Nakon devet izazovnih i uspješnih godina, naša Vladana Vasić završava svoj poslovni angažman u Sarajevskom otvorenom centru. Kako sama kaže, Sarajevski otvoreni centar je organizacija koja je oblikovala njen profesionalni rast i razvoj, a nastavit ću baštiniti vrijednosti koje je kroz ovo vrijeme razvila i podržavati rad SOC-a i drugih organizacija civilnog društva.

Nama će nedostajati, no ovo je prilika da joj poželimo sve uspjehe ovog svijeta. Pored klasičnih i uobičajenih ispraćaja, htjeli/e smo da se oprostimo i kroz ovaj intervju.

Vjerujem da mnogi veliki dio zagovaračkog rada SOC-a otjelovljuju u tvom liku i djelu. Kao rukovoditeljica zagovaranja i programa, imala si jasnu ulogu da budeš prisutna u javnosti, u medijima, i to nije ne začuđujuće. Stoga, vjerujem da će mnoge zanimati: zašto odlaziš iz Sarajevskog otvorenog centra?

Odluka o odlasku iz Sarajevskog otvorenog centra, jedna je od težih odluka koje sam donijela, i koju sam vagala neke dvije godine. Svi koji me poznaju, znaju koliko mi je značio rad u SOC-u, koliko mi je bilo značajno biti dijelom organizacije i ideje koja je veća od mene, i čiji rezultati mijenjaju živote ljudi. Biti dio tima ljudi koji vjeruje da može doprinijeti promjeni i da za taj cilj treba uložiti sebe 100%, nemjerljivo je iskustvo i nevjerovatna inspiracija za svakodnevni rad i ulaganje.

Međutim, jednako tako mi je bitno sticanje novih iskustava i napredovanje u karijeri. U Sarajevskom otvorenom centru, prošla sam put od volonterke do rukovoditeljice programa i zagovaranja, te sam dala svoj doprinos većini aktivnosti, međutim vjerujem da je došlo vrijeme za mene da se u svom profesionalnom razvoju posvetim drugim stvarima, a da u SOC-u nove osobe dobiju priliku da daju svoj pečat aktivnostima i ciljevima, te da unesu novu energiju i nove metode u rad.

Mislim da su redovne promjene dobre i za pojedince/ke i za organizacije, i da svaka promjena sa sobom donosi nove izazove i prilike za sve uključene.

Kada pogledaš unazad na 9 godina rada, da li bi sada, s ovim iskustvom, znanjem i pameću, imala drugačiji pristup poslu u Sarajevskom otvorenom centru? Šta je zapravo bila srž tvog posla? 

Teško mi je opisati srž mog posla u Sarajevskom otvorenom centru, nisam sigurna da se ono što sam ja radila može konkretno opisati i ograničiti, jer sam tokom rada mijenjala pozicije, a moje pozicije su se mijenjale u skladu s promjenama, rastom i razvojem organizacije. Najkraće, moj posao je bio pratiti promjene, političke, društvene i organizacijske, te u skladu s tim davati ideje, prijedloge ili usklađivati ciljeve i aktivnosti organizacije. Pri tome moj rad je zaista zavisio od saradnje s pojedinačnim koordinatorima/cama, i ostatkom rukovoditeljstva. Mogu vrlo direktno reći da je moj posao bio biti podrška drugima u ispunjavanju njihovih aktivnosti, dizajnu projekata i strateških dokumenata, i doprinos svojim znanjem i iskustvom u oblikovanju sadržaja kako pojedinačnih aktivnosti, tako i strateškog okvira organizacije, te planiranja konkretnih zagovaračkih aktivnosti i komunikacije naših ciljeva prema bitnim partnerima/cama iz institucija, parlamenata, i drugih organizacija civilnog društva. Nekako bih rekla da je moj posao bio imati ideju kuda idemo kao organizacija, kako i zašto idemo u tom pravcu, šta želimo postići, i razvijati s drugima planove A, B, C, D, itd kako to i ostvariti.

