Abortus u fokusu: nauka, bezbjednost i realnost

Piše: Jelena Kalinić

„Abortus je trauma za ženu“. „Abortus je opasan“.

Ovo su najčešće dezinformacije o medicinskom abortusu, namjerno izazvanom pobačaju. Jer kada kažemo „abortus“, obično se i misli na inducirani, izazvani, a ne spontani pobačaj. Abortus ne mora biti trauma za ženu i spada u jednu od najsigurnijih procedura – ali samo ako se vrši u medicinskim uslovima, pod strogim protokolom i ako ga radi stručnjak. A da bi to bilo tako, abortus mora biti legalan.

Kako se vrši prekid trudnoće?

„Pobačaj je izbacivanje produkata začeća iz materice za vreme prvih šest meseci trudnoće, u vrijeme kada fetus nije u stanju da se sam održi u životu. Postoji spontani pobačaj, kada nikakvo vještačko sredstvo nije upotrebljeno za njegovo izazivanje i namjerni, odnosno, indukovani pobačaj, a to je pobačaj gde su upotrebljeni instrumenti, medikamenti ili operacije sa ciljem da se prouzrokuje prekidanje trudnoće“, kazala je ginekologinja dr Ives Šindrak.

Oko 40% neželjenih trudnoća prekine se elektivnim pobačajem.

Kako navodi dr Šindrak, uobičajeni načini izazivanja pobačaja su instrumentalna evakuacija i medicinska indukcija (stimulacija kontrakcija maternice). Prije pobačaja treba potvrditi trudnoću, a zatim, ako je prisutna, odrediti gestacijsku starost prema anamnezi, fizikalnom pregledu i ultrazvučnom pregledu.

„Kod instrumentalne evakuacije obično se koriste dilatacija i kiretaža kod trudnoća mlađih od 14 nedelja gestacije, te dilatacija i evakuacija kod trudnoća između 14 i 22 nedjelja gestacije, kojoj ponekad prethodi cervikalna dilatacija mizoprostolom“, objasnila je Šindrak.

„Prilikom indukcije lijekovima daje se mifepriston praćen mizoprostolom kod trudnoća mlađih od 10 nedjelja gestacije. Nakon 15. nedjelje gestacije prije postupka se daje mifepriston, a onda prostaglandin“, dodala je Šindrak.

Zdravstveni rizici povezani s pobačajem uglavnom zavise o tome da li se postupak izvodi sigurno ili nesigurno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO/SZO) definira nesigurne pobačaje kao one koji se vrše od strane nekvalifikovanih pojedinaca, uz upotrebu opasnih instrumenata ili u nehigijenskim objektima. Prema WHO, u svijetu se uradi oko 25 miliona nesigurnih pobačaja. Oko 45% svih pobačaja su nesigurni, od kojih se 97% dešava u zemljama u razvoju.

„Od komplikacija indukovanog abortusa treba spomenuti perforaciju maternice u 0,1% slučajeva ili, rjeđe, crijeva ili nekog drugog organa instrumentom, ako krvarenje (0,06%) koje može nastati uslijed traume ili atonije uterusa, rascjep grlića u 0,1 do 1 % slučajeva te odgođenu komplikacije krvarenje i infekciju u 0,1 do 2%“, kazala je Šindrak.

Legalni pobačaji izvedeni u razvijenom svijetu spadaju među najsigurnije[1] medicinske postupke, s malom stopom komplikacija.

Prema Istraživanju o regulaciji, dostupnosti i praksi abortusa u Bosni i Hercegovini, koje je SOC objavio u oktobru 2023. godine, 32,3% ispitanih je izjavilo kako nisu zadovoljne uslugom induciranog abortusa. Žene koje su podijelile ovakvo negativno iskustvo abortusa navele su hladnokrvnost i neljubaznost ljekara i medicinskog osoblja kao neke od razloga nezadovoljstva, kao i to da nije korištena anestezija. Neke su postupak opisivale kao „brutalan”, „kao da sam zub izvadila”.

Žene različite dobi, rasa, religija, ekonomskog i bračnog statusa odlučuju se na abortus iz različitih razloga. Nijedna metoda kontracepcije nije baš 100% sigurna i abortus je životna potreba ako kontracepcija zataji. Možda osoba nije spremna biti majka, korištena zaštita je zakazala, osoba želi završiti fakultet ili prosto nema ekonomske uslove da djetetu u tom trenutku pruži uslove za život, plod ima defekte ili ne može opstati. Trudnoća može biti posljedica silovanja ili incesta, osoba ima nasilnog partnera i mnogi drugi razlozi.

