Razgovarali smo sa Eminom Bošnjak, rukovoditeljicom programa Sarajevskog otvorenog centra, na temu nasilja nad LGBT populacijom, sa posebnim osvrtom na nasilje nad ženama, pripadnicama ove marginalizovane društvene grupe.

Koliko je problem uopšte vidljiv? Koliko svi mi zajedno možemo da ga osvijetlimo i da radimo na njegovom rješavanja? Gdje su institucije države? Pročitajte u intervjuu za BUKU.

 

Da li je podrška LGBT populaciji (ako uopšte postoji), samo deklarativna ili su opipljivi i stvarni rezultati na terenu?

Ukoliko razgovaramo o podršci institucija vlasti lezbejkama, biseksualnim i transrodnim ženama, 2015. godina je donijela konačnu promjenu u smislu deklarativne podrške i pokazivanja političke volje da se situacija mijenja u smislu bolje zaštite LGBT osoba od diskriminacije i nasilja, i jače društvene inkluzije kroz određena zakonska rješenja, ali i kroz javne politike. Ipak, svi ovi procesi su tek u začetku i tek nam predstoji praćenje načina na koji će se realizirati ovakva rješenja u praksi i da li će rezultirati kvalitetnijem životu jedne od najugroženijih grupa u društvu.

 

Koliko su pripadnice LGBT pokreta u BiH ugrožene predrasudama, izolacijom, diskriminacijom i konkretnim prijetnjama?

Budući da još uvijek ne postoje zvanične statistike o stepenu izloženosti nasilju i diskriminaciji lezbejki, biseksualnih i transrodnih žena, nerijetko se oslanjamo na već postojeće statističke podatke u regiji i svijetu. S druge strane, Sarajevski otvoreni centar prati i dokumentuje slučajeve kršenja ljudskih prava svih LGBT osoba, i dosad, kroz ovaj sistem nismo utvrdili značajnu razliku u položaju LBT žena i GBT muškaraca. Treba uzeti u obzir da je moguće da nam LBT žene rjeđe prijavljuju ove slučajeve, jer je istraživanje koje je sproveo Sarajevski otvoreni centar 2013. god. među LGBT zajednicom u BiH pokazalo da su diskriminaciji u BiH najizloženije lezbejke dobi od 20 do 30 godina, jer je njih čak 74% iz ove starosne skupine doživjelo neki vid diskriminacije. Za njima slijede gejevi iz iste starosne skupine – njih 69,8% je doživjelo neki vid uskraćivanja prava, ali nije zanemariv ni broj biseksualnih osoba, iste starosne kategorije, koje su doživjele neki vid diskriminacije – 61%. Što se nasilja tiče, kroz istraživanje smo provjerili koja grupa trpi najviše nasilja, i rezultati pokazuju da su nasilju najizloženiji autirani gejevi u dobi od 20 do 30 godina – njih 69% je doživjelo neki vid nasilja. Za njima slijede autirane lezbejke – 62,5% je pretrpjelo nasilje, dok je više od polovine autiranih biseksualnih osoba, koje su učestvovale u istraživanju, doživjelo nasilje.

 

Kada se (nažalost) desi nasilje nad pripadnicama marginalizovanih ženskih grupa, koliko je ono, zapravo, vidljivo ili još preciznije, suočavate li se sa “guranjem pod tepih” ovakvih slučajeva od strane okoline, vlasti…?

U posljednje tri godine, koliko Sarajevski otvoreni centar dokumentuje i prati slučajeve kršenja ljudskih prava LGBT osoba, dokumentovali smo 1 slučaj koji je dobio sudski epilog, i 2 slučaja koja su obrađena od strane policije i proslijeđena tužilaštvu. Od ta tri slučaja, u dva se radi o napadima na gej muškarce, a u jednom napadu na veći broj osoba tokom festivala Merlinka 2014. godine. Prijavljivanje kršenja ljudskih prava LGBT osoba posebno je osjetljivo pitanje, prije svega zbog straha žrtava od autiranja i sekundarne viktimizacije, ali i zbog neadekvatnog i sporog odgovora pravosudnih institucija. Nadalje, u jednom slučaju u kojem se radilo o napadu na ženu zbog njene seksualne orijentacije, žrtva je odustala od krivičnog gonjenja iz straha od diskriminacija na poslu. Dokumentovani broj slučajeva nasilja nad ženama zbog njihove seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta mnogo je veći od broja slučajeva prijavljenih policiji, što upućuje na slične obrasce ponašanja cisrodnih i heteroseksualnih žena žrtava nasilja.

