Protestni marš „Ljudska prava na agendu“: Za Međunarodni dan ljudskih prava ujedinjeno za bolje sutra
Dan ljudskih prava obilježava se još od 10. decembra 1950. godine na dan kada je dvije godine ranije, potpisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i po prvi puta u istoriji čovječanstva priznato pravo svih ljudi na “život, slobodu i sigurnost… bez ikakvih razlika”.
Ove godine nekoliko organizacija na čelu sa Sarajevskim otvorenim centrom, Fondacijom CURE i Civil rights Defenders iz Sarajeva, odlučili su pozvati sve organizacije civilnog društva, aktiviste i aktivistkinje, građane i građanke da protestnom šetnjom, ukažu na kršenje prava i dostojanstva svih nas, na nerad institucija i države, koja je kao potpisnica Univerzalne deklaracije dužna da pruži zaštitu, servise, odgovore i rješenja svojim građanima i građankama na brutalnosti sa kojima živimo iz dana u dan.
Svi i sve koji su se odazvali na marš su došli sa svojim ličnim pobudama i razlozima. I ne, ovo nije bio prajd, ovo je bio marš za prava svih nas!
Za one koji_e ne znaju i nisu nam se pridružili_e, ne znaju koje smo sve poruke slali. Jeste, bila je subota i da, institucije nisu radile – zgrada Federalnog Parlamenta, zgrada Kantona Sarajevo, Predsjedništva BiH i Parlamentarne skupštine nisu radile, bile su prazne, osim možda nekog portira ili obezbjeđenja, jer političari ne rade subotom. Ali mi smo, zaustavljajući se namjenski pred pomenutim insitucijama simbolično poslali poruke.
Da ste bili_e, znali_e bi da su transparenti nosili različite poruke: da želimo čist zrak, dok nas uvjeravaju da nam smog ne šteti, dok u isto vrijeme regionalne stanice pale crvene metoalarme; da želimo da se Studentski parlament vrati studentima, a ne stranačkim pulenima koji zastupaju ideologije svojih (uglavnom nacionalnih stranaka), da niti jedna žena ne treba i ne smije biti nevidljiva (domaćice, Romkinje, žene sa invaliditetom, samohrane majke, porodilje); da tražimo da radnička prava moraju biti ispred interesa vlasti, da smo zahtijevali odustajanje od poreskih reformi koje pogađaju radnike i radnice; zahtijevali_e smo procesuiranje ubica, kriminalaca i ažurniji rad tužilaštva, dok nas ubijaju na ulicama Sarajeva; tražili_e smo brži, adekvatniji pristup medicinskim servisima, dok ukidaju klinike i žele da nam zatvore bolnice; tražili smo da se javni prostor vrati građanima i građankama, u vremenu kada je sve manje parkova i igrališta a sve više kladionica, kafića i grandioznih zgrada koje uzimaju i ono malo prostora koje ova sarajevska dolina ima.
Ovo je bio marš, protest za sve nas – za sigurne ulice, za dostojanstvene zdravstvene usluge, za radnička prava, za hidžab, za žene, za manjine, za lezbejke, gejeve i transrodne osobe, za sankcionisanje govora mržnje, za sve ono što pogađa svakog i svaku od nas.
Ljudi pored kojih smo prolazili našom marš-rutom su mahali, aplaudirali, čitali transparente i stajali uz nas.
Sa nama su bili_e svi_e koji_e danonoćno rade posao koji treba da radi država – organizacije koje mladima omogućavaju (neformalnu) edukaciju koju nam ne pruža državni školski sistem, organizacije koje pomažu onima u stanju socijalne potrebe, žene koje na terenu pomažu ženama, organizacije koje pomažu žrtvama nasilja u nedostatku iste pomoći od države.
Tu su bili_e i građani i građanke čije majke čekaju na preglede u bolnicama, mladi kojima su prijatelji i školske kolege_ice ubijeni na ulicama Sarajeva od strane vozača, mladi i stari koji žele da imaju plaću za svoj rad i svi_e mi koji smo umorni od čekanja da država i vlast počne da radi svoj posao. Ista vlast koju plaćamo, kojoj se obraćamo i koja nas istjeruje sa svojih skupština i koja u najboljem slučaju izrazi svoju duboku zabrinutost. U najgorem slučaju, uvjeravaju nas da je sve dobro, da zrak nije zagađen, da nam je zdravstvo pristupačno, da se bore za prava radnika_ca i da možemo mirno da živimo. Ili umremo.
Njima smo govorili. Vi koji niste bili_e sa nama, koji ste pročitali vijest na portalima, od svega ste vidjeli samo zastave u duginim bojama. Neka i zastava, svih boja. Nastavićemo da hodamo, da govorimo, da nosimo zastave i transparente, da prozivamo one koji svoj posao ne rade.
Da ste bili_e sa nama, znali_e biste da smo marš-rutu završili_e ispred Filozofskog fakuteta odajući počast dvjema ubijenim studenticama, minutom šutnje, koje su ubijene od strane vozača koji iza sebe ima niz prekršajnih kazni.
Nama je stalo, a vi koji niste bili i bile i ne znate, dođite slijedeće godine. Ponesite svoje zastave, transparente i zahtjeve.
Ovo se tiče svih nas.
diskriminacijaljudska pravameđunarodni dan ljudskih pravaprava manjina