Iako se o tim stvarima najčešće ne priča, jer se nerijetko svrstavaju u domen šale i dječijih odnosa, vršnjaci jedni drugima šalju uvredljive poruke, fotografije i snimke, koriste njihove fotografije i podatke da bi ih ponižavali, kradu šifre profila na društvenim mrežama, pa se dopisuju u tuđe ime… Sve to može vrlo burno završiti i ostaviti nemjerljive posljedice na dijete.

Prije tri godine M. R. su pozvali iz škole njenog sina i zamolili je da dođe na razgovor. Tada trinaestogodišnji dječak osumnjičen je da je drugaricama iz razreda slao vulgarne poruke, putem kojih ih je vrijeđao i nagovarao na seksualne odnose. Sve se otkrilo kada je majke jedne od djevojčica vidjela poruke, a zatim došla u školu da se lično obračuna sa njim.

„Ispostavilo se da su mu ukrali šifru od Facebook profila, a zatim širili te vulgarne sadržaje u njegovo ime. On tada nije često koristio Facebook, pa nije ni znao šta se dešava. Kada se cijela situacija riješila, uspjeli smo vratiti kontrolu nad profilom, ali je šteta već bila nanesena. Njega su odrasli napali, ne dajući mu šansu da se brani, što ga je povrijedilo i pokazalo mu da nema podršku. Takođe je među svojim drugarima ostao obilježen, bez obzira što nije bio kriv“, govori nam majka dječaka koji je bio žrtva nasilja.

Internet pamti sve i pokazuje svima

Prednost, ali i velika mana Interneta je što na njemu sve ostaje zauvijek, ali i znatno brojnija publika koja posmatra nasilje, jer ne postoje geografska ograničenja. Tako sporni sadržaju ostaju dostupni svima i zauvijek.

„Na Internetu ostaju informacije i snimak, komentar ili uvredljivi post koji može cijelog života da vas ‘prati’ i kompromitira u raznim situacijama. Važno je informisati djecu i mlade kako da reaguju u slučaju nasilja putem Interneta, a to je da ne odgovaraju na takve komentare i poruke, te da sačuvaju sav uvredljiv sadržaj i prijave policiji. Važno je ojačati policiju i uvesti ‘cyber diviziju’ kao što je u drugim zemljama svijeta, koji će raditi na sprečavanju i otkrivanju nasilja na Internetu“, govori Merima Spahić iz udruženja KAP.

Jedan od problema je i to što je alat za zlostavljanje dostupan 24 sata dnevno, pa nasilnici mogu maltretirati žrtvu u svakom trenutku.

„Tada dijete gubi i ono što mu predstavlja sigurnu zonu i osjeća se ugroženo. Ono što jeste problem, djeca ne vide izravno žrtvu i ne razumiju posljedice i štetnost koju su joj nanijeli“, upozorava psihološkinja Pavlović Petković.

Posljedice po psihu djeteta

Ona naglašava da se kod djeteta koje se suočava sa nasiljem mogu pojaviti nemir, napetost, anksioznost, napadi panike, poremećaji spavanja, poremećaji osnosvih životnih navika, povlačenje iz socijalnog okruženja, manjak samopuzdanja i samopoštovanja, osjećanje stida, problem sa koncentarcijom, nevoljnost u obavljanju školskih obaveza, depresivno raspoloženje, te kao krajnji ishod suicidalne misli. Jako bitno je djetetu pružiti punu podršku i potražiti stručnu pomoć.

Koordinatorka savjetodavne linije za djecu i mlade Plavi telefon, Nataša Pivašević, kaže da je cyberbulling tema koja se u pozivima često pomene kao dodatni problem na nasilje koje već postoji u realnom životu djeteta ili mlade osobe.

„Pod tim najčešće mislim na svađe i vrijeđanja putem društvenih mreža. Najčešće smo razgovarali o vršnjačkom nasilju na Internetu kada je postojao veliki strah kod djece od igrice Plavi kit. Osobe koje dožive cyberbulling mogu osjećati strah, paniku, ljutnju, sramotu i da nemaju kontrolu nad situacijom. To su potpuno normalne reakcije s obzirom da osoba postaje žrtva velikog broja posmatrača i aktivnih učesnika u nasilju“, govori Pivašević.

S obzirom da se radi o jako velikom problemu, mladima uvijek savjetuju da oprezno koriste Internet, da ne otkrivaju nikakve lične podatke, da ne objavljuju ništa što ne žele da vidi barem jedna osoba, da takve sadržaje ne šalju čak ni u privatnim porukama, da pričaju samo sa osobama koje sigurno poznaju i slično.