 

Čini li išta država i zvanični sistem na zaštiti LGBT populacije?

Kao što sam navela, 2015. godina predstavlja prekretnicu u smislu da institucije počinju ozbiljno razmatrati načine unapređenja ljudskih prava LGBT osoba. Agencija za ravnopravnost spolova BiH i Gender centri Republike Srpske i Federacije BiH postale su pionirke institucionalnog djelovanja, uvidjevši da pitanje prava LGBT osoba jeste pitanje i rodne ravnopravnosti. Ove institucije su ove godine otpočele intenzivan rad, koji će naredne godine rezultirati uključivanjem prava LGBT osoba u njihov svakodnevni rad, a sve to kroz operativne planove entiteta i države za unapređenje prava LGBT osoba. U decembru ove godine vlade entiteta i Vijeće ministara BiH usvojit će operativne planove za 2016. godinu, te će tako po prvi put prava LGBT osoba biti u vladinim strateškim dokumentima. Takođe, treba naglasiti da je i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH pripremilo Akcioni plan za suzbijanje diskriminacije, koji sadrži konkretne mjere za rad na pravima LGBT osoba, sa fokusom na prava transrodnih osoba. I ovaj dokument bi se ubrzo trebao usvojiti na Vijeću ministara BiH.

Sitni pomaci, prvenstveno zahvaljujući radu Sarajevskog otvorenog centra i saradnji sa ministarstvima unutrašnjih poslova svih kantona u FBiH, ostvareni su i ranije: u svim kantonima je održana edukacija za policijske službenike_ce o zločinima iz mržnje, uključujći i one počinjene na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. MUP Kantona Sarajevo je, na našu inicijativu, uvrstio temu zločina iz mržnje na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta u svoje permanentnu obuku tokom 2014. godine koju je pohađalo više od 1000 policijskih službenika/ca.

Pomak je uočen i u RS, gdje nakon preporuke Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH, MUP RS-od ove godine započeo obuku za senzibilizaciju svojih policijskih službenika_ca u radu sa LGBT osoba.

 

Kod nas je, na jedan specifičan seksistički način, žena koja voli ženu, rekao bih, dvostruko skrajnuta. Čak se dešava da i aktivisti ne prepoznaju prave probleme i izazove sa kojim se nosi ova populacija?

Ja bih rekla da lezbejke i biseksualne osobe ostaju nevidljive u našem društvu kao rezultat patrijarhalnog i heteronormativnog odnosa društva prema ovih ženama, i u Sarajevskom otvorenom centru smo svjesni posljedica koje to ima, tako da pokušavamo razgovarati o problemima lezbejske nevidljivosti s medijima, potičemo razne aktere na ovu raspravu, u okviru našeg šireg rada na inkluziji LGBT tema u glavne tokove. Kao jednu od aktivnosti, koju bih posebno istakla, jeste da smo 2013. godine odlučile potaknuti proizvodnju lezbejske literature i umjetnosti kako bi LGBT zajednica, šira javnost, te organizacije civilnog društva, posebno one koje se bave pitanjima ljudskih prava dobile priliku da shvate svu složenost ženskih neheteroseksualnih egzistencija. Ova publikacija je dostupna na https://soc.ba/vise-od-etikete-o-zenama-koje-vole-zene/.

Takođe, Fondacija CURE u svom radu uključuje LBT perspektivu i nije mali broj radionica i drugih aktivnosti koje organizuju upravo za žene drugačije seksualne orijentacije ili ih aktivno uključuju u svoj feministički rad.

Dakle, iako ih je malo, ipak postoje neki prostori otvoreni i sigurni za LBT žene, i ja bih iskoristila ovu priliku da poručim svim lezbejkama, biseksualnim i transrodnim ženama da mogu računati na našu podršku.

