzai, Graca Machel, Ann Cotton, Sheikha Moza i druge. Svaka od njih ima svoju priču i učinile su velike napore za mijenjanje svijesti o važnosti obrazovanja djevojčica. U Evropskoj uniji pravo na obrazovanje je propisano Poveljom o osnovnim ljudskim pravima, gdje se kaže da „svako ima pravo na obrazovanje i pristup kontinuiranog i stručnog osposobljavanja” (član 14.). Čitajući Povelju moglo bi se reći da svaka zemlja koja je ratificirala Povelju daje mogućnost obrazovanja podjednako svima. Međutim, stvarnost je drugačija. Sama Evropa se suočava sa velikim problemima rodne disktriminacije koja je dosta izražena u obrazovanju. To je jedan od razloga zalaganja Evropskog parlamenta za pismenost i osnaživanje žena, jer je prepoznata činjenica da opismenjavanjem žena smanjujemo siromaštvo, jačamo ekonomski razvoj, rješavamo konflikte, u svakom smislu, doprinosimo zdravlju u svijetu. Evropska agenda ima namjeru jačati i ulagati u digitalno opismenjavanje žena putem Digitalne agende za Evropu, kako bi se osigurao jednak pristup za sve građane, ili putem zdravstvene pismenosti promovirati bolje prevencije.

Žene u sadašnjosti su odlučile otkloniti imidž žene kao jedinke koja treba da ostaje u kući, i osigurati da žene imaju jednake šanse da doprinose progresu čovječanstva. Ovo je nešto u što bih ja željela vjerovati i doživjeti. Mnoge žene iz mog okruženja jesu jake, obrazovane, samostalne, ali da li je zaista svugdje tako? Ako nije, koja priča stoji iza toga što žene nisu osnažene? Ako to posmatramo u smislu moći, razlog je jednostavan: da bi imali moć, trebamo imati kapacitete za to, socijalne, ekonomske, političke ciljeve. Žene to trenutno nemaju pa zato nemaju ni moć koja im je neophodna da bi uklonili gore navedeni imidž – tradicionalno ugnjetavanje žena i djevojčica time da im je mjesto u kući. U ovom momentu pomislim na to da su možda ovi što imaju moć (muškarci) uplašeni na samu pomisao da je žena moćnija. Jer žena svakako jeste moćnija, u njihovim očima, a ukoliko ima jednak pristup svim kapacitetima za moć, postaje moćnija od njih.

Zašto je važno obrazovanje u osnaživanju djevojčica i žena? Obrazovanje se smatra jednim od najvažnijih elemenata za osnaživanje, obrazovanjem žena razvija znanja, svoje vještine, samopouzdanje koje joj je potrebno za cjelokupno učešće u procesu razvoja.

Da se vratim mom početnom pitanju – Šta je to što sprečava djevojčice da jednako učestvuju u procesu obrazovanja? U mnogim izvorima koje sam čitala sam vidjela da su zajedničke tačke:

–           slaba pozicija žena u društvu (ovdje mislim na podcjenjivanje sposobnosti djevojčica za uspjeh u školi). Rasprostranjena su mišljenja da one nisu sposobne da nešto postignu ili da jednostavno to nije za njih, jer je njima opet mjesto u kući.

–           troškovi obrazovanja: Koliko su porodice spremne uložiti u obrazovanje djevojčica ako već imaju tradicionalno razmišljanje da će se udati, ostati u kući, a, s tim u vezi, njihovo ulaganje u njeno obrazovanje postaje visoki rizik?

–           siromašno okruženje škola, osiguravanje da djevojčice imaju sigurno okruženje u školi, što bi potaklo porodicu da je djevojčica sigurna u istoj i da u istu može ići

–           Konfliktna područja, ratovi i druga dešavanja smanjuju pristup školama svoj djeci.

–           socijalna isključivanja djevojčica, po pitanju invaliditeta, zbog parareligijskih razloga (ako mogu tako reći, jer vjerujem da ni jedna od većih religija ne zabranjuje obrazovanje djevojčica) itd.

Cijeli tekst dostupan je u zborniku ”Feministička čitanja društvenih fenomena”, radovi polaznica/ka feminističke škole Žarana Papić, drugo dopunjeno izdanje.

Realizaciju Feminističke škole Žarana Papić finansijski podržava Švedska vlada putem Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).