10 godina SOC-a: Od sižeja do virmana, od kulture do birokrature

Kulturni programi bili su prve aktivnosti Sarajevskog otvorenog centra, s fokusom na filmove i književnost. Kako je SOC izgledao u svojim počecima prisjetila se Dina Vilić, članica tima od SOC-ovih početaka. Ona je danas u SOC-u zadužena za finansije, a svoju je karijeru u ovoj organizaciji započela organizacijom filmskih i književnih programa, što je bio posao sa dosta zanimljivim zadacima, počev od poštarske podjele pozivnica, pa do obilazaka noćnog života

Piše: Dina Vilić

Prohladan oktobar godine 2010. Arijana, Hana, Saša i ja idemo se zagrijati nečim od +40.

“Dina, bi l’ ti radila malo za SOC?”, pita me Saša dok prolazimo obalom. “Da nam pomogneš oko sedmica filmova, i tako to.”

“Šta je SOC?”, pitam ga.

“Serbian Orthodox Church”, smije se Saša. “Sarajevski otvoreni centar. Arijana bi ti zadavala zadatke. Nemamo još kancelariju. Radila bi četiri sata dnevno.”

Raznih je sjećanja iz tog ranog perioda SOC-a, kada smo lutali od projekata kulture i religije, do politike i LGBTI tema

Tako je počeo moj rad u SOC-u, u kafani, sa nazdravljanjem. Po danu bih dolazila u grad da radim na magistarskom radu. Arijana bi se obično javljala oko 12 sati. Radili_e smo na sedmicama filmova – Sedmica evropskog dokumentarnog filma, Sedmica slovenskog filma, Sedmica španskog filma, Sedmica mađarskog filma, Sedmica frankofonog filma – i širili smo se ovim programom po cijeloj BiH. Filmovi su putovali do Tuzle, Bugojna, Zvornika, Banje Luke, Zenice, Goražda, Istočnog Sarajeva, Gračanice, Bihaća, Trebinja… Pravili su se plakati, flyeri, najave programa, kopirali su se filmovi i slali u ove gradove. Kako smo željeli_e da i stranci_kinje dolaze na ove događaje, titlovali_e smo filmove i na BHS i na engleski jezik. A titlovani filmovi slani su nam autobusom iz Banje Luke. Obično sam ga navečer čekala na stanici sa tatom, tako da je moj tata bio, i ne znajući, prvi volonter SOC-a. Ili vozač, kako se uzme.

Nakon žalosne i nepotrebne frke 2008. godine i Queer Sarajevo Festivala, Saša odlučuje da 2011. radimo projekciju kratkog dokumentarnog filma o LGBT osobama To je naše dijete Elme Islamović. Malo nas je strah kako će sve to ispasti. Ne objavljujemo ništa u medijima, ali pozivnice se moraju poslati. Barem na 600 adresa. Za 300 adresa imamo novca da ih šaljemo poštom, ali za ostale nemamo. Odluka je da ću ih ja, pješke, kao poštarka, nositi od institucije do institucije. I tako sam upoznala sve ulice Sarajeva. Naravno, trebalo je i ispisati svih 600 adresa na koverte. Ja sam ispisala tih 300 koje sam i nosila da ih lično uručim, tako da je moja mama, ispisujući preostalih 300, i ne znajući, postala druga volonterka SOC-a.

Filmovi u fokusu

Prikazivanje filma prolazi fantastično. Sala Meeting Pointa ne samo da je popunjena, već se donose i stolice. Sve prolazi bez incidenta. Rađa se nova ideja: Sex, Pop and Politics, prikazivanje filmova sa LGBTI tematikom. Da se projekcije dešavaju jednom mjesečno, za početak u Sarajevu, pa ćemo vidjeti za ostale gradove. Međutim, dobar naziv je privukao i manje gradove, koji traže da se filmovi prikazuju i kod njih. Šaljemo filmove. Kontajući da znaju o čemu se radi, jer je na flyerima koje smo slali uz film stajala i kratka radnja filma, iznenađeni smo i oduševljeni. Nakon prikazivanja filma, zove me direktor kina u Zenici gdje se prikazivao jedan od filmova, smije se i pita me: “Kakav je ono film?! Kod mene starije gospođe dolaze, kad ih šlag nije strefio!” To nas nije obeshrabrilo, i nastavili_e smo prikazivati filmove, sve dok, poslije jednog strateškog planiranja, nismo odustali_e od kulturnog programa (što se potrefilo sa zatvaranjem muzeja u Sarajevu). No, iz toga se rađa saradnja sa festivalom Merlinka, koji počinjemo raditi u Sarajevu 2013. godine.

