Slučaj silovanja koje je počinio taksista Mirnes Osmanović ponovo je pokazao sve nedostatke pravosudnog sistema koji ne samo da ne obezbjeđuje pravdu, nego ne pruža ni osnovnu zaštitu rijetkim žrtvama seksualnog nasilja koje uopšte prijave ovo krivično djelo.

Prema informacijama koje je sa medijima podijelila zastupnica oštećene, advokatica Armela Ramić, Osmanović je pušten iz pritvora jer je postupajući tužilac Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo neefikasno vodio istragu u ovom predmetu. Optužnica protiv Osmanovića, naime, nije podignuta ni tri mjeseca nakon prijavljivanja krivičnog djela od strane oštećene, što je otvorilo vrata njegovom puštanju iz pritvora, a samim time dodatno ugrozilo sigurnost žrtve.

Sve se ovo desilo iako se radi o nedvosmislenom i dobro dokumentovanom krivičnom djelu, te se pitamo kako se tek postupa u slučajevima u kojima postoji manje dokaza, ili koji nisu privukli pažnju javnosti. Podsjećamo, 17. aprila 2021, Osmanovićeva žrtva je pozvala taksi, da bi je on zatim odvezao na vikendicu u Semizovcu gdje ju je tukao i silovao. Slučaj je prijavlljen MUP-u Kantona Sarajevo. Prema informacijama koje su bile dostupne u medijima, oštećena je u trenutku prijave imala vidne povrede po tijelu.

Ovo je već drugi primjer neadekvatnog pravosudnog odgovora u istom slučaju, koji potpuno zanemaruje težinu krivičnog djela i zakazuje u zaštiti žrtve seksualnog nasilja. Prethodno je ovo krivično djelo prekvalifikovano iz silovanja u “spolni odnos sa nemoćnom osobom”, čime se pravosuđe također stavilo na stranu osumnjičenog, na šta smo već ranije ukazivale.

Tužilaštvo ovakvim (ne)postupanjem ne samo da ugrožava sigurnost žrtve, već otvara i mogućnost da osumnjičeni ugrozi daljnji tok istrage, odnosno radi upravo suprotno od onoga što mu je posao, na taj način podrivajući svrhu krivičnog postupka. Izrečene mjere zabrane kontaktiranja, posjećivanja i prilaska svjedokinji ispod 100 metara te obavezno javljanje IV PU Sarajevo jednom sedmično i to svakog ponedjeljka od 7-15 sati su nedovoljne te mogu rezultirati i dodatnom retraumatizacijom oštećene.

Znajući da se krivična djela seksualnog nasilja najmanje prijavljuju, kako zbog još uvijek prisutne stigmatizacije žrtava, tako i zbog – kako djeluje, opravdanog – nepovjerenja u pravni sistem, pravosudni organi bi morali poduzimati sve što je u njihovoj moći da kazne počinitelje, a da žrtvama pruže i pravdu i zaštitu koja im je garantovana zakonom i međunarodnim konvencijama.

Ovakvim postupanjem, žrtve se odvraćaju od prijavljivanja i traženja zaštite pred pravosudnim organima, a žrtve i šira javnost stiču dojam da počinitelji mogu proći nekažnjeno zbog manjkavosti pravosudnog sistema, što može biti i podstrek počiniocima na činjenje ovih ili sličnih krivičnih djela.