Tekst prenosimo sa cyberBosanka

Autorica: Hana Kazazović

Davno sam prestala biti dijete i puno sam stvari zaboravila iz tog perioda. Međutim, veoma dobro pamtim jednu situaciju koja mi je bila prilično bolna i stresna. Naime, još smo bili kod učiteljice, čini mi se treći ili četvrti razred. I ne znam zašto, ali jednom učeniku nisam nešto bila omiljena pa je imao običaj da me izaziva, otima mi stvari a povremeno je dolazilo i do tuče.

Dobro pamtim da mi je to predstavljalo opterećenje, toliko da sam čak sanjala kako me on nakon operacije ušiju povukao za uši i one mi otpadaju, te me je bilo strah otići u školu. Sve se riješilo tako što me drugi dječak uzeo u zaštitu i zaprijetio mu.

To je bilo moje prvo suočavanje sa vršnjačkim nasiljem. Kada sam krenula sa istraživanjem ove teme sa ciljem da napišem tekst o tome, sjetila sam se svega i bukvalno ponovo osjetila onaj isti grč u želudcu koji mi je pokazao koliko takva situacija ostavlja tragove evo i više od 3 decenije kasnije.

Kakva je situacija sa vršnjačkim nasiljem danas, pitala sam se.

Jer djeca danas imaju prilično drugačije uslove u odnosu na moje odrastanje. Mi nismo imali društvene mreže, a nastavnici i profesori su u moje vrijeme bili autoriteti iza kojih je stajao sistem. Bojali smo se učiteljica i nastavnika i rijetko se dešavalo da o njima imamo loše mišljenje. Ono što povremeno pročitam u medijima i čujem od ljudi čija djeca idu u škole sada govori o tome kako djeci u današnje vrijeme uopšte nije jednostavno.

Međutim, ipak je najbolje o svemu pričati sa djecom i čuti njihova iskustva i mišljenja, zar ne?

Zato sam sa radošću prihvatila poziv da prisustvujem jednom sastanku Dječijeg parlamenta u Zenici i da sa njihovim članovima porazgovaram o ovoj temi. I nakon tog iskustva koje smatram jednom zaista posebnom privilegijom, mogu samo reći da je situacija puno gora nego što bi iko mogao i pretpostaviti i to me veoma brine.

Naime, ispostavilo se da skoro svi imaju neko negativno lično iskustvo sa nasiljem. Redala su se svjedočenja i priče o tome. Jedna priča kaže kako su drugarice iz razreda napravile hejtersku stranicu na Facebooku samo za jednu djevojčicu, a nju je to naravno jako povrijedilo. Uz pomoć roditelja i razredne riješen je problem i stranica je ugašena, ali i dalje se dešavaju provokacije i vrijeđanja.

Drugi dječak je doživljavao prijetnje te hakovanje profila na Instagramu od jedne djevojčice i brat mu je pomogao da riješi situaciju. Nekoliko njih je spominjalo stranice na društvenim mrežama na kojima se postavljaju slike učenika, uvijek uz neke pogrdne i ružne komentare.

Ono što su nekad bili udarci sad je cyber nasilje koje nije uvijek svima vidljivo, a ostavlja strašne posljedice na njihovo samopouzdanje i psihu.

Pričali smo i kako se tema produbljivala oni su bili sve otvoreniji. Neke djevojčice su priznale da su imale probleme koje su potisnule i sakrile od svih, noseći ih u sebi.

Upravo to je jedan od najvećih problema – mnogi ne govore o tome nikome.

Razlog? Stid ili možda čak strah od reakcije. Na primjer strah da će roditelji reagovati preburno i napraviti im još veći problem. Ne govore uglavnom ni nastavnicima i razrednim starješinama jer ne osjećaju dovoljno povjerenja u njih. Ne vjeruju da im je stalo da se to riješi ili misle da ti nastavnici to ne znaju riješiti. Posebno ako se ne radi o vidljivom nasilju, o udarcima.