Nakon godinu dana rada, Saša mi 2011. kaže “Napokon imamo kancelariju!” Kancelarija je stan u kojem žive Arijana i on, smještena u trpezariju, pored kuhinje. “Kad budeš gladna, uzmi da jedeš. Evo ti ključevi od stana, možeš u 10 da dolaziš, i eto, taman, do 2 da ostaješ.” Nekad u to vrijeme se otvara i Art kino Kriterion, te naše sedmice filmova, koje su bile prikazivane u Kinoteci, selimo u Kriterion. Filmovi su posjećeni i u Sarajevu i u drugim gradovima, javljaju se i manji gradovi sa željom da se filmovi i kod njih prikazuju. Nama je zbog toga drago, kopiramo filmove i šaljemo ih. Ja sam već naučila kako popuniti uplatnicu, i uplatiti i fakturu, i ugovore, i poreze na ugovore. Sjedim za telefonom i podsjećam direktore kino sala da mi šalju fakture. I tu se nađem u komičnoj situaciji: mnogi ne šalju fakture, te ih molim, kumim, i proganjam da im uplatim novac za izdavanje sale. Pozivam se i na to da ćemo mi imati probleme ako ne uplatimo, a čovjek s druge strane slušalice mi odgovara: “Vidiš, mi nismo materijalni, nama je bitno ono duhovno!”

Writers in Residence

Sa književnom mrežom Traduki u maju 2011. počinjemo saradnju na programu Writers in Residence – ugošćavanje pisaca iz Istočne Evrope na mjesec dana u Sarajevu, da rade, pišu, i na kraju prezentuju svoja djela bosanskohercegovačkoj publici. Program privlači dosta pažnje, te nam se u ovoj književnoj priči pridružuju i Goethe Institut u Sarajevu, Austrijska ambasada u BiH i izdavačka kuća Goga iz Slovenije.

U dvije godine ugostili_e smo sjajne književnice i književnike, među kojima su Barbi Marković, Arian Leka, Vladimir Jankovski, Vasile Ernu, Tomislav Marković, Dieter M. Gräf, Daniela Chmelik, Ana Đokić, Emma Braslavsky, Esad Babačić, Daniel Banulescu, Bojan Babić, Zachary Karabashliev, Katrin Schmidt, Daša Drndić, Franzobel, Ognjen Spahić.

Moj prvi zadatak je odvesti prvu gošću, Barbi Marković, u Banju Luku, na promociju. Najviše me strah da ne zaboravim sačuvati koji račun, jer novac tada nosim u gotovini, i sve stoji kod mene u torbi: i za hranu, i za prevoz, i za smještaj, i za stipendije pisaca. Na kraju mjeseca predajem račune i ostatak novca Saši. Ali, “uzalud mi trud, svirači”, dolazim jednog dana sa 300 KM viška. Kod kuće brojim, broje i mama, i tata, i brat. Dolazim na posao, brojim i sa Sašom, i opet je 300 KM viška. Do danas nisam saznala kako je taj novac ostao viška!

Kraj jedne ere

Mjesec po mjesec, smjenjuju se pisci i spisateljice. Uglavnom im se sviđa Sarajevo. S nekima se družim više, s nekima manje – to zavisi od njih i od dinamike njihovog rada. Sa svakim od njih organizujemo ručak da bismo se upoznali_e, a i dogovorili_e oko organizacije književne večeri. Raznih je sjećanja iz tog ranog perioda SOC-a, kada smo lutali od projekata kulture i religije, do politike i LGBTI tema. Jedno od upečatljivijih sjećanja je kada nam je stigao Vasile Ernu iz Rumunije, koji je malo poznavao engleski jezik, a tečno govorio ruski i rumunski. Međutim, niko od nas nije govorio ta dva jezika. I tako, sjedimo nas troje u restoranu, pokušavamo pričati i snalaziti se alternativnim načinima govora, a izgledamo kao priključeni_e na struju, mlatarajući rukama u pokušaju sporazumijevanja. Ipak, nekako uspijevamo sve da iskomuniciramo.

Arianu Leki iz Albanije sviđaju se sarajevska jutra. Sa Dašom Drndić kupujem vino, masline i sireve kojima ona želi počastiti goste i gošće, te ih zajedno režemo i pripremamo. S Danielom Chmelik, mladom spisateljicom, obilazim noćni život Sarajeva. Sa Anom Đokić produžujemo saradnju, te ona dolazi i godinu kasnije da radi sa djecom iz škole i obdaništa, a posebno nam je drago kada se u njenoj knjizi, koju je završavala u Sarajevu, nađe i zahvalnica Sarajevskom otvorenom centru. Tomislav Marković okuplja oko sebe disidente, te iskustvo iz Sarajeva prenosi na E-novinama. Emma Braslavsky oduševljena je popodnevnim ispijanjem kafa, i dok joj objašnjavam kako je teška finansijska situacija u BiH, pita me: “Kako onda ljudi imaju za kafu?” Zamislim se i ja, i ne nalazim odgovor.

Program završava u decembru 2012. Sa sedmicama filmova završavamo iste godine. Generalno se opraštamo od kulture i koncentrišemo na LGBTI i feminističke teme, a ja u SOC-u prelazim na ispisivanje drugih “književnih” formi koje se više tiču konkretnih brojeva, a ne objašnjavanja svijeta.