Prema navodima pojedinih elektronskih medija, Tužilaštvo Kantona Sarajevo je u optužnici protiv taksiste koji se sumnjiči da je silovao ženu koja je koristila uslugu taksija, prekvalifikovao krivično djelo silovanja u “spolni odnos sa nemoćnom osobom”.
Podsjećamo, 17. aprila 2021. punoljetna ženska osoba je prijavila silovanje. Prema navodima iz medija, djevojka je pozvala taksi, a vozač ju je odvezao na vikendicu u Semizovcu gdje ju je tukao i silovao. Djevojka je slučaj prijavila MUP-u Kantona Sarajevo, a prema pisanju portala Radiosarajevo, imala je vidne povrede po tijelu.
Dana 20. aprila u medijima su izašli senzacionalistički navodi o obratu i prekvalifikaciji ovog krivičnog djela iz silovanja u spolni odnos sa nemoćnom osobom. Iako navodi iz medija nisu potvrđeni, izražavamo zabrinutost jer ovakva promjena prije svega indicira manju kaznu, ali istovremeno i pretpostavlja veoma problematičan odnos prema tretiranju samog krivičnog djela silovanja.
Ne ulazeći u razloge navodne odluke Tužilaštva da prekvalificira jedno krivično djelo u drugo, želimo ukazati na trenutna neadekvatna zakonska rješenja. Neophodno je terminološki razlikovati krivično djelo silovanja i druga krivična djela seksualnog nasilja, kao i sva ostala neželjena ponašanja seksualne prirode u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovakva zakonska rješenja[1], prema kojima se krivično djelo ne smatra silovanjem ukoliko počinitelj nije upotrijebio silu ili žrtva nije bila u mogućnosti da pruži otpor, i njihovo provođenje utiču na stepen prijavljivanja slučajeva seksualnog nasilja i silovanja, te povjerenje žena u institucije.
Ukoliko se silovanje prekvalificira u spolni odnos sa nemoćnom osobom, fokus odgovornosti se stavlja na žrtvu zbog stanja u kojem se nalazila, a ne na počionica. Osim toga, i sama trenutna zakonska definicija silovanja poručuje da samo osoba koja je u mogućnosti da pruži otpor i koja je pokušala da pruži otpor, može da doživi silovanje. U suprotnom, radi se o drugim oblicima seksualnog iskorištavanja koji dalje produbljuju postojeće predrasudne stavove da odgovornost za ova krivična djela i ovu vrstu nasilja snosi sama žrtva.
U skladu sa Istanbulskom konvencijom[2], Federacija BiH bi trebala silovanje definisati kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve, a koje može biti prouzrokovano nesvjesnošću, ucjenom, podređenim položajem, prijetnjom ugledu ili bilo kojom drugom situacijom u kojoj žrtva ne daje niti može dati svoj jasan pristanak na spolni odnos.
Stoga ovim putem poručujemo Federalnom ministarstvu pravde da ovakvo normiranje silovanja i krivičnih djela seksualnog nasilja dovodi do stvaranje nejasnoća i pogrešnog tumačenja zakona, te bi, bez obzira na okolnosti, trebalo postojati jedno krivično djelo – silovanje, za koje će zakon predviđati različite kazne za isto krivično djelo u zavisnosti od načina njegovog izvršenja.
Nadalje, potrebno je jasno definirati pristanak na spolni odnos i odsustvo istog; što preciznije definirati pojmove konkretnih oblika radnji seksualne prirode, koje se mogu izvršiti nad drugom osobom bez njenog slobodnog pristanka; kao i redefinirati sam koncept spolnog odnošaja sa nemoćnom osobom te ispitati opravdanost terminološkog razlikovanja krivičnog djela silovanja i drugih krivičnih djela seksualnog nasillja; uskladiti kriviničnopravnu regulaciju krivičnog djela silovanja s članom 36. Istanbulske konvencije:
„Članice će preduzeti neophodne zakonodavne odnosno druge mjere kako bi osigurale da sljedeći vidovi namjernog ponašanja budu inkriminirani:
- vaginalna, analna ili oralna penetracija seksualne prirode na tijelu drugog lica bez njenog/njegovog pristanka, korištenjem bilo kojeg dijela tijela odnosno predmeta;
- druge seksualne radnje s licem bez njenog/njegovog pristanka;
c. navođenje drugog lica na pokušaj seksualnih radnji s trećim licem bez njenog/njegovog pristanka. - Pristanak mora biti dobrovoljan ishod slobodne volje lica prema procjeni u kontekstu datih okolnosti.
3. Članice će preduzeti neophodne zakonodavne odnosno druge mjere kako bi osigurale da se odredbe iz stava 1. također primjenjuju na djela počinjena nad bivšim odnosno sadašnjim supružnicima odnosno partnerima u skladu s međunarodnim pravom.“
Posljednja iskustva iz regije, ali i BiH, o doživljenom seksualnom nasilju nam jasno govore da građani i građanke nemaju povjerenja u institucije, da se boje osude društva, te da bi, ukoliko prijave seksualno nasilje bile izložene retraumatizaciji i viktimizaciji. Pravosudni sistem treba biti takav da ohrabruje žrtve da prijave sve oblike seksualnog nasilja, naročito silovanja, a ne da djeluje demotivirajuće na način da žrtve dovode u pitanje svoje ponašanje i strahuju od osude, kako društva, tako i države.
Sarajevski otvoreni centar
Fondacija CURE
[1] Krivični zakon FBiH, član 204, stav (1): Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s drugom osobom iskoristivši njezinu duševnu bolest, duševnu poremećenost, nedovoljnu duševnu razvijenost, neku drugu težu duševnu smetnju, ili kakvo drugo stanje te osobe zbog kojeg ona nije sposobna za otpor, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
[2] Član 36. Istanbulske konvencije