Preuzeto s portala radiosarajevo.ba

U ediciji Ljudska prava Sarajevskog otvorenog centra (SOC) objavljena je publikacija Brojevi koji ravnopravnost znače.

Riječ je o analizi rezultata istraživanja potreba LGBT osoba u Bosni i Hercegovini, autorice Jasmine Čaušević.

SOC je naime od februara do jula 2013. godine radio na istraživanju problema i potreba LGBT osoba u Bosni i Hercegovini. Inicijalni cilj ovog istraživanja je bio locirati stvarne probleme i procijeniti konkretne potrebe LGBT osoba u BiH kako bi se moglo, argumentirajući preciznim podacima, dalje raditi na rješavanju tih problema kroz konkretni rad sa institucijama, kroz zagovaranje, edukaciju, sastanke i savjetovanja, za koje se pokaže da diskriminiraju LGBT osobe, ne obavljaju svoj posao u skladu sa etikom ili na bilo koji drugi način ne zaustavljaju politiku selektivnog branjenja ljudskih prava.

PDF izdanje knjige možete preuzeti putem ovog linka

Upitnicima se ispitivalo kako osobe neheteronormativnog rodnog i spolnog identiteta, te seksualne orijentacije žive u BiH – koje osobe iz njihovog okruženja znaju za njihove LGBT identitete i da li podržavaju, da li su i gdje doživjele diskriminaciju i nasilje, kako su se odnosile prema takvom vidu ugrožavanja svojih ljudskih prava, kako je društvo i pravni sistem reagovao, šta misle o Paradi ponosa i imaju li povjerenje u policiju, da li njihovo psihičko zdravlje strada tvog straha i homofobije koju trpe zbog svoje seksualnosti ili rodnog izražavanja, te kako se zdravstveni radnici_e odnose prema njima. Također, ispitivali su se stavovi LGBT osoba o njihovim društvenim potrebama, o tome šta zajednica misli o samoj zajednici, o radu Sarajevskog otvorenog centra, i na kraju o političkoj participaciji LGBT osoba.

Ova analiza će poslužiti kao platforma za dalje zagovaranje, kod vladinih i drugih institucija – policija, zdravstvo, resorna ministarstva, pravosuđe itd, promjena u korist LGBT osoba.

Istraživanjem je obuhvaćeno 545 osoba, starosti od 54 do 15 godina. Što se seksualne orijentacije tiče, 338 je homoseksualne orijentacije, 151 osoba je biseksualne, 25 je panseksualne, 7 osoba se izjasnilo kao aseksualno, 9 kao heteroseksualno, a 15 osoba je odgovorilo „drugo“ i dopisalo kako razumiju svoju seksualnost.

Porodica i prijatelji kao podrška

Kroz pitanje koje osobe iz Vašeg okruženja znaju/ne znaju da ste LGBT osoba, pokazalo se da za čak 90,4% LGBT osoba prijatelji_ce znaju i da ih velika većina podržava – ukupnog broja prijatelja_ica koje znaju, 89,2% podržava svoje LGBT prijatelje_ice. Također, i kolege_ice sa posla/iz škole/sa fakulteta češće znaju da je osoba LGBT nego članovi porodica.

Naime, za 46,4% osobe okruženje sa posla, iz škole ili fakulteta zna da su LGBT i dvije trećine (66,6%) ih podržava. Sestra/sestre u 44,7% prilika znaju da im je brat/ sestra LGBT osoba, i 86,7% pružaju podršku, što ih čini grupom koja poslije prijatelja_ica najviše podržava LGBT osobe. Na četvrtom mjestu su majke/starateljice – za 40,7% LGBT osoba majke znaju, ipak samo 61% majki podržava svoju djecu. Brat/braća u 37,1% znaju, ali ih većina podržava, 75,9%. Za svaku treću osobu poznanici_e znaju (36,8%) i većina ih podržava (67%). Svakoj petoj LGBT osobi otac/staratelj zna za seksulanu orijentaciju ili rodni identitet (22,7%) i manje od polovine podržava svoju djecu (41,8%), što očeve/staratelje stavlja na posljednje mjesto kada je uža porodica i davanje podrške u pitanju, a zatim slijedi šira familija (za samo 15,2% LGBT osoba šira familija zna, ali ih zato dvije trećine ovih koji znaju – 65,7% – podržava).

Na pitanje da li ste doživjeli neki vid diskriminacije zato što ste LGBT osoba, pozitivno je odgovorilo 35,8%, a negativno 63,1%. Jasno je da osobe koje nisu autirane u široj javnosti – na poslu, na fakultetu, poznanicima itd – ne mogu ni biti diskriminisane na osnovu svoje seksualne orijentacije.

Nasilje i diskriminacija

Istraživanje pokazuje da kolege_ice sa posla/iz škole/sa fakulteta u 40,7% znaju da je osoba LGBT, ali ih gotovo polovina ne podržava.

Diskriminacija se ne prijavljuje u 93,8%. Samo su 3 slučaja diskriminacije bila procesuirana, 1 slučaj je završio uspješno, a 23 slučaja koja su bila prijavljena nisu bila procesuirana nikada. Zbog svog rodnog izražavanja ili seksualnog identiteta 23,5% osoba je doživjelo nasilje, a 74,2% osoba nije nikada bilo žrtva nasilja. Fizičko nasilje je doživjela svaka treća osoba, a seksualno skoro svaka peta. Žrtve nasilja su gotovo uvijek autirane osobe.

130 osoba je doživjelo neki oblik nasilja, samo njih 17 je prijavilo to nasilje, a samo 3 slučaja su procesuirana na sudu, dok se 2 slučaja još procesuiraju. Ako se uzme u obzir dobijeni podatak da su samo 3 slučaja, od 17, prijavljenog nasilja procesuirana na sudu, zaista nije neobičan podatak da LGBT osobe nemaju povjerenja u institucije koje treba da ih štite. U policiju ima povjerenje 23,1% ispitanika_ca, dok čak 73,6% nema.

Svaka treća osoba koja, trpeći posljedice homofobije, osjeća depresiju, strah, uznemirenost, potištenost, ili neke druge simptome, odlučuje se da potraži stručnu psihološku, psihijatrijsku ili terapeutsku pomoć, a razlozi se odnose ili na pretpostavljenu nekompetenciju osoba kojima bi se obratile, ili na strah da će se otkriti njihova seksualnost.

Kao najveći problem, gotovo, 70% ispitanika_ca izdvojilo je nedovoljnu podršku porodice i prijatelja_ica. Iako 85,2% LGBT osoba ne mora pred prijateljima_cama da skriva svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju, očigledno je da većina ne dobija emotivnu, psihološku i socijalnu podršku kakvu želi.