Sabiha Husić, „Žena svijeta“ i direktorica „Medice“ Zenica: Mnogima je teret i slušati o žrtvama silovanja

„Umorna sam od ponavljanja da država nije omogućila da svaka žena, djevojka ili muškarac koji su preživjeli seksualno nasilje i silovanje imaju ista prava u Bosni i Hercegovini. Smatram da bi dvadeset godina od rata sve te osobe morale imati gdje živjeti i ne brinuti se šta će sutra jesti“

Razgovarala: Elma BEGOVIĆ-OMERAŠEVIĆ

Sabiha Husić već dvije decenije pomaže ženama i djevojčicama koje su žrtve seksualnog nasilja, žrtvama silovanja u ratu, u postratnom periodu, ali i žrtvama porodičnog nasilja. Od 2007. godine direktorica je Medice u Zenici, ustanove koja ovoj ranjivoj kategoriji žena pruža socio-psihološku pomoć. Krajem prošle godine Sabiha Husić dobila je svjetsko priznanje za svoj rad. Ujedinjene nacije proglasile su je Ženom svijeta u 2014. godini, a nominirali su je bivši ministar vanjskih poslova Velike Britanije William Hague i glumica Angelina Jolie. Husić za Stav govori o ženama koje su preživjele jednu od najtežih ratnih trauma, a koje su ipak hrabro nastavile koračati kroz život.

STAV: Kako izgleda Vaš rad sa žrtvama seksualnog nasilja, šta im nudite, čime ih ohrabrujete?

HUSIĆ: Dvadeset i treću godinu u Medici radimo s prepoznatljivim pristupom. Svakoj osobi koja je preživjela seksualno zlostavljanje u ratu pristupamo pojedinačno, nastojimo uspostaviti povjerenje, slušamo je, vjerujemo joj i puštamo je da sama kaže svoje potrebe. Jako je važno nakon tog prvog kontakta ženi „ostaviti otvorena vrata“ i dozvoliti joj da odluči želi li se vratiti u Medicu. Ovdje dobija psiho-socijalnu pomoć i kroz individualnu terapiju ima priliku u jednom sigurnom okruženju, podržavajućem, vratiti se u prošlost i ponovno „razraditi“ svoju traumu i nakon toga smoći snage nastaviti dalje kroz život. U početku sam u Medici radila kao mualima. Osnivačica „Medice“ Monica Hauser cijenila je izuzetno sve što je ženama nakon preživljene traume pomagalo da se s njom lakše nose. Mnoge su žrtve snagu za nastavak pronalazile upravo u vjeri u Boga, u vjeri da će im On dati snagu i uvijek biti utočište. Brzo sam se počela obrazovati i u oblasti terapijskog rada. Ni nakon što sam preuzela upravljanje Medicom nisam se nikad odrekla terapijskog rada, jer me on ispunjava i daje mi snagu koja se ne može porediti niti s jednom plaćom ili pozicijom.

STAV: Godinama radite s jednom od najranjivijih kategorija ljudi koji nose najteže životne priče. Šta Vas pokreće da se neumorno bavite ovim odgovornim poslom?

HUSIĆ: Usrećuje me kad vidim da ima napretka kod druge osobe, kad vidim da je ta žena s kojom radim vratila svoju snagu, da je prepoznala vrijednost života, sebe, svoje porodice ili da je zasnovala porodicu – to mi daje najveću snagu. Samo gledajući to ja mogu izdržati da radim ovaj posao 23 godine. Sretna sam kada ženu koja je preživjela seksualno zlostavljanje u ratu sad vidim u njenoj sretnoj porodici, kada vidim da ju je, naprimjer, porodica podržala da prihvati dijete, rođeno kao plod silovanja, kada vidim da su i ta djeca zasnovala svoje porodice i da su korisni članovi zajednice. Snagu mi, naravno, daje i moja porodica, jer ovo nije posao koji se može ostaviti na poslu nakon osam sati, ja ga moram ponijeti u svoju porodicu i mnogo mi znači njihova podrška.

STAV: Nagrađeni ste i dato Vam je priznanje mnogo puta i u Bosni i Hercegovini, ali i u svijetu. Proglašeni ste i Ženom svijeta. Koliko vam to znači, lično i profesionalno?