 

Šta Sarajevski otvoreni centar radi po pitanju legalizacije, legitimizacije i na, kraju krajeva, konkretne pomoći ovoj grupaciji osoba?

Sarajevski otvoreni centar, u okviru svog programa LGBT prava, društveno i pravno osnažuje lezbejke, gej muškarce, biseksualne i transrodne osobe u BiH. Bez osnažene LGBT zajednice, nijedna LGBT osoba neće moći ostvariti svoja prava niti postati zagovornik_ca ljudskih prava. Aktivnosti u zajednici, psihološko savjetovanje, stvaranje medijskog sadržaja usmjerenog na zajednicu, grupe podrške, te pravno savjetovanje temelji su osnaživanja pojedinaca_ki. Takođe zahtjevamo i zagovaramo da BiH vlasti preuzmu veću odgovornost za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba. Znajući da donošenje i izmjene zakonodavstva i politike nije dovoljno za stvarne promjene, radimo i sa javnim službenicima_cama (i.a. policajcima_kama, sudijama_tkinjama, tužiteljima_kama) tako što povećavamo njihovu svijest i znanje o kršenju ljudskih prava LGBT osoba.

Na kraju, radimo na tome da LGBT prava budu uključena u glavne društvene tokove: ciljanim akcijama u vodećim medijima, vjerujemo da možemo doprinijeti pružanju vjerodostojnih informacija široj javnosti o stanju ljudskih prava LGBT osoba. Također, koristiti umjetničke i kulturne platforme kako bismo osvijestili javnost o pravima LGBT osoba – jedan od dobrih primjera za to su izložbe koje smo radili tokom proteklih godina, kao i festival queer filma Merlinka.

 

Hoće li po Vama ovo društvo ikada napredovati iznad, sada već frazeološke “tolerancije” i hoće li žene pripadnice LGBT pokreta biti ikada ravnopravno inkorporirane u naše društvo?

Promjene u bilo kojem društvu se dešavaju od danas do sutra, ali su njihovi pravi rezultati vidljivi tek na duže staze. Sumnjam da ćemo vidjeti revolucionarni obrat u načinu na koje su LBT žene tretirane u našem društvu, niti je to odvojeno od načina na koje su žene generalno tretirane. U tom smislu, bitno je kakav će utjecaj imati ženski pokret u BiH i koliko će i on postajati dalje otvoren, ići šire od pitanja vezanih za drugi val feminizma, koji – ruku na srce – i dalje nisu riješeni. Ipak, kada ste više od 5 godina unutar LGBT pokreta, možete primijetiti sve pomake koji jesu sitni, ali svaki od njih je bio važan za svakodnevni život LBT žena, za njihovo povezivanje i osnaživanje. Ja sam stoga optimistična da ovo društvo, koje je zadržalo makar neke fragmente sjećanja na suživot i razumijevanje, može postati otvoreno i inkluzivno za lezbejke, biseksualne i trans žene, pogotovo ako državne institucije krenu da ispunjavaju obećanja koja su dali tokom 2015. godine.

 

Može li jedna kampanja poput ove doprinijeti osvjetljavanju problema?

Naravno. Nedavno rađeno istraživanje je pokazalo da samo 4% građana i građanki BiH zna šta znači skraćenica LGBT (opaska: lezbejke, gej muškarci, biseksualne i transrodne osobe), a kamoli da znaju o daljim problemima sa kojima se te osobe suočavaju. To neznanje onda obično i proizvodi automatsku reakciju: šta to oni traže, zašto su toliko glasni_e, nikome u ovom društvu nije dobro.

Bitno je informisati i razgovarati upravo o razlozima koji LGBT osobe – pored problema koji pogađaju sve građane_ke: siromaštvo, pogođenost krizom, nemanje zdravstvenog osiguranja, itd – čine dodatno neravnopravnim u našem društvu. Sarajevski otvoreni centar će nastaviti svoj rad na ovom polju, ali ponovo moramo insistirati na tome da državne institucije moraju jasno i glasno reći da štite LGBT osobe, i onda to provoditi u realnosti.

Razgovarao: Dragan Bursać