Bosna i Hercegovina nema adekvatan odgovor za uspješno sankcioniranje međuvršnjačkog prestupništva i nasilja, mladi to koriste, poistovjećuju s ‘negativnim herojima’ i to dovodi do povećane stope agresivnosti i nasilja. Međutim, čak i oni koji na prvi pogled djeluju kao “dobra djeca” zbog dobrog vladanja i ocjena u školi, često znaju biti oni koji vrše nasilje nad vršnjacima, kaže Mirela Šuman autorica knjige “Agresivnost i vršnjačko nasilje kod učenika u osnovnim školama”. Najizraženiji oblik agresivnog ponašanja kod učenika jeste verbalna agresivnost, dok se bilježi i porast nasilja putem interneta, čije posljedice mogu biti i ozbiljnije od onih prouzrokovanih međuvršnjačkim nasiljem u realnim situacijama. ”Ispitujući efekt sociodemografskih karakteristika učenika osnovnih škola i njihovo ispoljavanje agresivnih i nasilnih oblika ponašanja, utvrđeno je nekoliko neočekivanih i veoma zanimljivih pojava. Učenici s malim brojem neopravdanih sati (do deset) u pravilu su bili najagresivniji, te su, također, oni bili ti koji najčešće primjenjuju vršnjačko nasilje.

Ovi rezultati su ključni za dalji rad i razumijevanje agresije i vršnjačkog nasilja u školskom okruženju. Podjednako je važno za nastavnike, kao i za roditelje, da razumiju da učenikovo vladanje i uspjeh u školi nisu nužno u vezi s ispoljavanjem patoloških oblika ponašanja. Često su upravo ”dobri učenici” ti koji u najvećoj mjeri vrše nasilje”, komentira Šuman za Bljesak.info rezultate istraživanja koje je provela u Osnovnim školama u BiH na uzorku od oko 700 učenika.

Vršnjačko nasilje putem digitalnih tehnologija i društvenih mreža ne može uspoređivati sa dosadašnjom pojavom fizičkog i psihičkog nasilja, baš zbog toga što ne možemo vidjeti razmjere i masovnost osoba uključenih u digitalno nasilje. ”Jasno je da je najizraženiji oblik agresivnog ponašanja kod učenika verbalna agresivnost, i upravo tu se javlja problem jer su i nastavnici i školsko osoblje a i sami roditelji naučeni samo da reagiraju kada se dogodi tjelesno nasilje, dok ne znaju, ili je kasno za prepoznati, verbalno/socijalno nasilje.

Posljedice nasilja putem interneta katkad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzrokovanih međuvršnjačkim nasiljem u realnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj i daje slobodu da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno ne bi bila nasilna”, govori Šuman. U nasilje na internetu, poznato i kao cyberbullying, spada slanje prijetećih, vulgarnih poruka ili slika, objavljivanje privatnih informacija, lažno predstavljanje kako bi se vršio pritisak ili nanijela šteta drugoj osobi. Postoje razni načini zlostavljanje djece bilo da se to radi sa lažnih ili stvarnih profila, vibera, skype, snapchat, instagram itd., dok je samo razdoblje zlostavljanja različito.

Ono što ide u prilog cyberbullyingu jeste činjenica da djeca pretjerano mnogo vremena provode na internetu, uglavnom više sati tijekom dana, te je većini njih, prema riječima Edise Demić ispred Udruženja Novi put, život bez interneta nezamisliv.

Odgovor na nasilje Demić vidi u edukaciji, te zajedno sa svojim kolegama provodi radionice diljem škola u BiH, a kao komentar na reakciju učenika i njihovu svjesnost opasnosti koje internet nosi, Demić je za Bljesak.info prepričala samo jedan u nizu slučajeva na koje nailazi. ”Tijekom ove školske godine imala sam radionicu s učenicima u jednoj osnovnoj školi, gdje smo razgovarali o opasnostima na internetu, lošim stranama, o društvenim mrežama na kojima su bile ranije napravljene grupe koje imaju za cilj, omalovažavanje, zlostavljanje i objavljivanje uznemiravajućih fotografija. Komentar jednog od učenika bio je: „Znate davno su te grupe zatvorene ali neke od tih fotografija i dalje postoje u našim telefonima, hoćete li vidjeti, ja imam neke“, te mi je kroz smijeh pokazao obnažene fotografije nekih djevojčica pred cijelim razredom. Nakon toga smo imali debatu u kojoj su dječaci često komentirali kako su djevojčice same krive, što su objavljivale i slale takve fotografije. Na moj upit što bi uradili da je to bila njihova sestra, većina je burno reagirala govoreći da bi svoju sestru fizički kaznili”, govori Demić u prilog činjenici da djeca u BiH nisu dovoljno osviještena ovom problemu.

Kao i djeca, ni većina roditelja ne razmišlja o posljedicama pretjeranog korištenja interneta, ne kontroliraju svoju djecu, te misle da im se ne može ništa loše dogoditi, a događa im se. ”Djeca postaju postaju ovisna o internetu te na taj način zapostave pravo prijateljstvo i druženje. Ako su roditelji popustljivi ili prezauzeti svojim obavezama često dijete to koristi da ode u svoj virtualni svijet. U svijet gdje će neko drugi imati vremena za njega, i gdje će naći neki vid zabave. Bilo bi dobro da roditelji sami nađu vrijeme da skupa s djecom istražuju internet i na taj način uvide što je to što njegovo dijete na internetu zanima. Roditelji daju mogućnost djetetu da budu na mreži, i da, oni su odgovorni za svoje dijete”, govori Demić.

