10 godina Sarajevskog otvorenog centra: SOC nam treba barem još 10 narednih godina

POGLED U PROŠLOST I ŽELJA ZA BUDUĆNOST

Piše: Masha Durkalić

Ja sam jedna od onih osoba što teže podnose prolazak godina. Svaki rođendan me iznenadi, svaka godišnjica malo natjera na razmišljanje. Kada mi je Emina Bošnjak nedavno na jednom od SOC-ovih druženja rekla da SOC krajem augusta 2017. puni 10 godina postojanja, zapanjila sam se. To koliko SOC postoji nije bilo nešto o čemu sam ikada posebno razmišljala, niti sam bilježila protok vremena. Što se mene tiče, SOC je mogao nastati jučer, a ja bih rekla da tu nema ništa čudno, jer sam naviknuta da je oduvijek tu. Nisam ni registrirala da je prošlo čak deset godina. To je čitava jedna mala era.

Kratko ću se prisjetiti jeseni 2010, kada sam i sama počela surađivati sa SOC-om. Jednog dana sam dobila mail od Saše Gavrića u kojem mi se predstavio, predložio da odemo na piće i porazgovaramo o tome možemo li surađivati. U to vrijeme sam kao mlada novinarka radila mahom na temama iz oblasti kulture, ali sam se polako počinjala baviti i ljudskim pravima, i to najviše LGBTI i ženskim pravima. Otišli smo na piće, upoznali se, porazgovarali. I to je bilo to. To je u mom životu bila najjednostavnije uspostavljena suradnja ikad. Kao i najduža i najplodonosnija suradnja koju imam u svom CV-ju. I traje do danas. Danas, nakon tih deset godina, pripala mi je čast, ali i veliko zadovoljstvo, da uredim publikaciju povodom deset godina postojanja SOC-a.

Jako mi je teško SOC i njegov tim posmatrati samo kroz prizmu posla i profesionalnog angažmana. Mnogi_e od njih su osobe koje nazivam prijateljima i prijateljicama, osobama od povjerenja, ljudima s kojima mogu podijeliti mnogo toga – od frustracija vezanih za našu zajedničku aktivističku i zagovaračku agendu, preko poteškoća koje dolaze sa mačkama koje kupimo sa ulice i onda čuvamo dok ih ne usvojimo dalje, do zajedničkih šetnji ulicama Sarajeva u borbi za ljudska prava. SOC za mene nikada nije bio NVO koji mi samo isplaćuje honorar za određeni posao, nego je bio grupa ljudi s kojima sam pila kafu, izlazila u kafanu, plesala, dogovarala nove ideje i projekte, komentirala društvenu stvarnost. SOC je jedan od onih malenih procjepa u teškoj bh. realnosti kroz koji se uspijeva probiti svjetlo, i koji je bio i ostao primjer predanosti ciljevima i odlučnosti da se oni postignu.

No, moram se dotaći i njihove profesionalnosti, koja je brižno njegovana u sklopu tima i dovedena do vrlo unaprijeđene forme. U društvu u kojem živimo, koje je obilježeno mediokritetstvom i polovičnim (ako i toliko) angažmanom u svim mogućim oblastima, bilo da se one tiču čišćenja vlastitog dvorišta ili donošenja javnih politika, biti profesionalan_na i posvećen_a je rijetkost. Rijetko možemo marširati ulicom jer zaista imamo protest u sklopu kojeg možemo marširati, a SOC je jedna od nevladinih organizacija koja taj protest organizira. Rijetko možemo reći da su zakoni promijenjeni u korist onih kojima je ta promjena najpotrebnija, a SOC je nevladina organizacija koja na promjenama uporno radi, dok se one ne dese. Rijetko možemo računati na javnu prozivku onih koji_e ne rade svoj posao, ili u javni prostor iznose diskriminirajuća i razna fobična mišljenja, a SOC je nevladina organizacija koja javno ukazuje na te probleme. SOC je tokom proteklih deset godina uspio pronaći svoj modus operandi, usvojiti prakse djelovanja i strateški se usmjeriti ka odabranim ciljevima. SOC-ovci i SOC-ovke će vas sigurno triput pozvati na svoju press-konferenciju, sigurno će pet puta pročitati tekst prije nego što ode u štampu, ali će sigurno i pozvati na odgovornost i nastojati otvoriti dijalog sa političarima i političarkama, te donosiocima_teljicama odluka, koji_e u prošlosti ne bi ni najmanji dio vremena posvetili temi poput, recimo, LGBTI prava. Uz sve to, SOC se uvijek trudio da bude podrška koliko god je to moguće – kako kroz kolegijalnu pomoć drugim nevladinim organizacijama, tako i kroz organizaciju psihološkog savjetovanja za LGBTI osobe, što one rijetko sebi mogu priuštiti ili uopće znaju da imaju tu mogućnost.

Za mene, kao aktivistkinju, SOC je uradio nekoliko iznimno bitnih stvari za unapređenje aktivizma u BiH. SOC-ova serija razgovora i javnih predavanja Neko je rekao feminizam? već nekoliko godina progovara o ženskim feminističkim temama i propituje patrijarhat, a izložbe o ženama kao što su Laura Papo Bohoreta i Razija Handžić rijetki su kulturni događaji koji javnost upoznaju sa bh. ženama koje su dale ogroman doprinos našem društvu. Knjiga Zabilježene u izdanju SOC-a jedina je publikacija u kojoj možete saznati ko su bile fantastične bh. žene koje su obilježile svoje vrijeme, ali ih je historija zaboravila. SOC-ovi aktivisti_kinje i njihove kolege_ice su spontano u maju 2016. napravili_e tzv. nulti prajd Obalom Kulina bana, istom ulicom gdje su 2008. huligani nasiljem spriječili održavanje Queer Sarajevo Festivala. Kada im je Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo uzvratilo administrativnom šutnjom jer su htjeli_e organizirati marš protiv nasilja nad LGBTI osobama u maju 2017, čime je efektivno spriječeno održavanje ovoga marša, aktivisti_kinje su na dan marša ispred Vlade Kantona Sarajevo protestirali_e protiv toga što se ljudska prava LGBTI osoba skidaju s agende.

Još je mnogo sjajnih stvari koje je SOC napravio ili kojima je doprinio, ali nema potrebe da o njima ovdje pišem, jer slijedi 50-ak stranica sadržaja koji će vas upoznati sa onim što o SOC-u možda niste znali_e, ili će vas podsjetiti na sve ono što je dosad urađeno. Pripremili_e smo vam čak i horoskop i savjete. Želim vam ugodno čitanje i svakako vas pozivam da SOC-ov rad nastavite pratiti, jer oni nisu ni blizu gotovi sa svim onim što će u budućnosti postići. Takve nam organizacije trebaju, barem još narednih deset godina.