Struktura jednog zločina

Piše: Dalibor Tanić

Biti borac za ljudska prava i istinu u zemlji sa svježim ranama na kojima još uvijek ima krvi iz nedavno završenog rata u najmanju ruku je opasno. Nikola Kuridža, mladi aktivista Centra Kvart iz Prijedora, u to se uvjerio na najbrutalniji način. Prije par godina brutalno je pretučen od strane dva policijska službenika. Pretukli su ga oni koji su trebali da štite njegova Ustavom zagarantovana prava i slobode. Koliko god besmisleno zvučalo, ova brutalnost je itekako imala smisla. Sam događaj, koji se na kraju krvavo završio po Nikolu, imao je svoju genezu i bio je završni čin jednog zločina koji se pripremao jako dugo.

Početak

Nakon Srebrenice koja predstavlja paradigmu stradanja Bošnjaka u prethodnom ratu, Prijedor je drugi grad u kojem je mržnja prema drugačijem proizvela najviše žrtava. Otpor prema teškim zločinima koji su počinjeni tokom devedesetih manifestovao se ćutanjem, odnosno negiranjem.
Bilo kakav pokušaj govora o tome bio je brutalno kažnjavan javnim osudama, govorom mržnje i prijetnjama.

Nakon otkrivanja Tomašice, više nije moglo da se ćuti. Nešto pre otkrivanja ove masovne grobnice u Prijedoru, grupa mladih aktivista i aktivistkinja je 2012. godine pokrenulo inicijativu „Jer me se tiče“, s ciljem da se na nivou BiH, ali prije svega Prijedoru, vrati dostojanstvo civilnim žrtvama rata.

„Kako je počelo da se javno govori o tome, tako su krenuli i pritisci. Primarno, saradnja sa policijom je bila korektna. Imali smo kontakt osobu sa kojom smo komunicirali, jer je stalno bilo nekih problema. Mi smo prijavljivali, on je reagovao. Bio je zaista korektan“, prisjeća se Kuridža.

Bilo je tu raznih momenata, govori Nikola, a jedan od njih je bio pred prvo obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru. Baš tada, slučajno, ili ne, skinhedsi su stajali u njegovoj ulici, koji su na jaknama nosili prišivene ambleme spojene Srbije i Republike Srpske.

„Kako sam to trebao da protumačim“, pitao se tada Kuridža koji je živio u mirnom dijelu Prijedora u ulici koja je bila jednosmjerna.

Neposredno nakon toga, u prostorije Kvarta je bilo provaljeno i tada je ukradena zastava duginih boja koja je javno spaljena! Snimak spaljivanja je objavljen na internetu.

„Ono što su nakon provaljivanja u prostorije Kvarta počinitelji ostavili bio je natpis UBI PEDERA, bez slova J“, kaže Kuridža.

Nakon toga su krenuli natpisi po društvenim mrežama. Nikola i njegovi drugovi i drugarice iz organizacije su javno targetirani, prozivani na ulici, pozivalo se na prebijanje, pa čak i na njihovo ubijanje. Ispisivani su grafiti po gradu na najfrekventnijim mjestima, kako bi što više ljudu vidjelo i pročitalo njihova imena.

Obruč oko ove grupe se polako stezao. Stvara se takav javni diskurs da je Kvart postao neprijatelj grada i čitave R. Srpske. Na ovakav diskurs nije ostao imun ni tadašnji gradonačelnik, Marko Pavić koji je, kako Nikola kaže, prvo obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru nazvao gej prajdom.

„Valjda je tu nešto njemu ličilo na prajd, mada, sa njim nikada nismo znali na čemu smo… Ono što smo shvatili je da smo stalno bili pod nekim pritiskom“, svjedoči Kuridža.

Pritisak su sa aktivista prenosili i na njihove roditelje. Nikola kaže da su ih susretali, slali poruke, savjetovali da „povedu računa o tome što rade njihova djeca“.

„Postali smo u jednom momentu bitan politički faktor. Godinu i nešto nakon tog obilježavanja Dana bijelih traka, otkriven je lokalitet Tomašice. Neko je odlučio da progovori…“, kaže Kuridža.