HUSIĆ: Zaista nikad nisam pomišljala na to da ću za sve što radim dobiti neku nagradu. Kad sam prošle godine nominirana i odabrana za nagradu Žena svijeta, pomislila sam da ima sigurno još mnogo žena koje su u Bosni i Hercegovini i svijetu uradile više dobra od mene. U principu dajem od sebe ono što me je dragi Bog zadužio. Nastojim svoj posao uraditi pošteno i halal i radeći nastojim olakšati život kome mogu i koliko mogu. Kad sam dobila nagradu osjećaj zadovoljstva miješao se s dodatnim osjećajem odgovornosti. Nije lahko u Bosni i Hercegovini dobro raditi. Ako radite dobro, ljudi su skloni to minimizirati, ali, kada vas prepozna neko u svijetu, onda vas više cijene ovdje. Uvijek izvana neko mora doći da kaže ko dobro radi, a mi zapravo imamo mnogo dobrih, vrijednih ljudi.

STAV: Šta Vam u poslu najteže pada?

HUSIĆ: Umorim se od nemara ljudi koji imaju moć stvari mijenjati nabolje. Kad govorim o ovim ranjivim kategorijama ljudi s kojima radim, boli me, razočarana sam, umorna od ponavljanja da država nije omogućila da svaka žena, djevojka ili muškarac koji su preživjeli seksualno nasilje i silovanje imaju ista prava u Bosni i Hercegovini. Ta prava uvijek zavise od toga gdje osoba živi i kako će ljudi koji na tome rade u tom mjestu postupiti. Smatram da bi dvadeset godina od rata sve te osobe morale imati gdje živjeti i ne brinuti šta će sutra jesti. Boli me što se ta patnja i bol pokušavaju potisnuti, zaboraviti, zanemaruju se i što se ne čini sve što bi trebalo da im se pomogne.

STAV: Šta se u položaju žene žrtve seksualnog nasilje promijenilo u posljednjih 20 godina?

HUSIĆ: Ima dobrih, pozitivnih primjera. Ima djevojčica koje su u ratu preživjele najteže golgote, sad su odrasle žene i uspjele su nastaviti život, školovati se i osnovati svoje porodice. Ima, nažalost, mnogo i drugačijih slučajeva. Istraživanje koje smo provele dvadeset godina poslije rata pokazalo je da 57 posto žena koje su preživjele ovakvu traumu imaju PTSP. Blizu 90 posto ih i danas koristi lijekove. U društvu te žene nemaju nikakve beneficije niti ih imaju njihova djeca, pa ni ona rođena kao plod silovanja. U razgovoru s nekima od njih možete saznati da im je odmah poslije preživljenog silovanja i u ratu bilo lakše nego danas, 20 godina poslije, jer se danas osjećaju usamljenima, napuštenima. Ako i žele s nekim podijeliti svoju priču, budu etiketirane. Poslije rata, kažu, mnogi su im željeli pomoći. Osjećaju da su zaboravljene i da više niko ne želi misliti o njima. Dobra je stvar što su na nivou Federacije BiH 2006. godine u izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti osobe koje su preživjele seksualno zlostavljane, silovanje, prepoznate kao posebna kategorija i imaju pravo podnijeti zahtjev za ostvarivanje statusa civilne žrtve rata, što im omogućava novčano primanje, zdravstveno osiguranje i prioritet u prekvalifikacijama, dokvalifikacijama i slično.

STAV: Šta se još u položaju žrtve mora promijeniti?

HUSIĆ: Dvadeset godina od rata, mi, građani Bosne i Hercegovine, trebamo pokazati poštovanje prema tim ženama, odati im priznanje i otvoreno razgovarati o tome. Trebamo im otvoriti svoja vrata bez obzira jesu li nam komšinice ili traže pomoć u nekoj ustanovi. Trebamo im vjerovati. Te žene zaslužuju kvalitetniji život, zaslužuju da ovo života što im je ostalo koliko je moguće u rahatluku provedu.

STAV: Da li bosanskohercegovačko društvo pokazuje dovoljno osjetljivosti, suosjećanja i razumijevanja za preživjele žrtve seksualnog nasilja?

