Piše: Vanja Šunjić za Karike.ba

Nejra Agić je diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Tuzli i trenutno je studentica master studija komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Radi na poziciji koordinatorice komunikacija u Sarajevskom otvorenom centru i kao urednica portala za LGBTIQ+ zajednicu lgbti.ba.

S Nejrom Agić smo razgovarali o tome na koji način mediji utiču na stvaranje slike o LGBTIQ+ zajednici, šta se sve može pronaći na portalu lgbti.ba, ko to stvara, koji su najveći problemi trans osoba u našem društvu, ali i ostalih iz spektra, te da li se iko od kandidata/kinja za vrijeme predizborne kampanje osvrnuo o LGBTIQ+ tematici i pravima.

O čemu najčešće pišu saradnici/e portala lgbti.ba, šta publika najviše voli da čita? Koliko je portal važan kao mjesto slobode ali i informisanja o LGBTIQ+ temama i problematici?

Teme o kojima se piše na portalu su raznovrsne i, iako je fokus uglavnom na LGBTIQ zajednici: problemima, potrebama, kulturi, interesima, pravima, identitetima LGBTI osoba – to nisu jedine teme kojima se bavimo. Vrijednosti kojima se vodimo na portalu, kao i u radu Sarajevskog otvorenog centra (koji je osnivač portala) su i feminizam, antifašizam, rodna ravnopravnost, pa se i ove teme često tematiziraju i provlače kroz naš rad. Trudimo se da portal lgbti.ba bude komad online neba u kojem LGBTIQ osobe mogu pronaći informacije koje će im pomoći u svakodnevnom životu, ali i gdje će osjetiti razumijevanje, prihvatanje i reprezentaciju osoba sličnih njima, obzirom da je malo i online i fizičkih prostora u BiH u kojima se LGBTI osobe mogu osjećati sigurno i prihvaćeno. Vjerujemo da uspijevamo održati balans u temama kojima se bavimo, da jednako i informišemo, i pozivamo na donošenje zakona, i kritički nastupamo prema društvu u kojem živimo, ali i potičemo na aktivizam, promičemo kulturu i zabavu koja je jednako potrebna LGBTI osobama.

Ko su saradnici/e portala lgbti.ba?

Trenutno imamo pet stalnih autora i autorica, koji imaju različite pozadine, profesije, identitete i afinitete, što se i primijeti kroz raznovrsnost tekstova. Svi/e oni/e imaju iskustva u pisanju, ali to nam nije odlučujući faktor. Najvažnije je da su to osobe koje mogu donijeti autentična iskustva LGBTIQ osoba i poznaju stvarnost u kojoj one žive, bez obzira bili oni sami LGBTIQ osobe ili ne.

Koliko mediji pozitivno mijenjaju stavove društva, a koliko mogu i da ga radikalizuju, kada govorimo o LGBTIQ+ tematici? Kako kroz medije queer kulturu trasirati u mejnstrim?

Svima nam je jasno da mediji itekako imaju utjecaja na sve nas, vjerujem da o tome svi već dovoljno znamo. Kada se radi o LGBTIQ temama, velik problem je senzacionalizam i njegova površnost. Mediji žive od senzacionalizma, i vjerujem da često i nisu svjesni koliko on negativno utječe na stavove ljudi prema LGBTIQ osobama.

Ističući seksualnost / rodni identitet i prezentujući to kao nešto šokantno, moderno, novo, LGBTIQ osobe se svodi na njihovu seksualnost / tijelo / seksualni čin, ili kao nešto što „nikad ranije nije bilo kod nas“, iako to naravno nije tako. Važno je predstavljati LGBTIQ osobe u svoj njihovoj kompleksnosti jer ljude ne čini samo njihov seksualni/rodni identitet, davati prostor ličnim pričama LGBTIQ osoba – da one govore same o sebi jer to je uvijek autentičnije nego kad drugi govore o njima. Mnogo je prigodničarskog i površnog izvještavanja o LGBTIQ zajednici; to se najbolje može vidjeti na primjeru povorke ponosa. Umjesto da se govori o razlozima zbog kojih se uopće organizuje povorka, da se približe i objasne zahtjevi LGBTIQ zajednice, fokus medija je broj policajaca i zatvaranje ulica.

Također, LGBTIQ osobe žive u BiH 365 dana u godini, ne samo dan kada je povorka ponosa, i cijelu godinu doživljavaju diskriminaciju, vršnjačko nasilje, porodično nasilje, i mnogo drugih problema o kojima je potrebno puno više i češće govoriti.

U našem javnom prostoru ljudi iz LGBTIQ+ spektra su svedeni na tijela, seksualnost i hormone. Kakvu sliku to šalje nekoj mladoj osobi koja je konačno odlučila da se autuje i oslobodi patrijarhalnih i tradicionalnih okova, ako upada u jednu drugu krajnost i skrajnutost?