Prema istraživanju koje je provelo Udruženje za razvoj društva Kap, svako treće dijete na neki način trpi posljedice nasilja u školama. Također, djeca i mladi rijetko prijavljuju nasilje, što pokazuje da oni nisu sigurni i nemaju povjerenje u sustav zaštite. Djeca uglavnom nikome ne govore da su žrtve nasilja, a ako se odluče o tome progovoriti, to kažu uglavnom svojim roditeljima koji dalje moraju istrajati u borbi za pravdu. Česte prijave roditelja odnose se na to da veliki broj škola prikriva nasilje i nasilnike, te da žrtva često ima problem s dokazivanjem kako trpi nasilje. ”Imali smo slučaj početkom veljače kada je majka jednog djeteta prijavila da je njezin sin pretučen ispred jedne osnovne škole u Sarajevu, te da je dječak krvav utrčao u školu po pomoć, a direktorica je vrištala ‘nemoj mi isprljati vrata krvlju’. Majka tvrdi da direktorica i pedagogica škole nisu nazvale ni hitnu pomoć unesrećenom dječaku, čime su prekršile više zakona i protokol. Sada je na policiji i tužiteljstvu da ispitaju točnost ovih navoda. Ukoliko je točno da škole ne štite djecu i da prikrivaju nasilnu djecu, cijelo društvo će se vrlo brzo suočiti sa izuzetnim porastom maloljetničkog nasilja”, govori za Bljesak.info Merima Spahić, ispred Udruženja Kap, te ističe kako su najčešći oblici nasilja koje prijavljuju njihovom udruženju oni fizičke vrste. Spahić smatra da smo, kada govorimo o nasilnom djetetu, kao društvo zakasnili, jer već ispred sebe imamo “formiran problem”, a jedini pravi odgovor po njezinom mišljenju je prevencija i to od predškolskog uzrasta. ”Upravo su obitelj i škola mjesta gdje se djeca trebaju i moraju osjećati sigurno i zaštićeno. Škole ne smiju postati kaznionice već zadržati status obrazovno odgojnih ustanova. Naravno, ovo se ne odnosi na sve škole, jer imamo slučajeve dobre prakse i škole koje imaju nultu stopu tolerancije za nasilje i takve slučajeve rješavaju prije nego bude kasno. Na sreću, imamo dosta takvih primjera i škola, a s druge strane imamo škole koje su primorane uvesti detektore za metal jer djeca u školu nose pištolje, drogu, noževe”, komentira Spahić i dodaje kako nepostojanje adekvatnog odgovora nadležnih institucija produbljuje ovaj problem.

I u udruženju Novi put smatraju kako je odgoj u duhu nenasilne komunikacije imperativ razvoja društva i društvene zajednice u cjelini, te će oni u okviru projekta ‘Prevencija trgovine ljudima i zlostavljanja mladih putem interneta’, podržanog od strane Veleposlanstva Švicarske Konfederacije u BIH, na kraju školske godine objaviti istraživanje koje trenutno provode, a ono uključuje 2.000 učenika. ”Istraživanje koje radimo ima veliki broj hipoteza, na osnovu kojih ćemo znati više. No, na osnovu dosadašnje obrade kao i dijaloga sa djecom, mogu reći da zaista jako mali broj djece i mladih ima ograničeno korištenje interneta. Roditelji uglavnom ne znaju što im djeca rade, ili ako znaju, znaju jako malo. Djeca ne štite svoje profile, fotografije, statuse, informacije o osobi, mjesto boravka, školu koju pohađaju, itd. Nakon naših preventivno edukativnih radionica u prilici smo čuti na kraju predavanja kako učenici jednoglasno kažu da će biti oprezniji i da će bolje zaštititi svoje profile, za nas je to uspjeh ”, zaključuje Demić. Često se vršnjačko nasilje poistovjećuje ili čak mijenja s nasiljem nad djecom, što su dvije različite pojave, dok naše društvo u velikoj mjeri doprinosi vršnjačkom nasilju, samim ne prepoznavanjem te pojave. ”Vršnjačko nasilje je nešto što se može događati, a i u isto vrijeme da društvo tom nasilju daje opravdanje kao npr. sve je to dječja igra. U određenim situacijama nasilje se prihvaća kao “normalno”, zato je često nevidljivo.

”Nasilje se hrani šutnjom svih: onih koji ga provode, onih koji ga trpe i onih koji ga vide, a ne reagiraju i ne sprečavaju. Problem našeg društva jeste što mi uvijek djecu učimo pravima, ali malo ili nikako im govorimo o odgovornostima. S druge strane roditelji, ne vjeruju u institucije i ovakve probleme riješavaju ”na svoju ruku”. I to je greška. Roditelji, djeca, škola moraju prijavljivati nasilje jer na taj način šalju poruku djeci da je to kažnjivo, da nije u redu. Djeca moraju znati da je snimanje nasilja i plasiranje to putem društvenih mreza kažnjivo, i sigurna sam da kada bi samo jedno dijete prošlo proces ispitivanja, odgovornosti, da bi idući put druga djeca razmislila”, poručuju Šuman.