Istraživanje o praksi abortusa u BiH: nepotpune informacije i otpor zdravstvenih ustanova

Piše: Azra Berbić

Potraga za informacijama o praksama i broju obavljenih abortusa u Bosni i Hercegovini puna je prepreka i izazova kao što zna biti i samo iskustvo korištenja usluge abortusa u našoj državi, pokazuju rezultati koje su na terenu prikupili istraživačice i istraživač za Istraživanje o regulaciji, dostupnosti i praksama abortusa u Bosni i Hercegovini Sarajevskog otvorenog centra.

“Abortus je ubojstvo!” odgovor je koji je jedan od istraživača dobio kada smo kao terenski istraživači_ce počeli kontaktirati zdravstvene ustanove i resorna ministarstva širom BiH, s ciljem da prikupimo podatke od javnih i privatnih zdravstvenih ustanova koje pružaju ovu uslugu o praksama, broju i vrstama obavljenih abortusa. Bilo nam je nevjerovatno da kolega na zahtjev za pristup informacijama, dobije ovakav odgovor od jedne institucije. Međutim, ovo nam je pružilo dobar uvid u to šta možemo očekivati na terenu kada krenemo intervjuisati zdravstvene radnike_ice i službenike_ice u ministarstvima, zavodima zdravstvenog osiguranja i zavodima za javno zdravstvo. Ovo nužno ne znači da je svako naše iskustvo u komunikaciji sa zdravstvenim radnicima_ama te javnim službenicima_icama bilo ovakvo, ali je činjenica da smo nailazili na otpor i nezainteresovanost.

“Zanimljivo mi je koliko zapravo zdravstvene ustanove i ljekari smatraju proizvoljnim davanje odgovora na zahtjeve za pristup informacijama, pa mi se događalo da većina svoje učešće u istraživanju smatraju uslugom, a da su pisani odgovori koje sam dobijala toliko šturi, da je teško bilo i analizirati odgovore na pojedina pitanja” istakla je Vera Zih, terenska istraživačica koja je prethodno spomenuto istraživanje radila na teritoriji entiteta Republika Srpska.

Istraživanje je pokazalo da u Bosni i Hercegovini pružanje usluga abortusa ima niz nedostataka, od kojih je prvi nepostojanje pouzdane statistike. Unatoč obavezama koje nameću entitetski zakoni o evidentiranju zdravstvenih aktivnosti, mnoge javne i privatne zdravstvene ustanove ne prate ili ne dostavljaju podatke o prekidima trudnoće blagovremeno ili nikako. Kao rezultat ovih propusta, nemoguće je raditi analize i poređenja trendova na administrativno-teritorijalnom nivou.

Ovo potvrđuje i iskustvo većine istraživača, jer su nam iz institucija koje prikupljaju podatke o abortusu, naveli kako mnoge zdravstvene ustanove ne dostavljaju podatke blagovremeno ili ih ne dostavljaju nikako. Dodatni izazov je bio osigurati priliku da se o praksama obavljanja abortusa razgovara sa zdravstvenim radnicima_ama.

U Federaciji BiH, iako se prijave prekida trudnoće kontinuirano unose u softverski sistem, bolnice često kasne ili neadekvatno pohranjuju podatke. Privatne zdravstvene ustanove, s druge strane, ne pružaju redovite prijave, čime se dodatno otežava analiza statistike. Zavodi i fondovi zdravstvenog osiguranja snose troškove abortusa samo ako je prekid trudnoće medicinski opravdan, dok usluge abortusa na zahtjev nisu obuhvaćene obaveznim osiguranjem.

“Mnoge privatne klinike ponašaju kao da su van sistema (a i jesu čini se), to jeste da dijeljenje podataka nije u njihovom opisu posla. S jednom prijateljicom sam komentarisala da neke privatne klinike ne žele da daju statistiku na uvid jer se boje da će u ovoj našoj donekle konzervativnoj sredini biti proglašeni za klinike abortusa, što rijetki žele, jer smatraju da im to narušava ugled i ugrožava poslovanje,” primjetila je Marija Ivanović, jedna od terenskih istraživačica koja je radila istraživanje na teritoriji entiteta Federacija BiH.

Dodatno, istraživanjem je ustanovljeno kako se neki prekidi trudnoće izvode bez anestezije ili s nedostatnom anestezijom, a cijena zahvata varira ovisno o zdravstvenoj ustanovi. Medikamentozni abortus rijetko se prakticira, budući da određeni lijekovi nisu registrirani na tržištu BiH, unatoč tvrdnjama nekih ustanova da nude ovu opciju. Nedostatak sustavne psihološke podrške ženama koje su imale abortus dodatno je problematičan.

Da bismo bolje razumjeli ovu problematiku, bilo je važno je uključiti izjave i iskustva žena koje su prošle kroz ovaj proces.

