“O prvim idejama o otvaranju sigurne kuće je bilo govora u septembru prošle godine, a otvorena je zvanično u aprilu 2024. Iako BiH često izgleda kao zemlja koja nije u najboljoj poziciji u odnosu na druge zemlje na Balkanu, interesantno je da nemamo sigurnu kuću u Srbiji i Crnoj Gori, mislim da nema ni Slovenija, a ni u Hrvatskoj nismo pronašli informacije da ih ima. Naši kontakti za razmjenu informacija prilikom otvaranja sigurne kuće bili su samo Albanija i Sjeverna Makedonija. Tako da BiH može biti pozitivan primjer zbog iskoraka prema kreiranju sigurnog prostora za LGBTIQ+ osobe”, kazao je.

Sigurna kuća je trenutno u procesu institucionalizacije. Centar za socijalni rad u Sarajevu je upoznat s radom sigurne kuće te imaju načelni dogovor o tome da će u slučaju nasilja nad osobom koja je dio LGBTIQ+ zajednice preusmjeriti je ka Fondaciji Krila nade. No, to nije dovoljan stepen saradnje.

“Mi nemamo finansijsku podršku kao sigurna kuća još uvijek jer nismo u sistemu, a postoji procedura. Informacija je podijeljena s njima i oni su vrlo rado odgovorili na taj dio da će prema nama uputiti svakoga za koga misle da im mi možemo pomoći. Dakle institucionalna saradnja postoji, ali ne na nivou kako bi trebala”, rekao je.

Saljević naglašava da je sigurna kuća puno više od rezidencijalnog prostora u kojem su korisnici fizički sigurni. Fondacija im osigurava i psihosocijalnu podršku.

“Fondacija Krila nade radi već 10 godina s LGBTIQ+ osobama, kontakt sa zajednicom već postoji i sve vrijeme smo radili na psihosocijalnoj podršci njima. To se nastavilo kroz sigurnu kuću koju smo otvorili. I dok nije postojala sigurna kuća, imali smo jednake probleme kao što su traume, diskriminacija, nasilje itd. To se preselilo u jednu sferu sigurne kuće gdje možemo ponuditi i fizički prostor i terapiju koju smo i ranije radili”, rekao je Saljević.

Naglašava kako je mit to da morate biti ozbiljno ugroženi ili povrijeđeni da bi došli u sigurnu kuću i zatražili pomoć. Osim članova LGBTIQ+ zajednice, u sigurnu kuću mogu doći čak i strejt muškarci koji trpe nasilje, a s obzirom na to da ne mogu biti smješteni u uobičajene sigurne kuće sa ženama.

“Postoje predrasude da osoba mora biti teško povrijeđena, završiti u bolnici ili šta već. Ne. Dovoljno je da osoba osjeti neku vrstu diskriminacije, nasilja ili potrebu da priča s nama pa ćemo mi ocijeniti da li je potreban fizički prostor, terapija ili neka druga podrška koju mi nudimo… Gledajući prethodne godine dok nismo imali sigurnu kuću, imali smo otprilike 8-10 slučajeva kada govorimo konkretno o nasilju. Svi ovi slučajevi do sad što smo imali, radilo se o nasilju u porodici, najčešće odbacivanje primarne porodice osobe koja se izjasni ili se sazna koje je seksualne orijentacije. Imali smo i partnersko nasilje, ali većinom je to odbacivanje primarne porodice”, naveo je Saljević.

Sarajevski otvoreni centar – odgovor na sve probleme

Sarajevski otvoreni centar (SOC) je mjesto gdje pripadnici LGBTIQ+ zajednice mogu dobiti različite vrste pomoći, a s Aminom Imamović smo razgovarali o svemu što nude.

SOC najprije pruža besplatnu psihološku pomoć za LGBTIQ+ osobe i članove njihovih porodica. Ova usluga je dostupna i kroz online savjetovanje i time nije ograničena samo na Kanton Sarajevo. Uz pomoć partnera iz Fondacije “Krila nade” i udruženja “Domino”, oni nude psihoterapeute koji su edukovani i senzibilirani za rad s LGBTIQ+ zajednicom.

“Ako želite započeti psihološko savjetovanje ili psihoterapiju, možete nas kontaktirati putem maila [email protected]. Mi ćemo vas dalje povezati sa našim partnerskim organizacijama. Također, važno je napomenuti da su prethodnih godina vršene edukacije za udruženja i centre za mentalno zdravlje za rad sa LGBTIQ+ osobama širom BiH, čija je lista dostupna na web sajtu soc.ba“, kazala je Imamović.

Pored psihološkog savjetovanja, grade sveobuhvatnu mrežu podrške u smislu pravnog savjetovanja, edukacija, vršnjačkog savjetovanja i slično.

“LGBTIQ+ osobe mogu koristiti besplatno pravno savjetovanje, koje nije samo informativno – pomažemo osobama da konkretne zaštite svoja prava kada se suoče sa diskriminacijom na poslu, u školi ili drugim institucijama. Ovaj servis informiše i daje podršku u vezi sa ljudskim pravima, načinima korištenja postojećih bosanskohercegovačkih zakona koji ih štite i mehanizmima ostvarivanja tih prava. Također, imamo i usluge vršnjačkog savjetovanja, gdje smo okupili osobe sa različitim kvir identitetima. Vršnjačko savjetovanje predstavlja nešto više od ‘drugarskog razgovora’ – to je prostor gdje osobe mogu dobiti praktične savjete i strategije za nošenje sa svakodnevnim izazovima od nekoga ko ih istinski razumije. Kada se LGBTIQ osobe osjećaju usamljeno i izolovano, ovaj servis pruža prijateljski i ohrabrujući razgovor, stvarajući osjećaj prihvatanja i razumijevanja”, kazala je Imamović.