Autovanje je samo po sebi težak individualni proces kroz koji svaka LGBTIQ osoba prolazi i način na koji mediji predstavljaju LGBTIQ osobe samo može taj proces otežati. Teže je prihvatiti sebe kada sve što vidiš i čuješ o osobama sličnim sebi je da je to što jesi pogrešno i da treba da se mijenjaš. O manjku reprezentacije LGBTIQ identiteta u knjigama, filmovima, serijama… da i ne govorimo, posebno odrastajući u BiH. Zbog toga je važno, posebno u formativnim godinama kada osoba tek otkriva svoju seksualnost i rodni identitet, da se okruži ljudima koji nisu zarobljeni u patrijarhalnim okovima, da pronađe zajednicu koja ga/je podržava i da jača sebe kako bi živio/živjela autentičan život u kojem ne mijenja dijelove sebe koji drugima nisu jasni. 

Svjedoci smo velikog broja anketa u kojima novinari/ke pitaju građane/ke naše zemlje o tome da li Povorka treba da se desi, pa se stvara slika da su nečija ljudska prava stvar javnog mnijenja. Kako je došlo do toga?

To opet pripisujem senzacionalizmu, potrebi medija da što brže i lakše proizvedu sadržaj a koji će publici biti zanimljiv. Vjerujem da se to radi jer su stavovi ljudi veoma različiti o ovoj temi, i mediji znaju da će uvijek biti nekoliko „smiješnih“ izjava koje će se dijeliti po društvenim mrežama. Povorka ponosa i prava LGBTIQ osoba su mnogo ozbiljnija od toga i nisu pitanje mišljenja, posebno ne osoba koje nisu ni dovoljno informisane o temi. I pravo na slobodu okupljanja, i druga ljudska prava zagarantovana su zakonima koji su jači od bilo čijeg mišljenja, i svi građani i građanke ta prava mogu koristiti.

Iza nas su Parlamentarni izbori u BiH. Da li se iko od kandidata/kinja u svojim predizbornim govorima i kampanjama osvrnuo o LGBTIQ+ tematici i pravima, i kako to tumačiš?

Podrška povorci ponosa i LGBTIQ osobama svodi se na istupe pojedinaca, i to uglavnom iz jedne ili dvije stranke. Iako je i to važna stvar, izostaje jasnija i glasnija podrška, kako kroz javnu podršku ili izlazak na povorku, tako i kroz programe i aktivnosti stranaka u korist ljudskih prava LGBTIQ osoba. Nažalost, povorka ponosa i prava LGBTIQ osoba većini stranaka i političara služe za međusobno prepucavanje, huškanje i skupljanje jeftinih političkih bodova.

Kad smo kod izbora, šta se dešavalo s transrodnim osobama prilikom korištenja njihovog glasačkog prava?

Do nas u Sarajevskom otvorenom centru nije došla nijedna informacija o iskustvima trans osoba pri glasanju, ali uvijek postoji mogućnost da je neko imao problema. Trans osobe u BiH ne mogu izmijeniti oznaku spola u dokumentima ukoliko ne izvrše potpunu medicinsku prilagodbu spola. Obzirom da mogu izmijeniti ime, ali ne i spol, te zbog izgleda trans osoba koji se često ne poklapa s „očekivanim“ izgledom za spol koji im je pripisan u dokumentima, trans osobe se pri prilaganju ličnih dokumenata često susreću s neugodnostima, zadiranjem u privatnost, a bilo je i slučajeva tjelesnog pretresa kako bi se „dokazao“ spol. Ovakve prakse predstavljaju kršenje prava na samoodređenje, prava na tjelesni integritet i prava na privatni život, stoga se nadam da ih nije bilo, a ukoliko jeste, ohrabrujem sve koji su takvo nešto doživjeli da se obrate SOC-u.

Transrodne osobe su potpuno izopštene iz naše javne sfere. Da li je neznanje medijskih radnika/ca uzrok toga, ili nešto drugo?

Ovdje vlada veliko neznanje kada se radi o rodu, rodnim identitetima, rodnom izražavanju. Mislim da sve to ljudima djeluje veoma zbunjujuće, djeluje im daleko i nepoznato, kroz obrazovanje se ne dotičemo ovih tema, stoga vlada stigma. Osim toga, ljudi na ovim prostorima su pod velikim utjecajem religije, tako da vjerujem da su predrasude prema trans identitetima rezultat kombinacije različitih stvari. Pozitivne promjene su spore, ali se dešavaju, važno je da je sve više trans osoba spremno da javno govori, da su problemi i potrebe trans osoba vidljiviji, da se aktivno radi na izmjenama zakona koje bi trans osobama omogućile njihova prava i da se radi na jačanju trans zajednice.

Tekst je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.