NOVE NADE

Počeci LGBTIQ priče

Deseta godišnjica Sarajevskog otvorenog centra, a posebno programa koji se odnose na LGBTIQ kulturu i aktivizam, poslužili su kao prilika da se Amar Bašić, nekadašnji član Udruženja Q i suosnivač Udruženja Logos, prisjeti putanje, uspona i padova LGBTIQ aktivizma u BiH. Amar danas radi kao službenik za odnose s javnošću, profesionalni prevodilac i povremeni LGBTIQ aktivist, a u ovom tekstu piše o značaju i doprinosu koji je Sarajevski otvoreni centar dao LGBTIQ aktivizmu u BiH

Piše: Amar Bašić

 

Kako smatram da priča o rezultatima i dostignućima Sarajevskog otvorenog centra svoju pravu dubinu i značaj dobija tek kada se sagleda u kontekstu cjelokupnog LGBTIQ aktivizma, sa osvrtom na “prapočetke” i iskustva iz prošlosti, prošetao sam bogatom arhivskom građom pohranjenom negdje na Googleovim serverima u elektronskim bespućima mog inboxa. Bogatom zato što se, sa velikim ponosom, smatram pripadnikom prve generacije LGBTIQ aktivista i aktivistica u BiH, a i zato što nemam naviku brisati e-mail poruke.

Ta prva generacija, odnosno nekolicina nas koji_e smo ostali_e u Bosni i Hercegovini, pamti vremena duboke ilegale u ranim dvijehiljaditim, kada su jedini oblici samoorganiziranja i scene bili internetski forumi, kućne zabave, neformalna “okupljališta” i poneka mračna zona za cruising. Izlazak u javnost u bilo kojem ozbiljnijem obliku doimao se nezamislivim. Mediji su LGBTIQ teme uglavnom zaobilazili kao nebitne, a i kada bi se dao prostor, namjera je bila mahom “potvrditi” predrasude, te priču o LGBTIQ osobama svesti na spektakl, estradu, kič, čudaštvo ili dokonu manifestaciju zapadne propagande koja prijeti tradiciji i ćudoređu ovdašnjeg društva. Tu i tamo sijevnula bi pokoja fotografija sa najveće dotad parade ponosa u Riju, a na fotografiji vjerovatno dotad najoskudnije obučeni plesač egzibicionist. Namjera je, jasno, bila da podsjeti bogobojazne mase zašto je dobro što kod nas nema takvih manifestacija.

Stidljivi koraci

Prve naznake promjena i konkretnog aktivističkog organiziranja javljaju se u februaru 2004. godine kada je i formalno osnovano Udruženje Q za promicanje i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer osoba. Počele su prve stidljive kampanje i akcije, najčešće strogo anonimne i gotovo nevidljive. Uslijedile su i prve “zvanične” žurke na javnim mjestima – zabave zatvorenog tipa sa striktnim spiskovima na ulazu i naljepnicama za prelijepiti preko leća na tada revolucionarnim mobilnim telefonima s kamerama. Ipak, i ti stidljivi koraci vodili su nekom kontinuitetu, pa smo od 2007. godine imali redovne polumjesečne žurke. Godine 2005. osnovano je i Udruženje Logos s namjerom da propituje odstupanja od heteropatrijarhalnog normativnog sistema kroz prizmu vjere, duhovnosti i međuvjerskog dijaloga.

Taj rani aktivizam bio je svojevrstan pačvork svega pomalo – malo teorije, malo zajednice, malo istraživanja, malo umjetnosti, malo religije. Često nekoherentni_e, još češće samouvjereni_e, a najčešće neiskusni_e, vjerovali_e smo da stvari mogu ići samo nabolje. Udruženja su sve više izlazila u javnost, posjećenost događaja sa LGBTIQ tematikom je postojano rasla, a novinska pisanja su se lagano kretala ka rudimentarnom razumijevanju šireg konteksta prava i potreba LGBTIQ osoba. U svemu tome jedva da sam u aprilu 2008. i primijetio poziv za slanje radova za zbornik o queer teoriji, aktivizmu i kulturi koji su pripremali tada gotovo nepoznati Sarajevski otvoreni centar i daleko glasovitiji Queer Zagreb Festival. Tada počinjem percipirati SOC na maloj, ali naizgled etabliranoj aktivističkoj sceni. Međutim, sve su oči onomad bile uprte u prvi najavljeni, ozbiljan javni LGBTIQ događaj u Sarajevu – Queer Sarajevo Festival.

