LGBT zajednica u BiH susreće se sa netolerancijom, diskriminacijom i raznim oblicima nasilja. U borbi za svoja prava, pripadnici ove zajednice smatraju da treba raditi na rješavanju gorućih pitanja, poput nasilja, pravnog segmenta i poboljšanja položaja ove populacije.

Da bi se situacija za ovu zajednicu pozitivno promijenila, potrebno je uključiti političke aktere koji svojim primjerom i angažmanom trebaju biti pokazatelji promjene. Iz civilnog sektora koji se bavi ovim pitanjem ukazuje se na to da političari nedovoljno podržavaju LGBT zajednicu, a Jasenko Suljetović iz Banjalučkog udruženja kvir aktivista kaže da “kad govorimo o liderima najuticajnijih stranaka u BiH, na primjerima iz prethodnih godina možemo vidjeti da su oni izrazito homofobični i transfobični”.

Mirna Savić Banjac iz Narodnog demokratskog pokreta kaže da je stav partije iz koje dolazi prema LGBT zajednici jednak stavu prema bilo kojoj drugoj manjinskoj grupi u društvu.

“Naša partija se svojim programom zalaže za ‘tradicionalnu porodicu’, ali isto tako smatra da zakon i sistem moraju osigurati prava bilo koje druge manjinske zajednice, pa tako i LGBT populacije”, kazala je Savić Banjac za BUKU.

Na pitanje da li političari kod nas dovoljno podržavaju LGBT zajednicu, Mirna Savić Banjac kaže da kod nas rijetki političari podržavaju bilo šta osim svojih interesa, pa je teško govoriti o tome da li podržavaju LGBT zajednicu ili ne, jer podrška političara generalno u bilo čemu izostaje.

Pripadnici LGBT zajednice često su meta napada, a prema mišljenju naše sagovornice, jedina prava zaštita ove grupe treba da postoji kroz zakone i sistem. Ističe da se svijest ljudi mijenja na duge staze, a ono što država mora i može da učini jeste to da kroz svoje zakonske mehanizme onemogući bilo koji oblik nasilja, ne samo fizičko.

“Naš stav prema LGBT zajednici se, ponavljam, ne razlikuje od stava prema bilo kojoj drugoj manjinskoj populaciji, dakle, potrebno je sistemski razmotriti regulative koje bi zaštitile prava svih manjinskih grupa. Inače, zagovornik sam teorije da se ličnim djelovanjem, bez pretjerane priče o onom što radimo, najefikasnije dajemo primjer i da, kroz određeno djelovanje, određena matrica ponašanja zaživi u društvu – iskreno se protiviti svakoj vrsti nasilja, sve ljude gledati kao jednake i ne upirati prstom u njih zato što su drugačiji”, kaže Mirna Savić Banjac.

Branislav Borenović, potpredsjednik PDP-a i poslanik u Narodnoj skupštini RS, kaže da u statutu i dokumentima partije iz koje dolazi nisu posvetili posebnu pažnju LGBT populaciji.

„U svakom slučaju, mi smatramo da svako ima pravo na svoje mišljenje i na svoj stav. Nismo za to da se previše nameću određena pitanja koja su sama po sebi u segmentu prava svake ličnosti da ima svoj stav. Mislim da mnoga pitanja previše dobijaju svoju političku dimenziju“, kazao je za BUKU Borenović.

Dodaje da se prema ovakvim pitanjim treba ponašati racionalno i da svako ima pravo da o sebi i svom ponašanju donosi sud.

„Možda ne treba na tome previše insistirati i tražiti neku vrstu reakcije, koja bi se mogla politički iskoristiti“, rekao je Borenović i napomenuo da PDP nema diskriminatorni stav prema LGBT zajednici, ali nema ni posebno podržavajući stav.

„To je za nas isključivo vezano za pravo svakog ljudskog bića da donosi svoj sud o svom ponašanju. Naravno, to ponašanje ne smije da bude na štetu nekoga drugog i ne smije insistirati da neko drugi zbog tog ponašanja mora mijenati svoje stavove“, kaže Borenović.

POLITIČKA MOĆ PRIMJENJUJE SE SELEKTIVNO

Jasenko Suljetović iz Banjalučkog udruženja kvir aktivista smatra da, kad govorimo o javnom djelovanju, političari i političarke nikada, ili jako rijetko, podržavaju LGBT zajednicu.

„Ako govorimo o liderima najutjecajnijih stranaka u BiH, na primjerima iz prethodnih godina možemo vidjeti da su oni izrazito homofobični i transfobični. Ja lično, kao aktivista i kao osoba koja svojim zalaganjem rizikuje svoju sigurnost, nisam zadovoljan načinom na koji političari tretiraju LGBT osobe, odnosno ne tretiraju. LGBT osobe, iako su zastupljene u zakonima i konvencijama o ljudskim pravima koje je BiH potpisala, u percepcijama političara i političarki ne postoje. Sa jedne strane, političari/ke nisu dovoljno senzibilisani o LGBT osobama, dok sa druge strane, čak i ako su senzibilisani, odbijaju javno da podrže LGBT osobe zbog straha od gubljenja političkih poena, koji se u našem društvu i dalje osvajaju na način identičan onome prije 20 godina“, kaže Suljetović za BUKU.