HUSIĆ: Nažalost, ne. Mi smo prošle godine imali dvomjesečnu medijsku kampanju kojom smo željeli žene informirati o njihovim pravima, između ostalog i o tome da imaju pravo na status civilne žrtve rata. Dobijali smo pozive i u susretima su nam govorili: „Dajte, kad ćete prestati pričati o tim ženama? Možete li zamisliti kako je nama građanima koji dođemo s posla, a na televiziji ide poruka: ‘Još uvijek smo žive. Mi smo ranjene, ali smo hrabre i snažne.’ Pa vi nas dovodite u stresnu situaciju. Želimo gledati u budućnost.” Građanima je, dakle, teret i slušati o tim ženama, a da se uopće pitaju kako je njima samima.

STAV: Šta je preživjeloj žrtvi seksualnog nasilja najteže danas?

HUSIĆ: Upravo to što im nije pokazano dovoljno razumijevanja i poštovanja, što su prepuštene same sebi, što se često preispituje da li su zaista preživjele traume. To je užasno. Mi ne smijemo zaboraviti da su upravo žene Bosne i Hercegovine koje su preživjele seksualno zlostavljanje svojim progovaranjem doprinijele da silovanje bude prepoznato kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid. Ne znam zašto treba nekome veći argument o tome koliko su nam svima te žene važne. Nije njima bilo jednostavno progovoriti. I dvadeset godina poslije ima žena koje o tome nisu ni riječi rekle upravo jer se boje reakcije javnosti pa čak i svoje porodice.

STAV: Šta te žene pokreće, odakle crpe energiju da nastave živjeti?

HUSIĆ: To su izuzetno snažne, hrabre i uporne žene. Njima snagu vraća kad im neko pristupi ljudski. Istraživanje koje smo radili pokazalo je da im je odmah nakon preživljenog silovanja bilo najvažnije kako je neko s njima razgovarao, kako ih je neko primio u svoj život. Snažnije su kad ih ljudi razumiju, prihvataju, kad ih njihove porodice prihvataju. Izuzetno im je važan odnos porodice. Svaka žena sebi nađe neki izvor snage, da li porodicu, da li neki unutarnji izvor. Često kažu: „Nikad nisam razmišljala šta sve mogu izdržati. Sad vidim koliko sam jaka i ne može me ništa pokolebati, idem dalje.“ Također, pomaže im rad, aktivnost u zajednici. Mnoge su žene svoju snagu prepoznale u vjeri. Znači im i to kad shvate da imaju i fizičku snagu za svakodnevne obaveze, da ona nije uništena i da i u tom smislu mogu biti korisne porodici i društvu. Te su žene uvijek više usmjerene na druge, pokazuju brigu više prema drugima nego prema sebi.

STAV: Mnogo ste pružili svojim štićenicama. Šta ste vi od njih dobili zauzvrat?

HUSIĆ: Mnogo sam od njih naučila. Zapravo, sve što znam, naučila sam od njih. Naučila sam da čovjek treba biti zadovoljan svakom životnom situacijom koja ga zadesi, da nikad ne treba odustajati, treba uvijek ići dalje. Prepoznajući snagu u njima, otkrivala sam snagu i u sebi. Kroz svaki terapijski rad mi učimo jedna od druge. To je pokretač, kad vidimo da svaka od nas može dati, ali zauzvrat i dobiti nešto.

STAV: Šta svako može uraditi da preživjelim žrtvama seksualnog zlostavljanja život učini podnošljivijim?

HUSIĆ: Mislim da se svi mi svakodnevno trebamo zapitati da li pored nas žive te žene, heroine Bosne i Hercegovine, i dajemo li im dovoljno pažnje i poštovanja. One nisu neka izdvojena kategorija koja živi na nekom posebnom mjestu, to su naše komšinice, sestre, majke, prijateljice. Trebamo češće razmišljati o tome. Kada govorimo o njima, trebamo govoriti s poštovanjem, jer možda nas neka od žena koja je preživjela silovanje u ratu ili mimo njega sluša. Pokažimo im poštovanje i shvatimo konačno da su one dio nas, da su nam blizu. Čak i one žene koje još nikad o svojoj traumi nisu progovorile, ako čuju da se o njima s poštovanjem govori, možda budu motivirane da otvore svoje duše. Treba se pričati da bismo spriječili ponavljanje, jer, sve što se ne ispriča, iz toga se ništa ne može naučiti.

Tekst je preuzet iz časopisa Stav, broj 26, od 03.09.2015. Objavljen je u rubrici Intervju.