Jesen u našem timu obilježio je odlazak dvije dugogodišnje članice Sarajevskog otvorenog centra – Jasmine Čaušević i Lejle Huremović. Iza Jasmine stoji sedam i po godina rada na LGBTIQ kulturi, ženskim pravima, pet generacija polaznika_ca Feminističke škole Žarana Papić, te bezbroj edukacija, predavanja, tekstova i publikacija na temu feminizma i prava žena. Učestvovala je u organizaciji festivala Merlinka, bila nam je lektorica po potrebi, željeli smo da nam čita natalne karte i dolazili po savjete da li da se upuštamo u odnose s osobama u znaku djevice.

Vjerujemo da Lejlu nije potrebno predstavljati, jer ako je ne znate iz SOCa, onda vjerovatno znate s televizije. Osam godina je radila na programu prava LGBTIQ osoba, bavila se analizom medijskog izvještanja o LGBTIQ temama, organizacijom medijskih kampanja, javnim/uličnim akcijama i performansima, te radom na osnaživanju LGBTIQ osoba kroz događaje za zajednicu i savjetovanje. Urednica je jednimog portala u BiH namijenjenog LGBTIQ osobama – lgbti.ba, a kruna njenog LGBTIQ aktivizma je učešće u organizaciji Bh. povorke ponosa.

Šta im je donio rad u SOCu, šta se promijenilo u borbi za ljudska prava, ali i šta nakon SOCa, otkrile su nam Lejla i Jasmina u kratkom intervjuu. 🙂

Bile ste dugogodišnje članice Sarajevskog otvorenog centra. U čemu se ogleda važnost SOCovog rada?

JASMINA: Ljudi koji su radili i rade još uvek u Sarajevskom otvorenom centru godinama su bili moja druga porodica i zato mi je važno sve. Ukratko, evo – važno je što je SOC mesto koje je pružilo siguran prostor za odbačene i drugačije, što je tim ljudima vratio nadu i pokazao da se život može živeti u zajedništvu i radosti, što je okupio osobe najrazličitijih interesa kroz svoj rad i povezao aktivistički, civilni, medijski, akademski, umetnički i politički prostor bh. društva, što je emancipovao brojne aparate naše stvarnosti – od zakona, preko obrazovanja i kulture, do javnog prostora.

LEJLA: Po meni najviše u radu na pravima LGBTIQ osoba, budući da sam i sama najviše radila taj dio u SOC-u. Smatram da je SOC odigrao važnu ulogu u izgradnji LGBTIQ zajednice i kreiranju različitih pozitivnih promjena kada su u pitaju prava LGBTIQ osoba. Važnost se definitivno ogleda u upornošću i neodustajanju, čak i kada smo bili meta homofobnih napada.

Na koji je način rad u SOCu utjecao na vaš lični i profesionalni razvoj?

JASMINA: Uticao je vrlo konkretno. Zbog rada u SOC-u sam postala bolja osoba, jer sam svaki dan, vrlo jasno mogla da svedočim beneficijama koje imam, a kojih ranije nisam bila svesna. Postala sam osetljivija na nepravdu i pažljivija prema ljudima generalno. Imala sam vremena da naučim sve o funkcionisanju nevladinog sektora i da steknem veštine neophodne za rad u organizaciji civilnog društva. To nije mala stvar, jer se takva znanja nemaju gde drugo steći. I na kraju, kao vrhunski spoj ličnog i profesionalnog interesa bila je prilika da aktivno pratim šta se dešava na polju feminističke teorije i prakse i to znanje širim dalje.

LEJLA: Pa budući da sam veći dio svojih dvadesetih, na početku građenja svog profesionalnog i aktivističkog djelovanja, provela u SOC-u dosta toga sam naučila. Stekla razne vještine i iskustva, imala priliku putovati i upoznavati različite ljude koji su me obogatili. Mnoge edukacije kojima sam imala priliku prisustvovati, ponajviše one koje su se ticale feminizma, su u mnogome odredile mene kao aktivistkinju i kao osobu.

Budući da sam završila Komunikologiju, kroz SOC sam imala priliku da radim na edukaciji novinara/ki, da kao urednica razvijam portal lgbti.ba, da se bavim odnosima s javnošću, i definitivno je to mnogo vrijedno iskustvo. S druge strane, kao osoba koja se strastveno voli baviti aktivizmom, kako kroz rad sa LGBTIQ osobama, tako i uličnim aktivizmom, imala sam priliku da svoje želje pretvorim u realnost.

Koliko su se društvo, aktivizam, svijest o pravima LGBTIQ osoba i žena promijenili u odnosu na početak vašeg rada u SOCu?

JASMINA: Homofobija je postala neprihvatljiva u javnom prostoru.

LEJLA: Uh, pa mislim da su mnogo. Sjećam se te 2011. godine kada sam krenula raditi, tad nam vrata mnogih institucija nisu bila otvorena, ili čak i ako jesu, ljudi u institucijama su otvoreno bili homofobični. Danas, možda i dalje jesu, ali znaju da je više ne smiju naglas izgovarati. Vjerujem da je SOC sa svojim radom u medijima doprinio da se poveća vidljivost o postojanju LGBTIQ osoba u našem društvu. I možda nešto što je meni lično najvažnije a što nije uvijek bilo lako i što nosi mnogo izazova, svojim kontinuiranim radom sa LGBTIQ zajednicom, uspio izgraditi siguran prostor za upoznavanje i jačanje LGBTIQ zajednice.

Koji su vaši planovi u nastavku karijere i ciljevi kojima težite? Da li ćete se i dalje nastaviti baviti aktivizmom?

JASMINA: Ja nisam aktivistkinja, ali su me prilike u kojima živim navele da pronalazim razne načine da vraćam ono što sam dobila, kroz obrazovanje, zaposlenje, poznanstva, tako što ću davati dalje kome treba. Svako od nas ima različite socijalne, medijske, ekonomske, emotivne, kakvegod kapitale i mora da ih deli sa drugima.

LEJLA: Ja sam osjetila da sam nekako svojim aktivističkim i profesionalnim djelovanjem kroz SOC napravila jednu cjelinu i da je vrijeme za nove izazove. Svoj profesionalni put nastavljam kroz rad sa medijima. Ostajem svakako urednica portala lgbti.ba i to mi je mnogo značajno. I buduća sam geštalt psihoterapeutkinja, tako da ću se tom dijelu posebno posvetiti.

Aktivizam je moj način života, i bavljenje istim nikad nije bilo niti će biti upitno. Ja sam osoba koja reaguje na nepravdu i koja ima potrebu da se bori, i za sebe i za druge, za sve nas. I naravno da ostajem aktivna, kako kroz članstvo u Organizacionom odboru Bh. povorke ponosa, tako i kroz različite saradnje i sa SOC-om, i sa drugim organizacijama, ali i kroz individualni i neformalni aktivizam. Tu sam, ne idem nigdje iz Sarajeva. Vidimo se i na ulici i u sigurnim prostorima.