Cilj mirnog okupljanja ne smije biti razlog njegove zabrane ili ograničenja

Piše: Aida K.

Sarajevski otvoreni centar je u novembru 2020. godine predstavio izvještaj „Cijena protesta: Prakse nadležnih institucija u oblasti slobode okupljanja u BiH“. Istraživanjem, koje je obuhvatalo cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, u vremenskom okviru od 01.01.2017. do 31.12.2019. godine, analizirano je pravo na slobodu okupljanja u cilju utvrđivanja da li je praksa nadležnih institucija, ali i drugih aktera koji u BiH mogu odlučivati o ostvarivanju prava na okupljanje, restriktivna i koji su izazovi sa kojima se suočavaju organizatori/ce okupljanja. Iako je fokus provedene analize prava na slobodu okupljanja bio na praksi nadležnih organa, analizirani su i pozitivni propisi koji se odnose na prijavu i mogućnost zabrane okupljanja, te njihova usklađenost sa međunarodnim standardima.

U skladu sa međunarodnim standardima, spontana i nenajavljena okupljanja su odraz zdravih demokratskih društava. Ipak, u skladu sa bh. zakonskim okvirima koji regulišu pravo na slobodu okupljanja, ovakva okupljanja se obično prekidaju od strane nadležnih policijskih tijela. Kako se navodi u izvještaju, najčešći razlozi prekidanja okupljanja su činjenica da okupljanje nije bilo najavljeno, ili je dovodilo do blokade saobraćaja. Upravo zbog ova dva razloga, u Zapadnohercegovačkom kantonu su čak devet puta, u promatranom periodu, prekinuta okupljanja. Pored toga, kao najčešći razlog prekidanja okupljanja navodi se „ugrožavanje ustavom utvrđenog poretka i neodržavanje okupljanja na mjestu koje je navedeno u prijavi“, dok su nepotpune i nepravovremene prijave, zakonski nedopušteno mjesto održavanja okupljanja i neprovođenje dodatnih mjera osiguranja, bili razlozi za zabranu okupljanja.

Nepravovremene prijave, nepotpune prijave i postojanje stvarne opasnosti od ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine bio je razlog zabrane 15 okupljanja u Republici Srpskoj, u periodu od 2017. do 2019. godine. U skladu sa odgovorima na upitnik nadležnih organa, utvrđeno je da je u Kantonu Sarajevo, zbog nepravovremene i nepotpune prijave, u istom periodu, zabranjeno jedno okupljanje, dok je u Tuzlanskom kantonu nepravovremeno podnošenje prijave bilo razlog zabrane devet okupljanja. Međutim, kako je utvrđeno istraživanjem, postoje i primjeri kada okupljanje nije bilo zabranjeno od strane nadležnih organa, ali je isto onemogućeno zbog izostanka dozvole nadležnog organa, ili njenim dobijanjem sa zakašnjenjem.

Poredeći broj održanih okupljanja u posmatranom periodu, u odnosu na broj zabranjenih okupljanja, zaključeno je da nadležne institucije u BiH, u praksi, uglavnom ne zabranjuju okupljanja. Međutim, iskustvo organizovanja okupljanja grupe Pravda za Davida, kao i Sarajevskog otvorenog centra, kako se navodi, predstavljaju izuzetke.

Primjer grupe Pravda za Davida, kojoj su sva okupljanja zabranjena od 25.12.2018. godine, možda na najbolji način oslikava neusklađenost zakonskih okvira i prakse poštivanja slobode okupljanja u BiH sa međunarodnim standardima i preporukama. Naime, međunarodni standardi nalažu „da se svaki slučaj okupljanja gleda zasebno te da se zasebno ocjenjuje da li planirano okupljanje predstavlja prijetnju nekom od zaštićenih osnova.“ Pored toga, istraživanjem su identifikovane tri organizacije – Centar za mlade Kvart, Prijedor, Centar za životnu sredinu u Banjoj Luci i Udruženje građana Oštra nula – kojima je okupljanje prekinuto samo zato što su na njima uočeni članovi/ice grupe Pravda za Davida.

Jedan od primjera koji se navodi u izvještaju odnosi se na osmomartovski marš Centra za životnu sredinu u Banjoj Luci, koji je policija prekinula iako je bio prijavljen i odobren, jer su neki/e od učesnika/ica nosili/e obilježja grupe Pravda za Davida. „Jedna njihova članica (redarka na ovom okupljanju) bila je nakon okupljanja pozvana u policiju na razgovor. S obzirom da ni godinu dana nakon tog razgovora nisu dobili nikakvu odluku o prekršajnoj prijavi, Centar smatra da je ovaj poziv u policiju bio čin zastrašivanja civilnog sektora. Centar navodi i da, nakon što su javno podržali grupu građana Pravda za Davida, ne dobivaju podršku policije u organiziranju mjesečnih vožnji Inicijative građana Banjalučka kritična masa (čiji su osnivači i pokretači) koju su do tada imali“, navodi se, uz obrazloženje da Centar i dalje dobiva dozvole za javna okupljanja od Gradske uprave Grada Banja Luka, ali Uprava policije Banja Luka im traži novčanu naknadu za podršku u vidu pratnje.