Vjerujem da nema potrebe napominjati na koliko je načina QSF bio prekretnica u aktivističkom djelovanju, ali i položaju LGBTIQ zajednice u BiH. Žar i optimizam ustupili su mjesto šoku i strahu. Osjetili smo bijes homofobnog društva u svoj poražavajućoj punini. Poruke “smrt pederima” i pseudonaučni homofobni “argumenti” prvi put su se našli na stanicama javnog prijevoza. Organizatorice festivala su bile zatrpane prijetnjama. Mailing lista Udruženja Q je hakirana više puta. Reality check je došao kao najgori šamar. Prekinuti QSF ogolio je sve nedostatke i slabosti dotadašnjeg aktivističkog organiziranja i djelovanja, a sama zajednica je ponovo otklizala u ilegalu.

Izlazak iz mraka

Nesretni prekid QSF-a pokazao je da u bh. društvu postoje građani i građanke koji su spremni, unatoč užasavajućem nasilju, izaći na ulicu i stati za i u ime svojih LGBTIQ sugrađana i sugrađanki. Međutim, bez jasnog vodstva i pravca unutar zajednice, inicijative podrške su s vremenom utihnule, a na sarajevskoj sceni je zavladao mrak koji će potrajati gotovo dvije godine. Udruženje Q je 2009. godine pokušalo oživjeti poruke i ideje QSF-a sa projektom QSF in-a-box. Sa današnje distance teško je ne primijetiti ironiju u pakovanju QSF-a u kutiju, u svojevrsna “četiri zida”, baš kao što se i cijela zajednica takoreći vratila u ormar. Iz moje vrlo subjektivne perspektive, zajednica je u tom periodu manje postojala nego 2004. godine, što je izazivalo strah da je poraz možda i gori nego što smo prvobitno mislili_e.

Inicijativa koja je došla u julu 2010. godine, kada je Sarajevski otvoreni centar pozvao na “Prvu ljetnu gay žurku” u klubu Podroom, a s namjerom da te žurke postanu redovni događaj svakog prvog četvrtka u mjesecu, u mom je sjećanju zabilježena kao prijeko potrebni trzaj koji je naposljetku probudio traumatiziranu zajednicu. Sjećam se ovlaš i gorkog ukusa u ustima zbog odrednice “prva” u nazivu događaja. Ali to je bila naša stvarnost u svijetu nakon QSF-a. Valjalo je krenuti ispočetka, graditi nove temelje i novi optimizam sa novim ljudima i novim idejama. Po drugi put smo kao zajednica morali_e nesigurnim koracima izaći iz potpunog mraka.

Nova “prva” pozivnica na žurku imala je nezaobilaznu napomenu da je registracija obavezna, imenom ili nadimkom. U duhu opreznih, po drugi put prvih, a opet vrlo simboličnih koraka, tema žurke je bila “disco night”. Međutim, već tada se vidjelo da ovaj put neće biti isto. U oktobru 2010. godine slijedi pozivnica na premijeru kratkog dokumentarnog filma To je naše dijete režiserke Elme Islamović o četiri LGBT osobe iz Bosne i Hercegovine. Nakon projekcije organizatori_ce su najavili_e očito prijeko potrebnu diskusiju na temu “Kako dalje sa queer pokretom u BiH”. Bio je to prvi događaj u okviru novog programa Sarajevskog otvorenog centra pod nazivom “Questioning – LGBTIQ kultura, umjetnost i prava”. Pozivnica za ovaj događaj, pored napomene kako je iz sigurnosnih razloga zatvoren za medije, sadržavala je ipak i ohrabrujuću rečenicu: “Iskreno se nadamo Vašem dolasku, te da ćemo na taj način otpočeti novi period u razvoju queer zajednice u BiH”.

Zbližavanje zajednice

Žurke su nastavljene u decembru 2010. godine sa gostovanjem zagrebačkog lezbijsko-feminističkog hora Le Zbor. “Le Zbor Gay Lollipop Party” je ovaj put održan u klubu Fis Kultura, koji će u narednim godinama postati jedno od centralnih mjesta sarajevske LGBTIQ scene. Krajem 2010. godine Udruženje Q najavljuje da ulazi u neaktivan status. Udruženje Logos je dotad također nestalo sa aktivističke mape, čime Sarajevski otvoreni centar u potpunosti preuzima vodstvo u LGBTIQ pokretu u BiH.