Ipak, nasilje na Internetu je moguće i bez samog učešća žrtve, kao što smo vidjeli na navedenom primjeru.

„Nasilje nije samo posljedica neopreza žrtve, nego je često zloupotreba i iskrivljavanje sadržaja, kao što je objavljivanje tuđih slika bez dozvole i dodavanje uvrjedljivih komentara. Osobama koje su već postale žrtva savjetujemo da ne odgovaraju na uvrjedljive sadržaje, da sačuvaju sve takve sadržaje ukoliko je moguće i prijave policiji što prije. Plavom telefonu se mogu obratiti ukoliko im je potrebna podrška na koji način da to urade, da ih neko sasluša, da pričamo o tome kako reći roditeljima ili nekoj drugoj odrasloj osobi od povjerenja“, ističe ona.

Kako aktivirati posmatrače?

Posmatrači su jako bitan dio svakog nasilja, a svojim nereagovanjem oni zapravo pružaju podršku nasilniku. Da bi se to promijenilo i pasivne posmatrače navelo da postanu saveznici žrtve, potrebno je da se djeca što više edukuju o vrstama nasilja i koje posljedice one ostavljaju na žrtve.

„Tako bi vidjeli nepoželjnost samog čina nasilja. Potrebno je da se djeca ohrabre da kažu ukoliko vide ili prisustvuju bilo kojem obliku nasilja, da na taj način ne postaju izdajice nego pomagači i prijatelji žrtvi, da sada oni možda u ovom trenutku nisi žrtve, ali to lako mogu postati“, naglašava Pavlović Petković.

Iste stavove dijeli i Merima Spahić, koja kaže da je kod razvoja empatije važna uloga porodice iz koje dijete dolazi. Naime, samo će dijete koje suosjeća sa patnjom kod druge osobe, reagovati i prijaviti takav slučaj starijoj osobi u koju ima povjerenje. Takođe, djecu treba informisati da je posmatranje nasilja i nereagovanje ravno saučesništvu.

„Sve ovo neće imati nikakvog efekta ako škole ne rade na prevenciji nasilja, ako policija ne reaguje, ako zakažu socijalne službe i ako se sudovi i tužilaštva ne uključe u rješavanje problema maloljetničkog nasilja“, upozorava Spahić.

Kako doći do informacija?

Ukoliko ste dijete koje trpi vršnjačko nasilje ili roditelj koji želi da se posavjetuje sa stručnom osobom, možete se obratiti na broj telefona 062 123 561. Djeca i roditelji takođe mogu pozvati anonimnu i besplatnu savjetodavnu liniju Plavi telefon na broj 080 05 03 05 i tamo dobiti savjet o tome šta bi trebali preduzeti. Pozivi ka liniji su zahvaljujući kompaniji m:tel besplatni bez obira iz koje mreže poziv dolazi.

Oni koji žive u Banjaluci mogu doći u Omladinski centar „Zdravo da ste“, koji posljednje tri godine u školama realizuje projekat „Naša virtuelna stvarnost“, koji se odnosi upravo na cyber nasilje. Kako nam govori koorinatorka projekta Snježana Blagojević, aktivnosti se realizuju u 11 škola na području Banjaluke, Prnjavora, Srpca, Kostajnice, Novog Grada, Kozarske Dubice, Srebrenice i Zvornika. Podržala ih je IN fondacija, a cilj je edukovati djecu i mlade o rizicima na Internetu i podići im svijest o svim negativnim stvarima koje Internet donosi.

Oni organizuju radionice sa učenicima od petog do devetog razreda, na kojima im djeca nerijetko navode konkretne primjere nasilja iz svoje okoline.

„Mi ih podstaknemo navodeći neki primjer koji je svakodnevan, a onda ga oni prepoznaju u svom okruženju i ispričaju nam situaciju koja se desila njima ili nekome ko im je blizak. Mlađi učenici prvo ne prepoznaju o čemu se radi, ali kroz komunikaciju i navođenje primjera oni shvate da se takve stvari dešavaju, ali nisu bili svjesni toga“, govori nam ona, te dodaje da su i nastavnici zainteresovani da prisustvuju, kako bi dobili nove informacije koje zatim prenose drugim generacijama.

Mlađi koriste Viber grupe, stariji Instagram Story

Zanimljivo je da među generacijama postoji razlika u tome koji medij koriste, te načina na koji komuniciraju. Tako učenici nižih razreda koriste Viber grupe, dok su stariji učenici uglavnom na Instagramu i komuniciraju najviše putem Story opcije.

