#SOC intervju s autoricom filma o bh. spisateljici Lejli Kalamujić

Iako smo je mi upoznali_e kao polaznicu posljednje generacije Feminističke škole, Aida Hoffman je radila u filmskoj školi film.factory, koju je u Sarajevu 2013. godine osnovao mađarski reditelj Bela Tarr, te se zajedno sa svojim mužem, kojeg je upoznala na filmskom setu, već godinama bavi neovisnim filmom. Film, Kaotični život Nade Kadić, koji je inspirisan Aidinim i Havinim životom, te u kojem su ostvarile glavne uloge, a čiju režiju potpisuje meksička redateljka Marta Hernaiz Pidal, premijerno je prikazan na Berlinale film festivalu 2018. godine, a 2019. godine osvojio je nagradu žirija za najbolji igrani film u Parizu, na Festival International de Films de Femmes. Kao majka djeteta s autizmom, Aida nam je pričala kako se svakodnevno susreće sa stereotipima. Završetak Feminističke škole (koji, kaže, nije željela da se desi), motivisalo ju je da snimi kratki neovisni film o prvoj Bh. povorci ponosa iz perspektive LGBTIQ osoba. Priča je otišla u malo drugačijem pravcu kada je upoznala Lejlu Kalamujić, nagrađivanu bh. queer spisateljicu, a onda i pročitala njenu knjigu ”Zovite me Esteban”.

Dokumentarni film o Lejli je trenutno u fazi postprodukcije, a dok ga svi željno iščekujemo, pročitajte kako je Aida uopće došla do ove ideje, šta filmom želi da postigne, te na koji ju je način ovo iskustvo promijenilo.

Kako je došlo do ideje snimanja filma o Lejli Kalamujić?

Sasvim spontano. Željela sam da snimim kratki dokumentarni film, generalno o prvoj povorci i šta ona znači ljudima iz LGBTI zajednice. To je trebalo da bude priča koja bi pratila tri, četiri osobe, različitih životnih situacija, koje bi mi pričali o svom životu u onoj mjeri, koliko bi bili spremni da sa nama podijele svoje intimne priče – što za njih znači povorka i što je to što oni očekuju, tj. koje promjene bi to moglo donijeti ili ne. Zahvaljujući SOC-u, upoznala sam dva dečka i Lejlu, te dogovorila potencijalnu suradnju. Međutim, taj isti dan kada sam se sa svima sastala, shvatila sam da želim da radim samo sa Lejlom. Pročitala sam njenu knjigu ”Zovite me Esteban”, i vjerujem da bi ta knjiga trebala biti uvrštena u korpus lektire za srednju školu. Imam osjećaj da bi mnogim mladim ljudima bilo od pomoći da u nekim teškim trenucima znaju da nisu sami; da je još neko proživio i preživio ono što oni u datom trenutku prolaze. Na stranu što je ta knjiga vrlo dobro napisana, ali dotiče se određenih stvari s kojima smo se svi mi u nekom trenutku života susreli, s kojima se ne moramo ali i možemo poistovjetiti iz nekog aspekta. Htjela sam da iz te knjige, koja je dosta geografski i kuturološki uvjetovana, izvučem tu neku emotivnu stranu priče koja se bilo kome u bilo kojem vremenu i situaciji može desiti. Naravno, željela sam da zadržim i tu ideju povorke, jer mi je to bilo vrlo važno, kao i pitanje šta bi to značilo u kontekstu cijele Lejline priče? Tako da, okvir priče je intervju sa Lejlom, a razvija se kroz određene segmente knjige. To nas na kraju dovodi do povorke, sa kojom završavamo film. Više ti neću ništa reći, jer onda bi bih ti otkrila previše detalja. 🙂

Dakle, Lejlina knjiga je odigrala veliku ulogu?

Da, knjiga mi je bio podsticaj da otkažem svoj prvobitni plan o filmu. Lično sam se poistovjetila sa Lejlinom pričom kada sam čitala knjigu. Pročitala sam je u dahu, na olimpijskom bazenu, dok je moja kćerka imala trening plivanja, a pošto ja obično moram biti fizički prisutna za to vrijeme kao pratnja na bazenu, odlučila sam da je to kao pravi trenutak za čitanje. I tako ti ja tu sjedim sa knjigom i gušim se u suzama, a svi ljudi okolo, koji me poznaju, gledaju u mene, misle da nešto nije u redu. Doslovno sam morala praviti pauze jer od suza nisam mogla da čitam slova.

Koliku ulogu u filmu ima to što je Lejla LGBTIQ osoba?

Kada se radi o povorci, ona mi je bila važna ali u kontekstu šta ona znači nekome ko to živi. Vjerujem da je moja perspektiva povorke posve drugačija od nekoga ko pripada LGBTIQ zajednici. Za mene je to bio prekrasan dan, bila sam užasno ponosna na cijelo Sarajevo, slavili smo slobode i mislim da se to trebalo davno desiti, ali ne mogu reći šta bi to za mene značilo da ja pripadam LGBTIQ zajednici. Željela sam to da prikažem kao segment priče, ali ne i sami fokus. Jer Lejlina životna priča je toliko kompleksna, na toliko različitih nivoa, da bi bilo nekako nefer izdvojiti samo jedan od njih. Pokušala sam da sve te ključne momente, koji su na neki način odredili njen život, uvrstim u priču.

