Izložba MOJA KUĆA JE I TVOJA KUĆA

Sarajevski otvoreni centar i Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA uz partnersku podršku Fondacije Heinrich Böll Ured za BiH i Ambasade Švicarske u BiH, organizuje izložbu “Moja kuća je i tvoja kuća”.

Ovim pozivom punim dobrodošlice otvaramo vrata privatnog i skrivenog mjesta kojeg zovemo kućom. Ona, kao prostor porodice je i prostor ugnjetavanja, neplaćenog rada, strahova i nasilja. Porodica se predstavlja kao osnovna jedinica kapitalističkog društva u kojoj je uloga žene jasno odeđena, a okviri ponašanja unutar nje su unaprijed postavljeni kako bi očuvali patrijarhalni sistem i naciju. I koliko god da je uloga žene u kući bitna, njen politički i društveni značaj se negira i u privatnoj i u javnoj sferi. Javno i privatno, ali i granica među njima su u ovom stoljeću bila mjesta feminističkog otpora, borbe za prava i bolje uslove života i rada. Mnoga od ovih prava su izborena, ali borba nije završena. Neće ni biti dok se i u privatnom i u javnom ne promjene modeli moći i ženska emancipacija ne postavi kao temelj svake buduće političke borbe, a dugovječni koncept “ženi porodica, muškarcu država” ne transformira. Kuća, bila ona grad, ulica, država ili vlastita kuća, jeste i ostaje svakodnevni front borbe za jednakost i zajedničko.

“Moja kuća je i tvoja kuća” zato dovodi u pitanje okoštale diskurse dominacije i moći i predstavlja prostor za promišljanje svakodnevice i društva kroz emanicipacijiske temelje zajedničkog i političkog. Ona se razotkriva i otvara svima, jer ona je odgovornost koju svi dijelimo i na koju pozivamo.

Pitanja kojima se bavimo jesu pitanja otvorena u posljednjih sto godina. Neka od njih su rješena feminističkom i ženskom borbom de jure, ali ne i de facto. U današnjoj Bosni i Hercegovini, pitanja neplaćenog rada, kućnog rada, brige o porodici, nasilja nad ženama, ostaju u središtu ženske borbe.

Umjetnice Adela Jušić i Andreja Dugandžić u kolaboraciji na radu Rad ljubavi i istraživanju neplaćenog rada u kući kroz odnos privatnog i javnog, ukazuju na zataškavanje eksploatacije ženskog rada i njegovu transformaciju u rad iz ljubavi, rad koji smatra ‘prirodno’ ženskim i kao takav određuje poziciju i ulogu žene u društvu.

Film od 3 do 22 prati jedan radni dan u životu radnice, 60-tih godina u bivšoj Jugoslaviji, i pokazuje svu složenost života, rada i sistema koji opstaje zahvaljujući činjenici da ona umjesto 8 sati radi 19 sati dnevno. Umjesto 8 sati odmora, 8 sati rada i 8 sati sna ona se sve ovo vrijeme brine o djetetu, mužu, kući i vrijedno radi u fabrici. U socijalizmu se tako patrijarhat transformirao i internalizirao kroz nevidljivi ženski rad, odgovornost za kuću, djecu i porodicu.

Emina Kujundžić u radu Svila i kadifa portretira žene koje smo zaboravili/e, te kroz odjeću koju su nosile ukazuje na to kako su one koračale putem oslobađanja, emancipacije i bunta. Istina o njima koje pomjeraju granice, suprotstavljaju se konvencijama i predstavljaju lice borbe, jeste istina koju moramo spoznati.

Sandra Dukić nas kroz poznatu narodnu izreku “Sama pala, sama se ubila” uvodi u sveprisutnosto nasilje, kroz ogoljavanje i osvještavanje čini ga vidiljivim i poziva na odgovornost za njegovo zaustavljanje. Odnos prema nasilju kao privatnom problemu i njegovo pojašnjenje kroz osudu žene i njenih izbora, u uhodanom maniru prebacivanja krivnje sa počinioca na ženu koja trpi nasilje, je tradicija koja perpetuira i normalizira uloge žrtve i počinica.

U radu Priroda statistike Lane Čmajčanin personifikacija prirode je dvostruka: lična i statistička. Tipična reprezentativna relacija žena-priroda nije više pasivni označitelj. Materijalnost statistike položaja žena u BiH je nijema, dok priroda postaje lično, političko, javno, živo mesto ženskih glasova, imena, njihove vidljivosti koje stoje iza svih tih brojeva i njihovih pasivnih politika.

“Moja kuća” je ogledalo kuća našeg svijeta i mjesto je artikulacije, slavljenja, sjećanja i otkrivanja nevidljivih poprišta ženske istorije i njihovih borbi u prostoru koji prekoračuje i ruši postavljene granice između privatnog i javnog.

Danijela Dugandžić Živanović

Umjetnice: Adela Jušić & Andreja Dugandžić, Emina Kujundžić, Lana Čmajčanin i Sandra Dukić

Film: Krešo Golik

Kustosica: Danijela Dugandžić Živanović

Dizajn: Vanja Lazić

Hvala: Sanji Ravlić, Jeleni Petrović. umjetnicama, suradnicima/cama i partnerima, prijateljima i prijateljicama te drugima koji su pomogli realizaciju ove izložbe

Izložba je zajednički projekat Sarajevskog otvorenog centra i Udruženja za kulturu I umjetnost CRVENA

MOJA KUĆA JE I TVOJA KUĆA
9.10.2014, Historijski muzej BIH, Sarajevo

RAD LJUBAVI
Andreja Dugandžić i Adela Jušić
Digitalni kolaž
2014.