Nivo negiranja lokalnog stanovništva, kaže on, tada je doživio svoj maksimum. Svako ko je govorio suprotno od tog narativa, bio je izložen prijetnjama, dobacivanju…

Nešto „najblaže“ što je moglo da se desi Nikoli i drugim aktivistima i aktivistkinjama tih dana je bilo da ljudi jednostavno prestanu da ih pozdravljaju na ulici.

Jedan portal u RS-u je išao do te mjere da je targetirao imenom i prezimenom sve aktere koji su bili bliski Kvartu u samoj organizaciji.

„Dražena Lepir, jedna od aktivistica, u to vrijeme je bila trudna, ali to im nije smetalo. Objavili su sva naša imena“, kaže Kuridža.

Za aktiviste Kvarta, Prijedor je postajao sve manji i manji. Toliki pritisak, gotovo svakodnevni, bilo je teško izdržati. S druge strane, sve vrijeme je kod Nikole i drugih ljudi iz Kvarta bila prisutna vrlo apsurdna situacija.

„Bez obzira na tu atmosferu, mi smo vjerovali policiji i bili sigurni da se nikada neće desiti nešto loše.“

U svom tom ludilu koje bilo oko njih, Nikola kaže da su zaboravili na jednu vrlo opasnu stvar, a to je da je veliki broj policajaca učestvovao u ratnim zbivanjima devedesetih. Nije bio lustracije koja bi eventualno „očistila policiju“. Jednostavno, ljudi su iz rata ušli u službu unutrašnjih poslova.

„U tom trenutku, nismo bili svjesni dešavanja, jer smo tek kasnije osvijestili pod kakvim smo pritiskom bili zapravo. Greška je bila što nismo međusobno to pokazivali i razgovarali o tome“, priznaje Kuridža.

Avgust 2016

Mržnja i bijes koji su aktivisti i aktivistkinje Kvarta navukli na sebe, bio je ogroman teret sa kojim su svi oni morali da žive. Tenzije, strah, čak i paranoja je zahvatila ove mlade aktiviste.

Benigna situacija koja se desila tih dana na najbolji način opisuje pod kakvim su pritiskom bili ovi ljudi. Tokom tih dana, ispod prozora jednog od aktivista, prisjeća se Nikola, neko je vidio nacrtanu crvenu strelicu koja je tačno pokazivala prozor sobe. Pomislili su da je krenula i takva vrsta obilježavanja. Hiljade misli, čak i ona najgora, prolazila je kroz glave Kvartovaca. Onda su saznali da je strelicu nacrtao neko iz vodovoda, označivši neke cijevi…

Atmosfera u kojoj su živjeli ovi mladi ljudi nije ih sprječavala da se međusobno druže. Na jednom takvom druženju, avgusta 2016. Nikola Kuridža je osjetio sav gnjev i bijes koji se stvarao tokom prethodnog perioda!

„Bilo je nas 12 u privatnom stanu. Policija je došla po prijavi zbog glasne muzike. U startu, kako su ušli, bili su neljubazni. Ušli u stan bez naloga, vrijeđali i donekle bili homofobni, ali ne mogu reći da je to bio glavni motiv za ono što se ubrzo desilo. Natjerali su nas da napustimo stan. Sve vrijeme su govorili zaista odvratne stvari. Bili smo u liftu, rekao sam da se ne ponašaju ljubazno prema nama, a da su kriminalci na vlasti, što je bilo moje političko uvjerenje i pravo na slobodu izražavanja. U tom trenutku, jedan od službenika je počeo da me udara“, vidno uznemiren, ponovo se prisjećao Kuridža.

Uslijedila je noć koja je na Nikolu ostavila i danas vidljive posljedice. Čitavu noć su ga tukli, maltretirali, skinuli golog, ispitivali i tjerali da potpiše prekršaje koje nikada nije počinio.

Ono što je bilo indikativno, prisjeća se, jeste da su mu stalno govorili „da puno priča i filozofira“, što Nikola i danas interpretira da se to odnosilo na mnogo širi kontekst, nego taj koji je bio te noći.

„Sutradan je neko malo inteligentniji shvatio šta je učinjeno. Komandir policije, ili zamjenik, imao je razgovor sa mnom koji je bio vrlo manipulativan. Razgovarao je sa mnom dok sam se nalazio u stanju šoka i pokušao da ispravi ono što su prethodne noći učinila ona dvojica“, objašnjava Nikola.