Prema spomenutom SOC-ovom istraživanju, 37,6% anketiranih osoba su izjavile da je razlog abortusa bio to što nisu bile spremne da imaju djecu, 17,3% je navelo ekonomske razloge. 3,8% osoba imale su abortus jer su bile maloljetne, 1,5% jer su doživjele silovanje, 5,3% jer nisu imale podršku porodice, 6,8% jer partner nije želio dijete, 1,5% je izjavilo da ne žele odgovoriti dok je 23,3% navelo „drugi razlozi”. U ovoj grupi navedeni su nasilna veza, nezdrav odnos s partnerom, poslovne obaveze, strah od prethodne teške trudnoće, već imaju djecu i nemogućnost čuvanja trudnoće.

Historija abortusa

Žene rade abortuse otkako je svijeta i vijeka, bilo mehaničkim postupcima, uz upotrebu notorno poznatih vješalica, i igala za pletenje, bilo pomoću određenih biljnih sredstava. U knjizi „Ljekovito bilje“, autor Richard Willfort u poglavlju o somini (Juniperus sabina) napominje kako su grmovi ove biljke u nekim evropskim gradovima pout Ciriha i Minhena opasani ogradom da ih zaštite od kidanja jer sominu „vrebaju žene i djevojke zbog dejstva na pobačaj“ te da je novo nasađivanje somine ponegdje zabranjeno. Neke od biljaka koje su se istorijski koristile za izazivanje pobačaja su rutvica, origano, pešun, celer te još neke.[2]

Inducirani pobačaj ima dugu historiju i tragovi koji upućuju na ovu praksu mogu se pratiti unazad do civilizacija koje su jako raznolike kao što su drevna Kina, drevna Indija, drevni Egipat sa svojim Ebersovim papirusom (oko 1550 p.n.e.) i Rimsko Carstvo. Jedan od najranijih poznatih prikaza pobačaja nalazi se u reljefu u Angkor Watu (oko 1150.). ​

Od ranih početaka, kršćanstvo je abortus smatralo grijehom, ali crkva nije baš imala jasno stanovište oko toga. Međutim, kada sredinom 19. vijeka papa Pio IX proglašava ekskomunikaciju za sve žene koje su imale abortus bez obzira na starost trudnoće (i razlog), abortus u Katoličkoj crkvi postaje grijeh. Ovaj sentiment se pojačava pod reformama koje zabranjuju abortus kao rizičnu proceduru u 19. vijeku. No, to je i doba industrijske revolucije i države su bile zainteresirane za porast populacije – ljudsko biće je vrijedna, ali jeftina roba čiji je proizvođač žena. Neplaćeno, naravno.

Hipokratova zakletva i njena interpretacija

U „Abortion and medicine: A sociopolitical history“[3], dr Carolle Joffe se osvrće i na Hipokratovu zakletvu koju često oponenti induciranog pobačaja navode kao dokaz da se ljekari zaklinju da neće vršiti abortuse te navode kao razlog „priziva savjesti“. Joffe piše sljedeće:

„Najzanimljivije, možda, jeste reinterpretacija koju su neki učenjaci dali čuvenoj Hipokratovoj zakletvi (400. p.n.e.), koja se dugo koristi od strane protivnika pobačaja kako bi tvrdili da je “Otac medicine” bio protiv pobačaja. Ti učenjaci tvrde da se odlomak koji se obično prevodi kao “Neću ni ženi dati sredstvo za izazivanje pobačaja” ispravnije može prevesti kao ‘Neću ni dati supozitorij (također prevedeno kao ‘pesar’) radi izazivanja pobačaja’. Prema ovom gledištu, Hipokrat je zagovarao zabranu jednog oblika pobačaja koji je smatrao opasnim za žene, ali nije osuđivao praksu općenito. Doista, radovi koji se pripisuju Hipokratu opisuju set dilatatora koji se mogu koristiti za pobačaje, kao i recepte za abortivna sredstva.

Ovo znači da je Hipokrat vršio abortuse, ali metodama za koje je on smatrao da su nešto sigurnije. No, oni koji navode Hipokratovu zakletvu kao argument ili ne znaju ili neće da znaju da danas niti jedan ljekar ne polaže Hipokratovu zakletvu nego tekst zvani Ženevska deklaracija (jer ko bi se danas zaklinjao Apolonu i Asklepiju), nastao 1948, a redigovan 1968, 1983. i 1994. u kojem nema spominjanja abortusa. Postoji samo red „Uvijek ću poštovati ljudski život“ što se može široko (ili usko) tumačiti, već prema tome kada neko po svom ličnom ubjeđenju smatra da je život započeo.

