Intervju: Marina Veličković, autorica prvog poglavlja knjige 1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini

Ovo je prvi u nizu tekstova kojima će biti predstavljen rad na knjizi 1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. U ovom tekstu Marina Veličković, jedna od autorica knjige, nam govori o izazovima sa kojima su se ona i ostale autorice, Arijana Aganović i Edita Miftari, susretale prilikom rada na ovoj knjizi, kao i o razlozima zbog kojih se bavi pravima žena.

Marina Veličković je rođena 1992. godine u Sarajevu. Diplomirala je pravo 2013. godine na Univerzitetu u Bristolu (Velika Britanija), a 2015. je stekla zvanje magistrice međunarodnog prava za Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka (LSE). Radno iskustvo je stekla radeći za UNDP u Sarajevu, Ured tužitelja pri Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu i NVO Minority Rights Group u Londonu. Dvije godine, 2012. i 2013, bila je direktorica Centra za ljudska prava pri Univerzitetu u Bristolu, gdje je koordinirala istraživačke projekte. Od 2014. sarađuje sa Sarajevskim otvorenim centrom. Trenutno radi kao nezavisna istraživačica i prevoditeljica, te kao kolumnistica za magazin Školegijum.

Marina Veličković: “Shvatila sam da će me okolina vidjeti kroz prizmu roda, da će pokušavati da me ograniči na taj način, i da ja to apsolutno ne moram prihvatiti.”

Vi ste pravnica, koja ima iskustvo rada u oblasti ljudskih prava. Pisali ste publikacije za Sarajevski otvoreni centar (SOC), koje se fokusiraju na prava žena. Javnost Vas prepoznaje po Vašim kolumnama u Školegijumu, gdje nerijetko iskazujete Vaše oštre stavove, a koji se većinom dotiču elemenata rodne ravnopravnosti. Smatrate li da kroz Vaše, ali i druge tekstove koji se bave pomenutom tematikom, utječete na svijest javnosti o ovim pitanjima?

Ne smatram da su moji stavovi u Školegijumu oštri, ja samo pišem o stvarima o kojima se ne piše često i ne pokušavam probleme koji su dio svakodnevnice “upakovati”. Nedavno sam pisala tekst o tome kako škole neadekvatno pristupaju pitanju menstruacije i mislim da ta vrsta otvorenosti kod nekih ljudi izaziva nelagodu. Bitno je da se otvara prostor za javni diskurs o temama koje su vezane za ženska tijela i ženska iskustva, ali sam isto tako svjesna da je publika tih tekstova vrlo ograničena, i to uglavnom na istomišljenike, tako da nisam sigurna koliko ovakvi tekstovi otvaraju neki istinski javni prostor.

Kako i kada se kod Vas javilo interesovanje za ljudska prava? Zašto Vaše usavršavanje ide u tom smjeru?

Interes za ljudska prava se kod mene javja oko 1997. godine kada sam dobila na poklon knjižicu za djecu o Konvenciji o pravima djeteta, sa objašnjenim pravima. Mama i tata su dosta pričali sa mnom o tome, tako da sam oduvijek bila osviještena o ideji da prava pripadaju svima. Prvi put sam poželjela da studiram međunarodno pravo i da se time ozbiljno bavim sa nekih 13 godina kada sam čitala tekst o Romeu Dellaieru, komandantu UN-a tokom genocida u Ruandi. Tada sam zaista čitala mnogo o međunarodnom pravu, ljudskim pravima i nekako mi je to ostao glavni fokus i dok sam studirala. Bilo mi je značajno to što nikada nisam imala osjećaj da je to muška disciplina. Dobila sam od druga za rođendan davno nekada biografiju Karle del Ponte, još uvijek se sjećam da je veliki utisak na mene ostavio sam naslov – Gospođa, tužiteljica – taj momenat gender jezika. Na drugoj godini fakulteta sam otkrila feminističke kritike prava, i od tada se bavim time, jer mislim da ima i prostora i potrebe za mlade pravnice iz država bivše Jugoslavije da razviju kritički osvrt na tranzicijsku pravdu koji bi bio rodno osviješten.

Pomenuli ste da su roditelji sa Vama od malih nogu dosta razgovarali o raznim temama, da li smatrate da su oni u najvećoj mjeri utjecali na to da danas budete to što jeste i da zastupate feminističke stavove?