„Djeca su nam navodila da na Instagramu postoje svađe između vršnjaka. Sve kreće od uvredljivog komentara, koji onda pokrene masu ljudi koji kreću da šire priču. Česte su i Viber grupe kao način vršenja nasilja nad nekim. Nekad oni isključe nekoga iz grupe, smatrajući to šalom, ali ne razmišljaju o osjećanjima te osobe koja je isključena“, navodi Blagojević.

Na radionicama im se dešavalo da učenici starijih razreda prepričavaju nasilje koje se dešava njihovim sestrama ili braći, koji su mlađi od njih i sa svojim vršnjacima komuniciraju putem Viber grupe. Njihovi roditelji nekada prepoznaju nasilje koje se vrši nad njihovim djetetom i blagovremeno odreaguju, ali nekada to ne učine pa cijeli proces traje beskonačno dugo.

„Takođe postoje slučajevi kada djeca zloupotrebljavaju tuđe fotografije i naloge. Jedna djevojčica nam je ispričala da je neko u njeno ime napravio Instagram profil, iako ona tada nije željela da ga ima, i koristio njene fotografije sa Facebook profila. Zatim, u jednom bh. gradu se nekoliko djevojčica fotografisalo obnaženo u svlačionici. Te fotografije su slale drugarima, ali su te one kasnije bile dostupne svima i slučaj je došao do policije“, govori nam ona, naglašavajući da ove stvari postoje u našoj sredini, iako se o njima ne govori. A to što se ne govori, ne znači da ne postoji.

Klasičan primjer cyberbullinga je i prošlogodinje širenje videa u kome grupa djevojčica tuče svoju vršnjakinju u centru Banjaluke. Pored fizičkog nasilja koje je očigledno, omogućavanje da video postane viralan spada u domen virtuelnog nasilja, koje je samo produžavalo agoniju žrtve.

„Najbitnije je da se o tome ne ćuti, iako se ne dešava direktno nama. Ne treba biti pasivni posmatrač. Djeca bi nasilje prvo trebala prijaviti roditeljima, ali ako oni nisu dovoljno informisani, onda je to škola, ustanova koja treba napraviti prvi korak ako roditelj ne preduzima ništa. U školama čak postoje protokoli o postupanju u slučajevima cyber nasilja. Ako to preraste na viši nivo, tu je i policija“, ističe Blagojević.

Nije potrebno samo prepoznati, već i reagovati

S obzirom na to da prepoznavanje nasilja nema veliku vrijednost ukoliko izostane prava reakcija, „Zdravo da ste“ realizuje i radionice sa roditeljima i nastavnim osobljem, kako bi oni znali da odreaguju kada im dijete kaže da je žrtva.

„Tu imamo problem jer je teško zadobiti pažnju, prvenstveno roditelja. Dođe nam 10 roditelja, svi se pravdaju time da nemaju vremena. Ne znam da li nemaju sluha ili stvarno nemaju vremena, ali je bitno edukovati i njih. Jedino ako su sve tri ciljne grupe informisane, znaće postupiti na pravi način“, naglašava ona.

Lažu o godinama

Tokom rada sa djecom koja pohađaju peti razred, saznali su da na njihovim Facebook profilima piše da imaju 18 ili 20 godina, te da uopšte ne znaju da je donja granica za korištenje ove mreže 13 godina. Nerijetko se dešava da im profile kreiraju roditelji, koji misle da ih oni koriste samo za igranje igrica i kvizova.

„Bitno je sa djecom od početka razvijati internet aktivnosti. Nećete mu učiniti uslugu ako mu otvorite nalog, a niste mu objasnili kako sve to funkcioniše i šta se sve može desiti. Razgovor je najbolja prevencija. Ako se razvije odnos povjerenja, djetetu neće biti problem da vi s vremena na vrijeme uđete na profil i provjerite dopisivanja“, govori ona, te dodaje da postoji i druga krajnost – roditelji koji svojoj djeci brane upotrebu društvenih mreža, čak i kada su ona davno prešla donju granicu, odnosno stariji su od 13 godina.

„Djeca se tada osjećaju izopšteno iz društva, jer nemaju zajedničke teme sa vršnjacima. Treba pustiti da dijete samo odrasta, upozoriti na greške i biti tu ako se dese. Ako im branimo, znači da im ne vjerujemo i sumnjamo da će se nešto desiti“, zaključuje Blagojević.