U maju 2011. godine Sarajevski otvoreni centar pokreće i filmski ciklus “Sex, Pop and Politics” sa redovnim javnim projekcijama neheteronormativnih filmova u Art kinu Kriterion. Intenziviraju se izdavačka djelatnost, promocije, diskusije i sistematičan pristup zagovaranju. U periodu nakon 2011. godine prvi put svjedočimo ozbiljnom radu sa predstavnicima_ama institucija i političkih partija, sa medijima i novinarima_kama, s namjerom da se edukacijom promijene pristupi i stvori pozitivnije okruženje. Rezultat toga je radikalan zaokret u medijskom izvještavanju o LGBTIQ temama. Senzacionalizam je postao rijetka pojava, dok su istovremeno naučno utemeljeni i zakonom precizirani termini i tumačenja preuzeli primat u medijskom sadržaju.

Prvi put istupaju političari i političarke, te članovi i članice parlamenata koji_e pružaju nedvosmislenu podršku LGBTIQ građanima i građankama, dajući svoj značajan doprinos poboljšanju društvenog položaja LGBTIQ zajednice. O LGBTIQ temama se razgovara u parlamentima i vladinim institucijama. Postoje saveznici_e u javnom prostoru, čineći samo javno djelovanje značajno boljim u odnosu na ranija iskustva.

Pored ovih aktivnosti, nastavljena je praksa organiziranja redovnih žurki, zbog čega su žurke postale prihvaćene od zajednice i održavale se nezavisno od organizacije Sarajevskog otvorenog centra. Zanimljivo je bilo posmatrati tranziciju u periodu od samo deset godina, od zabava koje su podrazumijevale strah, spiskove, naljepnice i tajne lokacije do zabava koje se održavaju u sklopu redovnog programa klubova, otvorene i bez spiskova, pune ljudi i prihvaćene kao legitiman dio noćne ponude Sarajeva. Sve je to rezultiralo i boljim upoznavanjem i zbližavanjem zajednice, što je bitan preduvjet za bilo kakvo aktivističko djelovanje.

Povratak na ulicu

Sa Sarajevskim otvorenim centrom LGBTIQ aktivizam je konačno ozbiljno izašao iz ormara. Homofobno nasilje nad učesnicima i učesnicama Međunarodnog festivala queer filma Merlinka 2014. godine ovaj put nije značilo kapitulaciju i povratak u tišinu. Festival je nastavljen, i ove je godine doživio svoje peto izdanje. Na nasilje je odgovoreno mobilizacijom kapaciteta, zajednice, društvene i medijske podrške. Ovaj put smo stali_e na crtu i nismo se dali_e pokolebati. Iskustvo, naučene lekcije, novo vodstvo i nova energija omogućili su nam da se 2017. javno suprotstavimo kantonalnim institucijama i poručimo kako nećemo dopustiti sabotažu naših šetnji i uličnih akcija. Protest kojim smo odgovorili na sprečavanje marša bio je prvi javni, najavljeni, nedvosmisleno LGBTIQ događaj na ulici nakon 2008. godine. I bilo je prekrasno mahati duginim zastavama u parku iza Predsjedništva BiH.

Kada razmišljam o djelovanju Sarajevskog otvorenog centra, razmišljam upravo u kontekstu novog, sistematičnijeg, organiziranijeg i više demokratičnog pristupa, svijesti o ranijim iskustvima, greškama i naučenim lekcijama. U proteklih deset godina prevaziđene su boljke koje, nažalost, često pogađaju nevladin sektor, poput kulta ličnosti ili zapostavljanja vlastite baze.

Zbog svega toga mislim da je potrebno odati priznanje generaciji koja je nakon QSF-a u LGBTIQ aktivizam ulila tako prijeko potrebnu ozbiljnost i profesionalnost. Reći ću, pomirljivo, da su – uz sve pozitivne stvari koje smo napravili_e u ranijim godinama – možda organizacije koje su prethodile Sarajevskom otvorenom centru i trebale biti mliječni zubi kao uvertira za temeljitiji i obuhvatniji pristup kakav imamo danas. Ti su mliječni zubi po svojoj prirodi morali ispasti, ali vrijedi da ih spomenemo s vremena na vrijeme, jer bez njih priča o aktivizmu ne bi bila kompletna. Kao što nedvosmisleno treba istaći da su sadašnji pristup i kapacitet aktivističkog djelovanja, kao i ostvareni rezultati jedno sasvim novo, značajno i uspješno blago koje garantira kontinuitet – da se više nikada ne vratimo u tišinu.