Da studiram pravo je bila moja odluka, oni su uvijek mislili da ću ja da upišem neku od Akademija. Feminizam je kod mene proizvod čudnog sukoba odgoja i okoline. Sa jedne strane su me roditelji odgajali da imam samopouzdanja, da kritički razmišljam, da budem samouvjerena, i da je moje mišljenje vrijedno uvažavanja. A onda je, sa druge strane, krenula škola u kojoj ja kao djevojčica odjednom nisam smjela neke stvari, morala sam da budem tiha i sjedim skupljenih koljena. Ja se ponekad zezam da sam postala feministica u trenutku kada je efendija na vjeronauci izjavio da djevojčice treba da nose duge suknje – došla sam užasnuta kući, tata mi je pročitao Šimunovićevu pripovjetku Duga, zaključili smo da efendija nema pojma i ja sam se na opšte olakšanje mame i tate složila da me ispišu sa vjeronauke. I to je nekako bilo to. Shvatila sam da će me okolina vidjeti kroz prizmu roda, da će pokušavati da me ograniči na taj način, i da ja to apsolutno ne moram prihvatiti.

Ove godine se obilježava dvadeseta godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U to ime SOC izdaje knjigu pod nazivom 1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Vi ste jedna od autorica pomenute knjige. Iz samog naslova možemo dosta toga zaključiti, ali da li biste nam Vi mogli dati malo detaljniji uvid u sadržaj koji će biti predstavljen u pomenutoj knjizi? Dio koji ste Vi pisali se odnosi na period ratnih dešavanja, od 1990 do 1995. godine. Možete li nam opisati šta se u tom periodu dešavalo glede političkog i aktivističkog djelovanja žena, da li je to uopšte bilo moguće u tim godinama?

Knjiga se sastoji iz tri poglavlja, pokriva ratni i poslijeratni period u Bosni i Hercegovini. Ono što je mene najviše privuklo, kada sam inicijalno razgovarala sa Sašom Gavrićem o ovom projektu, je bila ideja da ta knjiga ne bude samo pregled dostupnih informacija, nego da bude prostor u kojem žene koje su obilježile dati period mogu opisati svoja iskustva. Nekako smo htjeli da učinimo to žensko iskustvo politike vidljivijim. Na primjer, Tatjana Ljujić-Mijatović je dala divan intervju u kojem svojim riječima opisuje lična iskustva – od davanja zakletve, do mirovnih pregovora. Sabiha Husić govori o samim počecima svoga rada u Medici, nekako ta priča o napretku i rastu, uprkos izazovima i teškim okolnostima je inspirativna, pogotovo zbog toga što je ona sama ispričala. Upravo ta iskustva, ovih nevjerovatnih žena, tekst ove knjige čine posebnim, i njihova volja da surađuju na ovom projektu je najbolji pokazatelj koliko je ova knjiga potrebna.

Što se tiče djelovanja žena u ratnoj politici, meni je lično bio fascinantan taj neki rascjep između politike i aktivizma, u kojem je žensko djelovanje percipirano kao humanitarni rad, a ne politika. To je i Nada Golubović odlično sročila u svom intervjuu – kako je sam rad protiv oficijelne politike vrsta političkog angažmana.

Da li ste se susterali sa poteškoćama prilikom pronalaska informacija koje ste uvrstili u knjigu? Da li su prethodno postojale informacije o političkom i aktivističkom djelovanju žena u BiH nakon Dejtona, da li su iste bile dovoljne za nastanak ove knjige? Na koji način ste dolazili do potrebnih informacija, koje nisu prethodno bile zapisane i arhivirane?

Prije svega, zaista moram da pomenem Editu Miftari, koja je uradila najveći dio istraživačkog posla. Ona je uradila odlične intervjue koji su bili odlična polazna tačka za rad. Ono što jeste bilo izazovno je pronalaženje informacija koje bi dale kontekst intervjuima. Morala sam se dosta oslanjati na novinske članke iz arhiva i par knjiga koje se bave sličnom tematikom. Ali, sa druge strane, to je na neki način bilo i podstrek da nastavim istraživati, jer sam stvarno imala osjećaj da popunjavam neku historijsku prazninu. Ovdje moram spomenuti Fama International arhiv videa usmene historije iz ratnog perioda, gdje sam pronašla dosta odličnih informacija. Sve je to dostupno online, tako da, koga zanima ovaj dio naše historije, može čuti neke interesantne priče.

Zašto biste drugima preporučili čitanje knjige 1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, koja nova saznanja ona pruža?

Prije svega bih je preporučila jer daje sjajan pregled napretka na polju rodne ravnopravnosti, ali i nekih stalnih prepreka sa kojima su se žene u posljednjih 20 godina suočavale. Potom bih je preporučila jer su priče, koje se u njoj nalaze, stvarno ljudske, zanimljive i anegdotalne. Smatram da knjigu treba da pročitaju i muškarci i žene, jer se stvarna ravnopravnost može postići samo ako svi prepoznamo potrebu za njom i zajedno se angažujemo. Ono što se zaista vidi kroz knjigu je da žene jako puno toga mogu same, ali bi bilo odlično kada ne bi morale.

Razgovarala: Maida Zagorac, Sarajevski otvoreni centar