I ovdje dolazimo do najtežeg pitanja u biološkim naukama – kada to počinje život? Ovo je tanak led budući da odgovor nije jednoznačan i odgovori na njega su često nametnuti ličnim uvjerenjima.

Pitanje kada počinje život danas izaziva kompleksne rasprave između naučnika, etičara i političara. Neki smatraju da početak života dolazi već sa začećem, argumentirajući to genetičkom informacijom prisutnom u zigoti (oplođena jajna ćelija). Drugi pak tvrde da život postaje značajan tek s razvojem središnjeg nervnog sistema, što se događa kasnije u fetalnom razvoju ili otkucajima srca. Politika često pokušava pronaći ravnotežu između prava žene na izbor i zaštite života nerođenog djeteta. Ova pitanja imaju implikacije na reproduktivna prava, medicinska istraživanja i javne politike, stvarajući kompleksno polje gdje nauka i politika međusobno djeluju i sukobljavaju. U trenutku oplodnje nastaje zigota koja ima potencijal postati biće, no stvar je kompleksnija: pitanje je da li će ova zigota biti vijabilna, da li će iz nekog razloga doći do spontanog pobačaja, da li ima neke urođene teške defekte i – filozofsko pitanje – kada postaje osoba? Koji je to trenutak kada za ove ćelije možemo reći da su biće – je li to od prvih otkucaja srca, formiranja neuralne cijevi i mozga? Ovdje svako može prihvatiti onu poziciju koja mu odgovara.

Razmišljanje o abortusu na ovaj način je pogrešan put prepun pristranosti i subjektivnosti. Nije i nikada ne treba biti pitanje abortusa kada počinje ljudski život, nego treba biti pitanje slobode žena, prava na izbor, pitanje zdravstvene i ekonomske dobrobiti žena.

Zaplašivanje žena – da je to trauma, da neće više moći imati djecu, ponižavanje žena pred klinikama, puštanjem žene da mora čuti otkucaje srca ploda da bi se predomislila, neke su od metoda kojima se koristi pro-life pokret.

Psihološke komplikacije se, kako je kazala dr Šindrak, obično ne javljaju, ali se mogu pojaviti kod žena koje su imale psihološke simptome, koje su imale ograničenu socijalnu podršku ili se osjećaju stigmatizirano.

Reakcija i osjećaji nakon induciranog, ali i prirodnog pobačaja, treba istaći, razlikuju se od osobe do osobe.

„Rasprava o abortusu je etičko pitanje, a traumatsko iskustvo ovisi o sistemu moralnih vrijednosti u koje sama osoba vjeruje. S osvrtom na naše društvo i prevalenciju religijskog moralnog sustava, koji zastupa pro-life i jak patrijarhalni stav, sve naše abrahamske religije, žene se uglavnom nalaze na mjestu borbe same sa sobom“, kazala je psihoterapeutkinja Marija Šarić iz Fondacije Krila nade.

„Ja lično zastupam stanovište prava na izbor, s tim što sam ja odgojena i odrasla u sekularnoj državi. Vjerujem da je mladim ženama sada mnogo teže odlučiti se za abortus i da prolaze golgotu zbog unutarnjeg i vanjskog pritiska. Na pitanje da li je medicinski abortus traumatsko iskustvo ne mogu odgovoriti, jer to istinski individualno i različito je od osobe do osobe. U svakom slučaju, ova tema treba ponovo biti aktualizirana, jer mi se čini da lagano gubimo svoja prava i bivamo objektivizirane bez prava na odluku ili izbor“, istakla je Šarić.

[1] Grimes DA, Creinin MD. Induced abortion: an overview for internists. Ann Intern Med. 2004 Apr 20;140(8):620-6. doi: 10.7326/0003-4819-140-8-200404200-00009. PMID: 15096333.

[2] Ciganda C, Laborde A. Herbal infusions used for induced abortion. J Toxicol Clin Toxicol. 2003;41(3):235-9. doi: 10.1081/clt-120021104. PMID: 12807304.

[3] Paul M, Lichtenberg ES, Borgatta L, Grimes DA, Stubblefield PG, Creinin MD, Joffe C (2009). “1. Abortion and medicine: A sociopolitical history” (PDF). Management of Unintended and Abnormal Pregnancy (1st ed.). Oxford: John Wiley & Son

Tekst je finansirao Safe Abortion Action Fund (SAAF). Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su autorski i ne odražavaju nužno stavove SAAF-a.