Psiholozi i pedagozi postoje iako ne u svim školama. Njima se ne obraćaju često zato što su u tom slučaju stigmatizirani jer kod nas za sve uzraste vrijedi još uvijek ona da “nisi normalan ako pričaš sa psihologom”. Razredne starješine često ČOZ (čas odjeljenske zajednice) ne koriste za ovakve probleme i mnogi su rekli da ih čak i oslobode takvih časova.

Činjenica, jedan dječak je na primjer ispričao kako je kod njih ČOZ uvijek bio kao čas terapije i kako je razrednik sa njima pričao o svemu i bio im kao drugi otac. Još nekoliko nastavnika je spomenuto u pozitivnom smislu i ako ništa, lijepo je znati da se u školskom sistemu nađu i oni koji su zaista tu prije svega da djeci pomognu da postanu dobri ljudi.

Međutim, sistem je zaista zreo za jedan ogroman reset jer škola definitivno nije mjesto u kojem se naša djeca osjećaju sigurno i u koju imaju povjerenje.

Svi redom su u stvari istakli da meta zadirkivanja, provokacija i nasilja postanu oni koji su – drugačiji po bilo čemu.

– Zato što se ne šminkaju nego nose odjeću koja se njima dopada
– Zato što vole čitati knjige ili stripove
– Zato što na stanici dok čekaju autobus biraju knjigu umjesto gledanja u telefon
– Zato što ih zanima programiranje i kompjuteri, a ne zabava i derneci
– Zato što su mršaviji od ostalih
– Zato što su deblji od ostalih
– Zato što ih zanima učenje i nova znanja

Nastavite niz.

Čim malo iskočiš iz skupine i prosjeka, postaješ predmet maltretiranja te iste skupine. Čim se malo razlikuješ, ne prihvataju te i trude se da te svedu na isti nivo, a ako to ne može, da te izguraju.

Jedan pametni dečko je rekao kako bi u stvari u školi 6 razreda trebali učiti o tome kako se ponašati prema drugima i kako prihvatati druge i drugačije i kako pustiti ljude da budu ono što jesu ili ono što žele biti, sve dok nikog ne ugrožavaju. A tek nakon šestog, kad to nauče, krenuti sa ostalim znanjima.

Nakon što sam sve njih saslušala, čini mi se da je u velikoj mjeri u pravu. Jer, šta nam vrijedi neko ko super zna matematiku, ako u sebi nema osjećaj za ljude oko sebe i ako one koji su drugačiji od njega po bilo kom osnovu smatra manje vrijednim i maltretira ih na bilo koji način?

Djeci iz Dječijeg parlamenta sam rekla nekoliko stvari koje ću i ovdje ponoviti, možda nekom budu od koristi.

Znam da je teško to shvatiti kad imaš 10-15 godina, ali bukvalno sve što neko radi drugome govori samo o toj osobi. Kada vas vrijeđaju i zadirkuju – to je njihovo ogledalo i nema veze sa vama. Uzrok se nalazi u njihovoj nesigurnosti, neznanju i često lošem vaspitanju.

Važno je znati da je svaki problem lakše riješiti ako imate nekoga kome ćete ispričati šta vam se dešava. Nekoga ko će vas saslušati i pomoći vam da se sa tim izborite. Najgora varijanta je zatvarati se u sebe i šutjeti, jer se svaki problem tako uvećava i teško je sa njim izaći na kraj.

Probajte uvijek imati nekoga sa kim ćete pričati, vašu osobu od povjerenja koja će biti uz vas. Mogu to biti roditelji, braća ili sestre, a mogu to biti i prijatelji ili voditelji i voditeljice neke organizacije u kojoj ste aktivni.

Nasilje nisu samo udarci. To je i vrijeđanje, i maltretiranje po internetu, poruke koje ne želite dobijati – sve ono što čini da se osjećate loše.

A ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujete sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj savjetovališta Sarajevskog otvorenog centra za djecu žrtve nasilja i roditelje djece žrtava. Oni su inicirali formiranje neformalne mreže terapeutkinja i terapeuta iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine kojima se žrtve nasilja i njihovi roditelji mogu obratiti.