Feministička ljevica treba kreirati javne učionice

Piše: Masha Durkalić

Novo predavanje u okviru serijala feminističkih razgovora i predavanja Neko je rekao feminizam održala je Jasmina Husanović, profesorica Filozofskog fakulteta Univeziteta u Tuzli

Rod, tijelo, biomoć danas: Žena radnica u BiH naziv je predavanja kojeg je prošlog četvrtka, 28. maja, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti održala Jasmina Husanović, profesorica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli. Alternativni naziv predavanja, kako je istakla Jasmina, mogao je biti “Kritika rada i feministički imperativi danas”, pogotovo ako se uzme u obzir da se tijelo iz rodne perspektive može posmatrati kao fabrika. Na samom početku ona je istaknula tri postulata AFŽ-a: kulturno-prosvjetni rad, opismenjavanje i politički rad, te važnost iskustva i naslijeđa iz tog perioda, no također je postavila pitanja šta ove tri stvari znače u uvjetima “terora kao i obično”, kako je to nazvao antropolog Michael Taussig: “Šta su novi izazovi kulturno-prosvjetnog rada, opismenjavanja i političkog rada, i šta je ostalo od feminističke ljevice danas, naročito u kontekstu odgovora na prošlu godinu? Ne bih se usudila 2014. nazvati početkom novog političkog vremena, ali svakako je u pitanju radikalni rez u linearnosti postdejtonskog slijepljenog vremena, zbog toga što se dnevni red javne debate konačno malo odmakao od pitanja identiteta i trauma, a prema pitanjima osiromašenja, eksploatacije i nejednakosti.”

Ko je sve žena radnica? Jasmina odgovara pojednostavljeno: “To su sve žene koje su svjesne, nesvjesne ili polusvjesne svog društvenog proizvoda kroz produktivni i/ili reproduktivni rad, sa ili bez nadnice.” Pored dominanti koje preovladavaju u društvu, kao što su osiromašenje kroz ekonomiju, korupcija u politici i banalizacija u kulturi, u polju rodnih odnosa dugo postoje novi oblici autoriteta. “Emancipatorski imperativ feminističke politike i teorije oko nas zahtijeva kritiku rada, i to zbog dvije stvari: prvo da se suprotstavimo ideologizaciji i kulturalizaciji sfere rada, kroz trenutnu ekonomiju figure radnica, i drugo, da se suprostavimo depolitizaciji materijalnih okova radništva, u kontekstu novih formi kapitala i terora kao i obično.”Pri tome treba poći od izgubljenih bitki, koje su očite, kako pojašnjava Jasmina, ako se posmatra uspjeh neoliberalnih strategija vladanja na globalnom nivou, koje su, recimo, uspjele normalizirati i asimilirati borbe drugog talasa feminizma protiv terminalnih boljki modernih režima moći, kao što su androcentrizam, militarizam, paternalizam, rasizam, seksizam…

Teror kao i obično

Umjesto društvene teorije emancipacije, podleglo se strategijama kulturalizacije, kaže Jasmina, i pojašnjava: “Kulturalizacija je poseban oblik ekonomizacije koji leži u osnovi konektivnog modela neoliberalizma, koji je kao vrijedan hegemon usvojio feminističke lekcije o identitetu i razlici, a raspršio feminističku ljevicu i ideju jednakosti, te time zauzdao emancipatorski zamah u svrhu društvene reprodukcije kroz kapitalističku akumulaciju. Preoznačavajući ideju o jednakosti žena, neoliberalizam je u ključu logike kapitala promovirao nove oblike i stilove života i nove forme subjektiviteta, ali sa opasnim ishodom u vidu decentralizacije radne snage, što se desilo u svakoj sferi proizvodnih odnosa, i reproduktivnog i produktivnog rada, i satrlo je mogućnost kolektiviteta, materijalne solidarnosti, zajedničkih dobara, horizonta jednakosti, a i slobode.”

Jasminu u kontekstu feminističke politike jednakosti zanima zašto proizvodnja znanja u zadnjih 20-ak godina nije bila dostatno usmjerena na kritiku rada.“U posljednje dvije decenije su posljedice na naš rad, živote i politiku jasne. Svakodnevni život i rad pretvoreni su u teror kao i obično, pri čemu spirala korupcije, osiromašenja, nasilja i banalizacije uništava i ono malo što je preostalo.U ovim momentima čujem eho poznate Kantove tvrdnje da radikalno zlo nije nešto monstruozno, nego je slabost i beznadnost srca u koje sami zapadnemo iu koje nas guraju bezdušne institucije državnog patrijarhalnog etnonacionalnog poretka.” Jasmina također insistira na važnosti povezivanja feminizma s kritikom kapitalizma, postavljajući pitanje šta je naredno što treba učiniti, odnosno koji su to novi oblici aktivizma.

Prosvjedni rad

Ona predviđa sve veće urušavanje javnih politika, što će utjecati na žene radnice, i na mogućnosti zapošljavanja i uvjete rada, i produktivnog i reproduktivnog, na pitanja vezana za ideologiju porodice, brigu za djecu i članove porodice, majčinstvo, i to sve u situaciji u kojoj se nezaposlenost povećava, i dok se dešavaju diskriminacija, eksploatacija, demoralizacija i pojeftinjenje radne snage. No, ona također ističe da se dešavaju i neki obećavajući oblici solidarnosti i otpori sveukupnoj eksploataciji naše mogućnosti da komuniciramo, dijelimo, surađujemo u zajednicama i da se solidariziramo. “Solidarizacija žena radnica seposmatra kao velika opasnost iz centara moći i svih pozicija autoriteta, čak i iz sindikata. Žena uvijek biva kažnjena, bilo da je prodavačica na crno ili mlada prosvjetna radnica na privremenom ugovoru. Tu je prisutna ekonomija afektivnosti, koja nas sve pogađa kroz teror kao i obično, ali nas isto tako okuplja u otpor prema ovakvom stanju.”

