Sarajevski otvoreni centar je u suradnji sa Ženskom mrežom BiH nakon prošlogodišnjih izbora počeo sa zagovaračkim aktivnostima u smjeru ostvarivanja cilja od 40% žena u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, pozivajući se na Zakon o ravnopravnosti spolova. Saša Gavrić, direktor Sarajevskog otvorenog centra, govori o ovoj inicijativi, reakcijama vlasti, budućim koracima inicijative, kao i o tome gdje su same političarke u borbi za jednakopravnost spolova i jednake šanse u politici.

Možete li predstaviti inicijativu za 40% žena u izvršnoj vlasti? Kako je inicijativa pokrenuta, ko u njoj učestvuje I na koji način djeluje?

Inicijativa se zasniva na desetogodišnjem zagovaranju organizacija civilnog društva, s ciljem da se ženama omogući ravnopravno učešće u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Radi se o ad-hoc djelovanju Sarajevskog otvorenog centra, koje realizujemo u saradnji sa Ženskom mrežom BiH, te našim partnerskim organizacijama u Zenici i Sarajevu.

Naš rad je krenuo odmah nakon izbora, kada smo sve parlamentarne stranke u BiH, na svim nivoima, pozvali da omoguće ravnopravno učešće žena, ali i muškaraca, u izvršnoj vlasti, imajući na umu da je to bio period kada se krenulo sa formiranjem vlasti. Od oktobra 2014. do danas, kroz zajedničke akcije, najmanje deset puta smo tražili da se zakonske odredbe, ali i jedno civilizacijsko dostignuće – jer ravnopravnost spolova nije ništa drugo – ispoštuju. Naša poruka je jasna: vlade bez ravnopravnog učešća žena su nelegitimne i nelegalne.

Vi zapravo insistirate na poštivanju, odnosno provođenju zakona koji bi ženama trebao omogućiti jednake šanse u politici, što je slučaj i u drugim zemljama. Možete li rasvijetliti koji je zakon u pitanju i šta on podrazumijeva?

Nakon Drugog svjetskog rata većina evropskih država omogućila je aktivno i pasivno biračko pravo ženama. Najkasnije tada otvara se pitanje učešća žena u politici. Ipak, zadnjih 60-70 godina pokazalo je da su žene sistematski isključene iz zakonodavne i izvršne vlasti. Kako bi se ta diskriminacija uklonila, mnoge države, pa i BiH, usvojile su zakone koji garantuju ravnopravno učešće oba spola u politici. Uvođenje afirmativnih mjera za diskriminisane i/ili isključene grupe je uobičajena praksa širom svijeta. Bosanskohercegovački zakon o ravnopravnosti spolova u svome članu 20. traži da se osigura učešće žena i muškaraca u izvršnoj i zakondavnoj vlasti. Vlast koja ne uključuje zastupljenost oba spola sa minimalno po 40% nema ravnopravnu zastupljenost i ista vrši diskriminaciju.
Studija Politička participacija žena u BiH: Analiza učešća žena na stranačkim listama i konačnih rezultata općih izbora 2014., koju je napisala naša saradnica Edita Miftari, pokazuje da žene, putem “izbornih kvota”, još i nekako budu izabrane u parlamente, ali da im je u potpunosti onemogućeno učešće u izvršnoj vlasti. Ko se sjeća ijedne premijerke, osim Željke Cvijanović, u zadnjih 20 godina?
Ovdje je bitno dodati da se ne radi samo o poštivanju zakona o ravnopravnosti spolova i međunarodnih standarda, nego i o tome da je naprosto nejasno i suludo da 50% stanovništva nema dovoljno kvalifikovanih žena koje mogu i žele da budu na pozicijama ministrica i/ili premijerki. No, upravo nam takvu poruku šalje politika. Može se zaključiti da se ovdje radi o jednoj sistematskoj diskriminaciji, koja zahtijeva posebne mjere, kako bi se ista uklonila.

Nedavno ste poslali pismo Vladi Zeničko-dobojskog kantona koja je propustila za ministarske funkcije kandidirati ijednu ženu. Nakon što im je skrenuta pažnja da to trebaju učiniti, Vlada ZDK je dala neke naznake da će se nešto promijeniti, no na kraju je ipak dala prijedlog jednospolnog sastava vlade. Nešto slično se desilo i sa Vladom KS-a. Pristupili ste i njima sa zahtjevom za predlaganjem žena za ministarske pozicije. Prijedlog je bio 10 ministara naprema 2 ministrice. Ovo ni u kojem slučaju nije ispoštovavanje kvote. Ne pokazuju li ovi potezi u potpunosti stav političkih struktura prema konceptu jednakopravnosti?