Rad je inspirisan djelovanjem Mariarose Dalla Coste, Selme James, Silvie Federicci i pokreta “Nadnice za kućni rad”.

Žena besplatno reproducira radnu snagu koja je u kapitalizmu kvintesencijalna. Ona rađa, odgaja, servisira i voli tu radnu snagu koju će kapital upotrijebiti (eksploatisati). Njen je rad u cjelosti degradiran, vješto maskiran u rad iz ljubavi, pa se kao takav ne razmatra kao društveno-ekonomska djelatnost koja ima vrijednost, već kao prirodna usluga žene društvu. Žena koja obavlja kućanski rad sila je cjelokupnog ljudskog rada, permanentno izrabljivana u korist kapitalističke akumulacije.

Sistemski napad na ženu usmjeren je na čitavo njeno biće, pa tako i na njenu seksualnost. U patrijarhalnom i kapitalističkom okviru, ženska seksualnost je reducirana na pasivnost, receptivnost, sublimaciju, pa gotovo i otpor prema vlastitom seksualnom nagonu. Ona je u službi kapitalističkih ciljeva koji funkciju maternice, vagine i klitorisa vide samo u reprodukciji radne snage. Unutar izolirane sfere doma, žena je objekt nad kojim muškarac izražava nezadovoljstvo spram sistema koji ga eksploatiše i nad kojim vježba moć koju mu taj sistem uskraćuje.

Bivajući uskraćene za autonomiju i kreativnost, kako u vlastitoj seksualnosti, tako i u procesu društveno-ekonomske proizvodnje, žene svoj identitet prepoznaju i grade samo u ulozi domaćice. Izolirane unutar kućnog geta, one ne uče o vlastitim političkim kapacitetima, mogućnostima njihove upotrebe i mogućnostima društvenog organiziranja.

Borba za denaturalizaciju kućnog rada je politička borba. Položaj domaćice i borba za njeno oslobođenje su determinirajući za položaj svih drugih žena.

Po kući smo radile dovoljno!

SAMA PALA, SAMA SE UBILA
Sandra Dukić
Performans
2014.

Sama pala, sama se ubila je rad u kojem govorim o odnosu našeg društva spram žena koje su preživjele ili preživljavaju porodično nasilje. Publiku stavljam u ulogu slušatelja/ica i posmatrača/ica, dok prenosim iskustvo jedne žene koja se nalazila u Sigurnoj kući. Ova priča poziva na odgovornost svakog ko zna za nasilje. Nasilje se ne može i ne smije ignorirati. Ono se mora osvjestiti, pokazati i sa njim suočiti sve one koji svaki dan zatvaraju oči pred ovim problemom. Ovim radom jedna intimna priča postaje javna, prekidajući tako tradiciju tabooiziranja nasilja i stavljanja pod tepih. Njena priča, postaje i moja priča, intima koja na neugodan i bolan način otkriva i podučava.

______________________________________________________________

SVILA i KADIFA
Emina Kujundžić
Stencil Grafiti na Zidu
2014

Rad prati odijevanje bosanskohercegovačke žene kroz posljednjih sto godina. Iako je rad izveden hronološki, ovdje se ne radi o pregledu razvoja određene ideje ili pak njene materijalizacije. Svaka figura predstavlja jedan zaseban trenutak, lišen neke definisane naracije. Pri tome kontekstualni značaj tog trenutka može biti jasno prepoznatljiv, ali i ne mora; njegova vrijednost je na trenutke sasvim lična jer četiri figure predstavljaju moju mamu, majku, pramajku i mene, i kao takva, podložna je višeslojnim interpretacijama.

Kroz historiju je ženska odjeća bila u službi opresije, tako što je sputavala pokret i time ograničavala aktivnosti. Istovremeno, stavljajući žensku vanjštinu u fokus, moda je objektivizirala žensko tijelo, bilo kroz slavljenje njegove ljepote ili kroz njegovo sakrivanje. Umjesto da služi kao estetski izražajno sredstvo, odjeća je ovdje jedinica funkcionalnosti i svjedočanstvo pozicije žene u određenoj tački u vremenu.

______________________________________________________________

OD 3 DO 22

Krešo Golik
Film, 14 minuta
1966
Zagreb film

Film prati radni dan jedne žene od jutra do mraka. Nakon rada u tvornici čeka je rad u kući, skrb o djetetu i materijalna briga kako spojiti kraj s krajem. Muž dođe i ode, na jelo i spavanje, dok se ona dokasno u noć još uvijek bavi domaćinstvom, da bi rano ujutro, opet na vrijeme, bila na radnom mjestu u tvornici.

______________________________________________________________

PRIRODA STATISTIKE

Lana Čmajčanin
2014
Serija od 6 printova u boji, pvc digital print

Korištenje riječi statistika u svakodnevnom životu je najčešće povezano s brojčanim vrijednostima kojima pokušavamo opisati bitne karakteristike nekog skupa podataka.

Međutim promišljanje statistike iskljućivo kao brojčane vrijednosti nerijetko tu i završava.

Portreti žena koja su dobile imena po voću (Jagoda lat. Fragaria, Dunja lat. Cydonia oblonga, Višnja lat. Prunus cerasus) i cvijeću (Iris lat. Iris, Ruža lat. Rosa, Kala lat. Zantedeschia aethiopica) predstavljaju personifikaciju statističkih podataka.

Ovakvom kontekstualizacijom statističkih podataka problematizujem nepovoljan i podređeni društveni, pravni i socio – ekonomski položaj žena u savremenom kapitalizmu i patrijahalnom društvu kroz aktualne statističke podatke koji se navode u javnosti Bosne i Hercegovine.