“Moj prekid trudnoće je bio trauma. Zar je moguće u savremenoj medicini da su mi radili prekid trudnoće bez ikakve anestezije?” pita se jedna od žena koja je imala iskustvo abortusa.

Jedna od njih iznosi svoje nezadovoljstvo nedostatkom informacija i podrške od strane medicinskog osoblja: “Nisam bila sigurna da je taj postupak između mene i tih doktora. Takoder, smatram da nisam bila dobro upućena u sam proces od strane doktora – koliko je bolno, da li mi se preporučuje anestezija ili ne i sl., kao i sam proces oporavka. Nisam bila sigurna kada mogu ponovo imati odnose ni kako da se ponašam u periodu do samog zahvata (šta se preporučuje, šta ne itd.)”.

Iz istraživanja su proizašle i određene preporuke i zaključci koji se mogu sumirati u to da je ključno osigurati da pacijentice dobiju sveobuhvatnu podršku, uključujući psihološku pomoć prije i nakon prekida trudnoće. Pored toga, sistematsko prikupljanje, obrada i objavljivanje statističkih podataka o izvršenim abortusima, poštujući pritom privatnost pacijentica, ključno je za praćenje i poboljšanje kvalitete usluga. Osim toga, nužno je osigurati podjednak pristup usluzi abortusa širom zemlje.

Konačno, ograničavanje priziva savjesti liječnika i drugih zdravstvenih radnika nužno je kako bi se osiguralo dosljedno pružanje usluga, čime se štiti pravo svake žene na tjelesnu autonomiju. Iako neki doktori_ce odbijaju pružiti uslugu, važno je naglašavati nužnost da se obezbijedi usluga kod drugog doktora u istoj bolnici ili u drugoj najbližoj zdravstvenoj ustanovi. Implementacija ovih preporuka ključna je za stvaranje sustava koji poštuje prava žena i osigurava kvalitetne zdravstvene usluge u području namjernog prekida trudnoće u Bosni i Hercegovini. Ovo potvrđuju i iskustva žena koje su imale abortus.

“Potrebno je i uvesti neka ograničenja na priziv svijesti jer je abortus pravo svake žene i nitko ne smije uskratiti tjelesnu autonomiju, osobito kada su te usluge pokrivene osiguranjem jer nije svatko u mogućnosti platiti abortus. Ako nismo u mogućnosti platiti abortus od 300-500 КМ, kako misle da smo u mogućnosti othraniti dijete?” rekla je jedna od njih.

Nije teško zaključiti da se bez obzira na sve poteškoće i prepreke u Bosni i Hercegovini ipak obavlja prekid trudnoće, kontunuirano i uglavnom u zakonskom okviru. Međutim, ono što zabrinjava jeste činjenica da se ovo zakonom zagarantovano pravo uskraćuje i ograničava na različite načine kako od strane djelatnika i djelatnica u zdravstvenom sistemu tako i od strane predstavnika vlasti koji oblikuju poltike zdravstvene zaštite, što rezultira u nejednakom pristupu i stepenu zdravstvene zaštite u ovisnosti od dijela države.

Dodatnu prepreku u rješavanju niza sistematskih problema kada je riječ o pružanju usluge abortusa predstavlja i činjenica da bosanskohercegovačko društvo na abortus gleda s dubokim predrasudama te da su zbog toga žene izložene dodatnoj stigmatizaciji i osudi. Ovo potvrđuju i izjave žena koje je Sarajevski otvoreni centar prikupio u toku istraživanja: “Živcira me što se u javnom govoru protivnici abortusa prema abortiranju odnose kao da je u pitanju neki banalni hir žene, neka jednostavna procedura (jednostavnija nego odlazak zubaru), što fantaziraju da se žene brzo i jednostavno odluče da abortiraju. Čak i kada žena jednostavno ne želi drugo dete, što je bio moj slučaj, sama procedura je stresna i bolna i odluka nikad nije laka.’’

Sami rezultati istraživanja ukazuju na mnoge probleme u praksi, od dostupnosti, cijene, nepostojanja sveobuhvatnih statistika o izvršenim abortusima, različitim uvjetima u zdravstvenim ustanovama itd., stoga je posebno važno ukazati na propuste sistema i ukazati koje mjere i radnje je neophodno poduzeti kako bi se iskustvo osoba koje prolaze kroz abortus poboljšalo, kako bi abortus bio siguran a sama usluga bila dostupnija, te se minimizirala traumatizacija i stigmatizacija žena.

Napomena: u istraživanju i u tekstu koristimo termine „žena“ i „pacijentica“, odnosno ženski rod, ali ne podrazumijevamo samo cis žene, već uključujemo i tIrV osobe (transrodne, interspolne i rodno varijantne), tj. osobe koje imaju repro- duktivni kapacitet da ostanu trudne, kojima treba i/ili koje su izvršile abortus.

Tekst je finansirao Safe Abortion Action Fund (SAAF). Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su autorski i ne odražavaju nužno stavove SAAF-a.