On kaže da je, kao i prema svim ostalim ugroženim skupinama, pristup političara/ki prema problemima sa kojima se suočavaju LGBT osobe u BiH selektivan, te ukoliko postoji mogućnost osvajanja političkih poena ili produženja mandata, onda postoji mogućnost podrške i reakcije. Podrška koja bi se zasnivala na jednakom tretmanu svih građana i građanki BiH, bez obzira na njihovu pripadnost i identitet, i dalje izostaje.

Suljetović ističe da političari/ke imaju ogromnu simboličku moć nad narodima koji žive u BiH, ali i tu simboličku moć primjenjuju selektivnu i u skladu sa političkom agendom koja je u datom trenutku potrebna.

„Po mom mišljenju, političari/ke ne trebaju izlaziti u javnost i strastveno se zalagati za održavanje parade ili obožavati LGBT osobe, ali trebaju stati iza onoga što su potpisali, te se u skladu s tim ponašati. Ovo je simptomatično i za sve državne i entitetske institucije u BiH koje deklarativno podržavaju i štite LGBT osobe, ali kada se treba pojaviti pred kamerom i reći da nije prihvatljivo vršiti nasilje nad osobom zbog njenog seksualnog ili rodnog identiteta, onda ne postoje. Niti jedan od vodećih političara ili političarki, koji generalno jako mnogo zbore o evropskim zakonima koje BiH usvaja (a ne implementira), neće se pojaviti na državnoj televiziji i reći da su LGBT osobe građani sa jednakim pravima kao i svi u ovoj državi“, objašnjava Suljetović.

Dodaje da onda dolazimo do toga da sva odgovornost pada na organizacije civilnog društva, koje svojim radom i zalaganjem rizikuju svoje sopstvene živote i sigurnost da bi društvo senzibilisali u skladu sa zakonima koje je donijela vladajuća elita ove države.

„Političari/ke su sada definitivno na raskrsnici kada trebaju odlučiti kako će se ponašati spram ljudskih prava LGBT osoba. S jedne strane, ako nastave biti homofobični, mogu učvrstiti poziciju kod određenog broja glasača, dok sa druge strane gube podršku i fondove od evropskih političara i institucija sa kojima rade. Outovanje političara/ki u BiH (u kontekstu njihovog zauzimanja i implementiranja već postojećih zakona koje su donijeli) je neminovno i lično mislim da je za sada najbolji vid podrške koji mogu pružiti LGBT populaciji razbijanje diskursa da LGBT osobe ne postoje, kojeg održavaju već dugo vremena. Javno istupanje i zalaganje za implementaciju postojećih zakona BiH koji štite ljudska prava LGBT osoba jeste njihova, ako ne moralna, onda definitivno politička odgovornost“, rekao je naš sagovornik.

Suljetović kaže da bi na taj način, koristeći svoju simboličku moć, poslali drugačiju poruku i javnosti i institucijama ove države.

„Za razliku od aktivista i aktivistkinja koji svakodnevno rizikuju svoje živote kada se pojave na TV-u pričajući o ustavom zagarantovanim pravima, političari/ke se sigurno ne bi našli u situaciji da moraju bježati iz grada u kojem žive jer podržavaju ono što su potpisali_e“, ističe on.

Jasenko Suljetović kaže da kad govorimo o ljudskim pravima, ne samo LGBT osoba, već i bilo koje druge obespravljene skupine građana BiH, organizacije civilnog društva igraju ogromnu ulogu u borbi protiv homofobnih i transfobnih stavova političara.

„Organizacije civilnog društva vrše konstantan pritisak na političare, državne i entitetske institucije da usklade svoje djelovanje sa postojećim zakonima BiH, te da jednako tretiraju sve građane. To je jedan od načina koji može doprinijeti nekoj promjeni. Kada govorimo o kontekstu BiH, Sarajevski otvoreni centar intenzivno radi na senzibilizaciji, kako političara, tako i predstavnika državnih/entitetskih institucija. B.U.K.A. od početka svog djelovanja sarađuje sa entitetskim i državnim institucijama u cilju što bolje implementacije postojećih zakona RS i BiH“, kaže Suljetović i ističe da dobar primjer uticaja organizacija civilnog društva može biti i nedavno izvinjenje Ivice Dačića (Ministar spoljnih poslova Srbije) zbog njegovih prošlogodišnjih homofobnih izjava.

Na kraju je važno istaći da političari i političarke u BiH moraju biti spremni javno stati iza onoga što su potpisali i osigurati svim građanima sigurnost i tretman bez diskriminacije. Velika je odgovornost na političarima, ali ne smije se zaboraviti ni odgovornost građana ove zemlje da traže prava koja su im zagarantovana, a jedini način promjene je razbijanje šutnje.

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.