Istinski prosvjetni rad, kaže Jasmina, podrazumijeva“prosvjedni rad”, i rizikovanje vlastitog posla, ukoliko se zalaže za ideale unutar proizvodnje znanja i rada na zajedničkom dobru. Na snazi je masovno obezljuđivanje potencijalnih radnika u bespoštednim borbama za radno mjesto i na privremenim radnim mjestima kako bi im odmah na početku bilo jasno da njihove sposobnosti više nisu važne:“Kapaciteti su tu s jedne strane da se eksploatiraju, a s druge strane da se gube i traće.”Generacijska promjena odnosa prema radu je donijela promjene kojima su pogođene sve radnice, ne samo one u fabrikama. “Kad kažem ‘žena radnica’, namjerno želim proširiti taj termin. Ne mislim samo na ženu koja radi u fabrici, nego na svaku ženu koja radi za platu, odnosno ne živi od neke vrste kapitala. Dakle, to su i radnice u proizvodnji znanja, i u akademskom, umjetničkom, aktivističkom kontekstu i šire.”

Jasmina kaže da feministička ljevica treba kreirati javne učionice pomoću kojih će se propitivati kako je naš odnos prema radu ideologiziran i kako je ekonomski, kulturno i politički uvjetovan. “U tom odnosu spram rada je korijen naših afektivnih života, uključujući i negativne aspekte – prekarnost, neizvjesnost, anskioznost i druge oblike otjelovljavanja društvenih pritisaka.” Javne učionice se ne trebaju dešavati samo u školama, univerzitetima i institucionalnim prostorima, nego trebaju brisati granice institucionalnog, kako bi zajednica postala akademija.“Feminističke intervencije u politici nade stvaraju zajednički prostor za produkciju znanja u kojem profesori/ce, studenti/ce postaju i akteri i posmatrači koji mijenjaju odnose nejednakosti u zajednicu jednakih. Kroz takvu učionicu u zajednici doprinosimo donoseći svoj kompleksni svijet iskustava, interesa i strasti, koji dijelimo kada se opiremo isključivanju, eksploataciji, dominaciji u svim njihovim oblicima: siromaštvu, rasizmu, elitizmu, homofobiji…” Jasmina postavlja pitanje kako bi se, npr. danas mogla napraviti javna učionica u fabrici Aida, bez “projektizacije”, koja bi podrazumijevala kontinuirani rad sa ženama radnicama, i da li bi to pokazalo koliko volonterizma postoji u bh. feminističkoj ljevici.

Žensko tijelo kao fabrika

“Naše kritičke energije se moraju potpuno fokusirati na otpor ideološkim lažima koje čine oficijelni institucionalni prostor obrazovanja u školama i na univerzitetima. Drugim riječima, znanje se mora povratiti kao javno dobro, kao čin protiv njegovog daljeg iskorištavanja, orobljavanja, eksploatacije. Angažman feminističke ljevice kao borilačke vještinemora biti najvirtuozniji”, objašnjava Jasmina, navodeći primjer od stotinjak učitelja/ica koji su volonterski radili na malom dijelu Majevice tokom narodno-oslobodilačkog rata, kada je analfabetske kurseve u ratnim uvjetima prošlo oko 2.000 žena. “Ženska tijela i ženski rad morali su biti potpuno obescijenjeni uz izniman stepen nasilja prije same tranzicije u kapitalizam. Posmatrajući ovo iz perspektive reprodukcije svakodnevnog života, i ako uzmemo u obzir doprinos žena samoj reprodukciji, moraju se ponovo početi izučavati ne samo ženska povijest i klasna povijest, nego i ženska sadašnjost i klasna sadašnjost. Mora se ukazivati na to kako spol, rod i seksualnost jesu nosioci kapitalističke reprodukcije, što se stalno zamagljuje raznim manevrima moći, a naročito u periodima masovne pauperizacije, kriminalizacije radničke klase spolja i iznutra i pojačavanja nasilja.”

Ova dominacija i destrukcija društvenih identiteta se izvodi na ženskim tijelima, pa je Jasmina posmatra iz perspektive “lova na vještice”, odnosno uništenja ženske kontrole nad vlastitim tijelima i reprodukcijom. “Discipliniranje i aproprijacija ženskih tijela oduvijek su bile glavne mete tehnika i odnosa moći. Stoga su feminističke intervencije u ovom smislu važne kako bismo istražile, osvojile i govorile tijelom, pridale mu vrijednost istražujući korporealne korijene rada i svih lekcija kapitalizma, a možemo ih svesti na to da je tijelo danas ženama ono što je nadničarima u 19. i 20. stoljeću bila fabrika – primarni teren eksploatacije i otpora. Društvena reprodukcija ne ide bez tog tijela i bez rada kroz to tijelo.” Jasmina smatra da je potrebno u potpunosti se posvetiti zahtjevu za društvenom transformacijom i politici jednakosti za sve, a kritika rada iz femističke perspektive je ključna stepenica na tom putu.