Odmah nakon izlaska, Nikola je sa majkom otišao ljekaru, gdje su mu konstatovali fizičke povrede, a između ostalog i stanje akutnog šoka, zbog čega mu je psihijatrica propisala antidepresive.

Sve se završilo tako što su policajci kažnjeni u disciplinskom postupku u procesu interne kontrole kaznom, tvrdi Nikola, skidanjem 20 posto od plate i opomena.

Nikola je tada napustio Prijedor. Morao je da ode, došao je u Sarajevo, gdje i danas živi. Kaže da nije mogao da ode u neki drugi grad u Republici Srpskoj. Imao je strašan problem sa tim…

Za sada, ne planira da se vrati u svoj grad iz kojeg su ga bukvalno protjerali. Pitali smo ga na kraju, da li je otišao, ili pobjegao iz Prijedora… Kaže da mu treba vremena da sebi prizna pravu istinu.

Kada smo razgovarali sa Nikolom, rekao nam je da je upravo u procesu podizanja tužbe. Nikola nam nije htio reći detalje optužnice koju njegov advokat sprema. Kaže da ćemo svakako među prvima znati šta se dešava sa slučajem, kada dođe vrijeme.

Zločin počinjen iz mržnje?

Iz ove priče, do sada smo mogli da shvatimo da se incident koji je bio koban po Nikolu nije desio slučajno. Prethodile su mu godine anatemizacije jedne male grupe aktivista kojoj je pripadao i Nikola. Bili su drugačiji i glasniji u gradu koji je bio vrlo tih po pitanju istine i veoma glasan u njenom negiranju.

Ono što je bilo vrlo specifično u ovom slučaju jeste da su počinioci (brutalni policajci koji su tukli Nikolu) bili različite etničke pripadnosti, jedan Srbin, drugi Bošnjak. U startu možemo isključiti bilo kakav pokušaj da se ovaj slučaj poveže sa zločinom počinjenim iz mržnje.

Međutim, Prijedor je dovoljno veliki grad, a opet mali da se u njemu sve zna, pa čak i ko je koje seksualne orijentacije. Nikola nema problem sa tim i ne krije da je gej, međutim, da li su policajci imali problem sa tim?!

Sada zamislite situaciju gdje gej aktivista glasno govori protiv negiranja zločina počinjenih u Prijedoru tokom devedesetih, zalažući se za priznanje istih i dostojanstvo za žrtve tih zločina.

Gotovo da je u startu, prvim istupom u javnost, bilo pitanje kada će Nikolu zadesiti ono što ga je zadesilo u avgustu 2016.

On smatra da je potpuno kontradiktorno izbjegavanje karakterizacije nekog zločina kao zločina počinjenog iz mržnje, dok se čitava zemlja strukturira na dubokim podjelama i društvu koje je podijeljeno. Takođe, Nikola smatra da je zločin iz mržnje teško dokaziv, te da se kao takav izbjegava.

„Izbjegava se klasifikacija krivičnog djela koje je neko počinio zbog nečije drugačije vjerske, nacionalne ili seksualne opredijeljenosti. Gotovo uvjek se ide na klasifikovanje slučaja kao kršenje javnog reda i mira“, smatra Nikola i dodaje da je definisanje nekog zločina kao je zločina počinjenog iz mržnje posljednja opcija i za to je potrebno puno vremena i dokaza, bez obzira na motive.

Takođe, upozorio je da moramo biti vrlo osjetljivi na situaciju u kojoj živimo i da nam ne bude uvijek prva misao – zločin iz mržnje – ali da takva mogućnost uvijek postoji.

On je podsjetio na slučaj, upravo iz Prijedora, kada je prije nekoliko godina oko Božića napadnuta i opljačkana starica, koja je sudeći po imenu i prezimenu bila Bošnjakinja.

Prve reakcije, prije svega medija, bile su takve da je slučaj okarakterisan kao zločin počinjen iz mržnje, ali se kasnije ispostavilo da su je neki tinejdžeri opljačkali i da nije uopće bilo elemenata za prvobitnu tvrdnju.

Podsjećamo, u Federaciji BiH je krivično djelo počinjeno iz mržnje regulisano Krivičnim zakonom u aprilu 2016. godine. Republika Srpska i Brčko distrikt, kroz svoje krivične zakone, regulisale su ovo krivično djelo šest godina ranije.

Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“ kojeg implementira Sarajevski otvoreni centar, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.