Kako je na tebe lično utjecao cijeli proces snimanja filma?

Ja sam se jednostavno zaljubila u Lejlinu knjigu i stil pisanja. Imala sam period kada sam više razmišljala o Lejli, nego bilo čemu drugome i stalno bih joj pisala kako o njoj svaki dan razmišljam. Upisivanjem knjige u film, ja upisujem sebe, jer su to dijelovi knjige koji su meni bili vrlo emotivni ili na neki način sam se ja mogla povezati sa njima. Cijeli taj njen background Vratnika – ja sam isto sa Vratnika, moja porodica je sa Vratnika, ja tu nisam živjela dugo, ali trenutno živim, i to za mene ima neku čaroliju. Onda taj odnos Lejle naspram njene majke za mene je vrlo značajan, jer sam majka i mogu i na taj način da se sa pričom poistovjetim.

Koji su tvoji planovi sa filmom nakon što bude finaliziran?

Pa voljela bih ga poslati na određene festivale i vidjeti kakva je reakcija ljudi na to što sam napravila. Slala bih ga na festivale koji se direktno mogu zanimati i ljudskim pravima i dokumentarim filmom kao formom, a naravno da bih ga voljela onda prikazati u Sarajevu, po mogućnosti na Sarajevo film festivalu. Jednom kada film dobije konačnu formu, on poslije ima život za sebe. Ti ga šalješ na festivale, i to jeste jedan vid potvrde da je dobro ono što radiš, ali različiti festivali traže različite sadržaje, tako da nikada ne treba biti obeshrabrujuće ako neki festival odbije tvoj film, jer to nužno ne znači da film nije dovoljno dobar, možda se jednostavno ne uklapa u njihov program. Zato je potrebno znati odabrati prave festivale na koje slati svoje filmove. Vjerujem da film može imati neki svoj mali festivalski život.

Nemam neke preambiciozne planove sa njim ali bi bilo odlično da ljudi jednostavno čuju za Lejlinu priču. Da i ljudi van tih naših malih granica čuju za njenu priču i da znaju za njenu karijeru, da je ona spisateljica, da je njena knjiga prevedena. Film se dotiče knjige na taj način da probudi interesovanje nekoga da je pročita ali ne da ti sve o knjizi kaže. Najvažnije mi je da se film svidi Lejli. Ona je sada isključena iz procesa do trenutka kada budem imala neki “rough cut”, koji želim prvo njoj da pokažem, jer Lejla je glavni kritičar.

Da li misliš da se mogu filmom i općenito umjetnošću mijenjati stavovi ljudi?

Da, definitivno mislim da može i mora. To je bila moja prva motivacija kada sam snimala film sa svojom kćerkom koji je bio kombinacija igranog i dokumentarnog filma. Pošto je moja kćerka autistična i ne može glumiti, većina scena u tom filmu su ustvari bile igrane u real time ili su bile rekonstrukcija stvarnih dešavanja našeg života. Moja prva motivacija da uopće snimim taj film bila je ta da podižem svijest o autizmu, ali ne na način da generaliziram ili informišem. Mnogo je drukčije kada to svedemo na neki ljudski nivo, i pokažemo ljudima kako je zaista živjeti sa nečim. Ne predstavljati ni loše, ni dobre strane toga, već jednostavno predstaviti što to znači u životu; kako je živjeti sa tim nečim, te da su to stvari koje se mogu desiti svakome. Drukčije ljudi reaguju kada mogu da vide nečije lice i čuju priču. Povežu se dublje na nekom ljudskom nivou. O nekim životnim stvarima mislim da je jedino moguće pričati na taj način; Individualno, lično, otvoreno, bez zadrške. Ti kada pročitaš Lejlinu knjigu, i kada upoznaš Lejlu, shvatiš da je Lejla, ako ti je nešto od toga iz bilo kojeg razloga strano, jednostavno osoba koja je mogla biti tvoja sestra, rodica, komšinica; neko iz tvog života, neko iz tvoje sredine, da to nije „neko/nešto tamo negdje“, kako ljudi vole misliti o ljudima i pojavama koje ih direktno ne dotiču. Ima nešto u tome kada su ljudi spremni da se ogole. Mislim da to druge ljude, bez obzira kakav je njihov stav o tome nečemu bio dotada, može i treba da motivira u preispitivanju sebe.

To je samo jedna od priča, svaka od tih priča je drugačija; svako dijete sa autizmom je drugačije. Ako upoznaš jedno dijete sa autizmom ti si upoznala samo jedno dijete. To se isto može reći za LGBTIQ osobe. Sve drugo su predrasude. Iz tog razloga je uvijek važno pristupati svemu i svakome individualno.

Da li imaš u planu da snimaš još filmova slične tematike?

Pa imam, ali mislim da priče moraju da se dese nekako spontano. Naravno da bih bila voljna i realizirati nečiji tuđi film u smislu produkcije. Sada poslije feminističke škole, ne možeš da se ne vratiš tu. To ti postaje važno. Inspiracija je došla iz feminističke škole, svi smo bili pod tim divnim dojmom, škola je završavala a mi nismo htjeli da prestane; htjeli smo da nastavimo da radimo. I tako sam ja došla na ideju da snimim film. Feministička škola je jedna od najboljih iskustava koje sam doživjela u posljednje vrijeme.