Imenovanje Vlade Ze-Do kantona, te iznošenje kandidata za Vladu Kantona Sarajevo svakako govori mnogo o njihovom odnosu prema konceptu ravnopravnosti spolova. I pored toga što je, na osnovu naših inicijativa, Kolegij Skupštine Ze-Do kantona zauzeo jasan stav da vlada mora imati ravnopravnu zastupljenost i žena i muškaraca, te predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo parlamentarnu većinu pozvao da imenuju žene u vladu, ove inicijative su ostale bez uspjeha. Očigledno zakon i građanske inicijative za njih nemaju nikakvu vrijednost. Zbog toga, u budućnosti treba raditi na više frontova. Pored unapređenja zakondavstva, mora se raditi na reformi stranaka. Stranke su početak i kraj političkog života. Ukoliko se stranke unutar sebe reformišu, onda ćemo možda i doživjeti dan da ova dva kantona vode premijerke, a ukoliko i dalje predsjedništva stranaka i njihove kadrovske komisije budu činili isključivo ili skoro isključivo muškarci, onda tu nema puno nade.

Postoje različite statistike koje ukazuju na neravnopravnost žena u političkim strukturama. Brojke pokazuju jedno, a prijedlozi vlada drugo. Gdje su same političarke u ovoj inicijativi?

Na ovo pitanje mogao bih odgovoriti kao naši političari i reći: Pa, pitajte žene u političkim strankama. I tu stati. Ali neću. Po meni, postoje individualke unutar stranaka koje rade fantastičan posao i koje se bune protiv patrijarhalne politike, ali njihov angažman nije dovoljno vidljiv. I nažalost, one ostaju manjina. Većina žena osuđena je na klubove ili forume žena unutar stranaka, u okviru kojih se bave humanitarnim i kulturno-zabavnim aktivnostima, a ponajmanje politikom. To se mora promijeniti. Tu nema jednostavnih rješenja, ali ukoliko se pozicija klubova ili foruma žena ne može spasiti i unaprijediti, onda se možda treba razmišljati i o radikalnim rješenjima: ukidanju foruma ili klubova žena, a zauzvrat tražiti postavljanje žena u sva stranačka tijela. Žene ne trebaju biti izolovane nego sveprisutne.

Koji će biti naredni koraci u sklopu inicijative?

Pitanje javnog i političkog života žena će i dalje ostati zagovarački prioritet Sarajevskog otvorenog centra. Mi ćemo raditi na dva fronta. Jedan je izmjena unutarstranačkih propisa i zakona kada je učešće žena u pitanju. Drugi je rad direktno sa političarima i poličarkama. U okviru prvog paketa, a već ubrzo, realizovaćemo zagovaračke aktivnosti koji se odnose na uvođenje tzv. ženske kvote od 40% u same političke stranke. Kao što rekoh, stranke su početak i kraj političkog života i promjene, koje se odnose na ravnopravnost spolova, moraju početi u strankama. Pored toga, zagovaraćemo izmjene kantonalnih, entitetskih i državnih zakona koji regulišu izbor kantonalnih, entitetskih i državnih vlada, tako da se u te zakone ugrade odredbe o obavezujućim kvotama, sa pratećim sankcijama. Radi se samo o usaglašavanju tih zakona sa zakonom o ravnopravnosti spolova. Naš zahtjev će biti jednostavan – tražićemo da sve vlade moraju imati minimalno 40% ministrica. Ukoliko se ta odredba ne ispoštuje, naš prijedlog će biti da se imenovanje vlade smatra ništavnim. BiH će biti jedna od rijetkih država na svijetu koje imaju kvote za vlade, ali očigledno da nije moguće drugačije.

Mnogi/e protivnici/e će možda sada reći da nam ne trebaju žene u izvršnoj vlasti samo radi kvote. Ja sam drugačijeg mišljenja. Ukoliko možemo imati nacionalističke i loše političare, onda možemo imati i nacionalističke i loše političarke. No, među njima će se sigurno iskristalizirati i one koje su osviještene i koje će kreirati drugačiju politiku. Duboko u to vjerujem.

Pored rada na izmjeni unutarstranačkih propisa i zakona, Sarajevski otvoreni centar će sarađivati sa Fondacijom Friedrich Ebert, te ćemo ove godine po prvi put zajedno realizovati Akademiju ravnopravnosti, jednogodišnji obrazovni program o ravnopravnosti spolova i ljudskim pravima, za zastupnike/ce, poslanike/ce i delegate/kinje kantonalnih, entitetskih i državnih parlamenata. Program će krenuti u aprilu, i pozitivno nas je iznenadilo da nam se javilo 30 članova/ica parlamenata, iz svih većih stranaka, sa željom da budu dio ovog programa. Vjerujemo da samo kroz rad sa konkretnim političarima/kama, na konkrentnim pitanjima, možemo raditi na konkretnim promjenama.

Imamo dvije opcije: možemo kritikovati i sve osuđivati, te tvrditi da nam niko ne valja. Mi smo odabrali ipak drugi put. Želimo da radimo sa onima koji su na vlasti i da mijenjamo male stvari. Pred nama je još puno posla, ali ne preostaje nam ništa nego da se nastavimo boriti. Nadam se da će nas i mediji i dalje u tome podržavati.

Razgovarala: Masha Durkalić