Iskustvo organizatora/ica okupljanja nevladine organizacije Sarajevski otvoreni centar (SOC), kojem je u posmatranom periodu zabranjeno okupljanje u gotovo 50% slučajeva, drugi je primjer izuzetka prakse da državni organi BiH rijetko zabranjuju javna okupljanja. Naime, u posmatranom periodu, SOC je organizovao tri veća okupljanja i nekoliko manjih uličnih akcija i performansi, ali im je tri puta u tom periodu okupljanje bilo i zabranjeno. „U sva tri slučaja zabrane, a u skladu sa SOC-ovom djelatnošću, cilj okupljanja bila je promocija prava LGBTI osoba. Prvi slučaj zabrane vezuje se za Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije u 2017. godini, drugi je slučaj u vezi s Međunarodnim danom vidljivosti trans osoba u 2018. godini, a treći slučaj je Međunarodni queer film festival Merlinka u 2019. godini. U sva tri slučaja okupljanje je zabranjeno zbog administrativnih prepreka: u 2017. godini zbog administrativne šutnje nadležnog organa, a u 2018. i 2019. godini zbog nedobivanja dozvole od privatnih vlasnika/vlasnica prostora da se okupljanje s ciljem promocije prava LGBTI osoba organizuje na lokaciji koja je u njihovom vlasništvu“, navodi se u obrazloženju.

Pravo na slobodu okupljanja je pravo koje pripada svim građanim/kama, i mogućnost njegovog korištenja bi trebala da bude jednaka za sve. Vrlo često, to je jedini način da se čuje glas društvenih skupina sa margine postojanja na koje su ih potisnule društveno ustaljene norme, oblici ponašanja i življenja. Nažalost, to potvrđuju i navedeni primjeri, praksa nadležnih institucija pokazuje da su upravo ova okupljanja najizloženija zabranama, prekidima, ali i administrativnim „gušenjima“ koja za cilj imaju primoravanje organizatora/ica da odustanu od održavanja planiranog okupljanja.

U skladu sa članom 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, „svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.“ Međutim, uvidom u zakonski okvir koji regulira pravo na slobodu okupljanja u BiH, postaje jasno da organizatorima/icama okupljanja nije u potpunosti garantovano pravo na djelotvoran pravni lijek. Pored neusklađenosti sa međunarodnim standardima i dobrom praksom, činjenica da mnogi zakoni ne predviđaju mogućnost podnošenja žalbe nezavisnom sudu, djeluje obeshrabrujuće na organizatore/ice okupljanja. Naime, postojeća zakonska rješenja ne garantiraju nezavisan žalbeni postupak, jer je organ odlučivanja u drugostepenom postupku samo viša instanca istog nadležnog organa. Upravo zbog toga, kako je pokazalo istraživanje, „organizatori/ce ne vjeruju da će njihova žalba biti riješena nezavisno, objektivno i drugačije u odnosu na prvstepenu odluku“, jer ne postoji nezavisna kontrola u drugostepenom postupku, te mnogi organizatori/ce kojima je prekinuto, zabranjeno, ili na neki drugi način onemogućeno okupljanje od strane nadležnih organa, odlučuju da ne koriste postojeće pravne lijekove. „Povjerenje građana/građanki“, kako se navodi, „bi se moglo izgraditi postojanjem zasebnog organa, sastavljenog od stručnjaka/stručnjakinja iz oblasti prava na slobodu okupljanja, koji/koje bi razmatrali/razmatrale žalbe organizatora/organizatorica u vezi s korištenjem prava na slobodu okupljanja.“

Generalni zaključak do kojeg se došlo provedenim istraživanjem je da BiH nije napravila napredak u ostvarivanju prava na slobodu okupljanja, koje još uvijek zavisi od cilja koji se njime želi postići. Analizom dostavljenih odgovora na upitnike utvrđeno je da sigurno i mirno održavanje okupljanja, još uvijek u velikoj mjeri zavisi od cilja i poruke koja se njime želi javno iskazati. Naime, okupljanja koja su protkana kritikom lokalne vlasti, promocijom prava žena i LGBTI osoba, imaju vrlo malo šansu da budu dopuštena, odnosno da, ako budu dopuštena, prođu mirno i sigurno. Ističe se povezanost „navedenog sa nedostatkom edukacije iz oblasti prava na slobodu okupljanja, ali i edukacije o ljudskim pravima (posebno o pravima žena i LGBTI osoba)“, te neophodnost podizanja svijesti javnosti o ovim temama. „Međutim, podizanje svijesti se upravo i provodi organizacijom javnih događaja, protesta i uličnih akcija, tako da dolazimo do zatvorenog kruga konzervativnosti, neznanja i diskriminacije“, navodi se. Upravo zbog toga, zaključeno je da kod harmonizacije domaćih propisa s međunarodnim standardima, fokus treba biti na standardima koji utvrđuju da cilj mirnog okupljanja ne smije biti razlog njegove zabrane ili ograničenja, te je istaknuta važnost reguliranja ove oblasti jednim, a ne mnoštvom zakona i podzakonskih propisa.

Korištenje prava na slobodu okupljanja ne može, i ne smije biti privilegija samo onih čiji je cilj promocija i jačanje vladajuće političke strukture, i/ili tradicionalnih, patrijarhalnih i drugih ličnih uvjerenja kojima se poziva na nasilje, diskriminaciju i opresiju društvenih skupina, kao što su LGBTI osobe. Upravo zbog toga, primjena preporuka navedenih u izvještaju, ne samo da bi pomogla u usklađivanju bh. zakonskih okvira koji reguliraju slobodu okupljanja sa međunarodnim standardima, nego bi se omogućilo i prekidanje tog začaranog kruga u kojem se nalaze marginalizirane i obespravljene društvene skupine.

Tekst je izrađen u okviru projekta koji finansira Fond MATRA Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, a provodi Sarajevski otvoreni centar. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost izdavača i ni na koji način ne odražava stavove donatora.