Govoreći o tome kako SOC pomaže u mentalnom blagostanju LGBTIQ+ pojedinaca i na koji način se može postići to mentalno blagostanje, Imamović kaže da je riječ o složenom procesu.

“Kroz godine rada, vidjeli smo da najbolje rezultate daje kombinovani pristup. Pored direktnih servisa psihološkog, vršnjačkog i pravnog savjetovanja, organizujemo različite aktivnosti za LGBTIQ+ zajednicu. Jedna od najizraženijih potreba LGBTIQ+ osoba u BiH jeste siguran prostor u kojem mogu autentično biti ono što jesu. Taj prostor nije samo fizički – to je mjesto gdje osobe mogu prvi put da osjete da nisu same, da njihov identitet nije nešto što treba ‘popraviti’ ili sakriti. Kroz različite aktivnosti koje organizujemo, radimo na jačanju zajednice, razvijanju osjećaja pripadnosti i osiguravanju prostora za slobodno izražavanje različitih identiteta”, kazala je.

Najčešći problemi s kojima se susreću LGBTIQ+ osobe je strah od odbacivanja ili nasilja od strane bliže okoline – porodice, prijatelja, škole.

“Posebno je izražen strah od stigmatizacije, diskriminacije ili gubitka zaposlenja, naročito kod mladih osoba. Ove situacije često vode ka anksioznosti, strahu, depresiji, pa čak i suicidalnim mislima. Važno mi je naglasiti da ova stanja nisu inherentna LGBTIQ+ identitetu, već su najčešće posljedica društvenog tretmana. Svaka LGBTIQ+ osoba je sistemski diskriminisana time što nema jednaka zakonska prava kao heteroseksualne i cisrodne osobe. Homofobija i transfobija s kojom se LGBTIQ+ osobe svakodnevno susreću u BiH utiče na to da se malo njih odlučuje na coming out. S druge strane, nedostatak političke volje i efikasnih strateških planova vladinih institucija stvara paradoks da imamo kvalitetne zakone koji štite LGBTIQ osobe, ali oni nisu adekvatno implementirani”, naglasila je Imamović.

Kaže da ono što se često može vidjeti u praksi jeste da mnoge LGBTIQ+ osobe dolaze sa prethodnim negativnim iskustvima iz zdravstvenog sistema, gdje su se susrele s nerazumijevanjem ili čak otvorenom diskriminacijom i nasiljem.

Utjecaj roditelja i društva na psihičko stanje LGBTIQ+ pojedinaca

Na kraju, nakon što smo vidjeli gdje i kako sve LGBTIQ+ pojedinci mogu dobiti pomoć, vraćamo se temi s početka teksta i važnosti roditeljske podrške – ovaj put objašnjeno iz perspektive stručnjaka. Psihoterapeutkinja iz Banje Luke Irena Đumić Jurić Marijanović govorila je za Klix.ba o uzrocima psihičkih problema LGBTIQ+ osoba i onome što ih najviše muči.

“Roditeljsko prihvatanje ili odbacivanje igra ključnu ulogu u razvoju njihovog osjećaja pripadnosti, sigurnosti i stabilnosti. Ukoliko osobe imaju podršku i prihvatanje roditelja, svakako će im biti lakše nositi se sa svim drugim izazovima koje društvo nameće. Tada će moći dobiti i adekvatnu podršku koju roditelji, kao odrasli, mogu osigurati svojoj djeci. Ukoliko nisu prihvaćeni od roditelja, njihova patnja i bol se pojačava jer nisu dobili bezuslovnu ljubav roditelja iako nisu ništa loše učinili nikome”, kazala je terapeutkinja.

Pored roditeljske podrške, važna je i podrška društva, koja često izostaje i vodi u razvoj različitih psihičkih poteškoća.

“LGBTIQ+ osobe najčešće se susreću sa različitim oblicima diskriminacije, odbacivanja, vrijeđanja pa i nasilja od društva i u bilo kojem razdoblju njihovog života. Ovo su ujedno i uzroci njihovih problema. Prije svega, u takvom heteronormativnom društvu je teško prihvatiti sebe različitog od većine, koja se smatra ‘normalnom’ tako da je to prvi problem na koji ove osobe naiđu, i često pokušavaju potisnuti ili promijeniti svoj drugačiji seksualni identitet kako bi izbjegli osudu sredine. Na tom putu često razviju autohomofobiju ili autotransfobiju koja im zakomplikuje i oteža da pravovremeno prihvate svoj identitet. Od malih nogu razvijaju tzv. ‘manjinski stres’ koji ih, u neprijateljski nastrojenom društvu, vodi često i do razvijanja mentalnih poteškoća. U prvom redu najčešće su anksioznost i depresija”, kazala je Đumić Jurić Marijanović.