Nisam sigurna da li bih iz ove perspektive imala drugi pristup radu u SOCu, mislim da me je to što apsolutno nisam bila (ili vidjela sebe) kao osobu koja bi se mogla baviti zagovaranjem i komunikacijom s vrlo bitnim partnerima/cama i učinilo dobrom u svom poslu. Morala sam da pobijedim sebe, da od jedne introvertne djevojke, koja je htjela samo da čita i piše (pa bilo to poeziju ili pravne analize) postanem žena koja može da se iznese s institucijama, parlamentarcima/kama, koja je sigurna u sebe kada zastupa nešto i koja je spremna i na kompromis, ali i da ode od stola kada kompromis nije moguće postići, i osudi nerad i kršenja ljudskih prava. Mislim da je to nešto što sam morala naučiti postepeno, i zaista početi cijeniti snagu civilnog društva, naše znanje i ekspertizu, i osvijestiti našu pregovaračku poziciju u svim procesima.

Na šta si najviše ponosna u svom radu? Neću tražiti da izdvojiš jednu stvar, sigurna sam da ih je više, tako da slobodno daj sebi oduška (smijeh).

Mislim da sam ovo spomenula više puta, ali u svom radu sam najponosnija na to što ni u jednom trenutku nisam postala jedina kontakt osoba našim raznim partnerima/cama, već što sam kao rukovoditeljica zagovaranja potakla koordinatore/ice da sami sklapaju kontakte, i postaju prepoznatljivi u poljima kojima se bave do te mjere, da političari/ke, parlamentarci/ke, javni službenici/ce tačno znaju ko im je iz SOCa osoba koju će kontaktirati za određenu temu. Drago mi je da sam mogla dati im podršku u tom procesu i svojim znanjem i iskustvom pomoći da izgrade svoje kapacitete, i steknu neophodno samopouzdanje za samostalan rad i direktno zagovoranje, bez da im ja “visim nad glavom”.

Naravno da sam preponosna na sve zakone i politike koje smo promijenili ili na koje smo utjecali, ali moram istaći da sam najponosnija na naš rad na zakonima i inicijativama kojima su se unapređivala ljudska prava marginalizovanih grupa, i što smo uvijek, bez obzira na primarni fokus na ljudska prava LGBTI osoba i žena, zagovarali šire perspektive i njegovali saradnju s drugim organizacijama, bilo kroz koalicije ili neformalne inicijative. Također sam vrlo ponosna da smo iako je većina zagovaranja i promjena zakonodavstva, zbog bh. političkog sistema, bila orijentisana na entitetski i državni nivo, ipak imali fokus i na lokalnim sredinama i zajednicama, koje i jesu primarne za život ljudi, te za podršku koju smo dali lokalnim organizacijama, i rad na lokalnim LGBTI inkluzivnim politikama, te senzibilizaciju i edukaciju institucija koje direktno rade s građanima/kama (policija, centri za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, itd.)

Koja ti je najdraža uspomena na rad u Sarajevskom otvorenom centru?

Eh, ovo je teže pitanje za odgovoriti. 😀 Sve su mi uspomene drage, Sarajevski otvoreni centar moje je sigurno mjesto, mjesto mog profesionalnog i privatnog razvoja. U LGBTI zajednici znamo da svi imamo svoju porodicu i svoju izabranu porodicu. SOC je moja izabrana porodica. Meni, kao biseksualnoj ženi, pravnici, koja zaista želi dati svoj doprinos unapređenju ljudskih prava u BiH, i koja vjeruje da su promjene moguće, SOC je dao mentorstvo, prilike, prijateljstva i prostor da radim, rastem i vidim efekte našeg rada.

Možda neka od najdražih uspomena jeste na naše vrijeme koje smo proveli družeći se, igrajući asocijacije, praveći strategije za pregovaranje sa zahtjevnim saradnicima/ama. Ili na Arijanu Aganović, kolegicu s kojom sam na početku svog rada dijelila kancelariju, koja je radila na programu edukacije političara/ki, koja svako jutro u kancelariji bar jednom otpuhne i pita: “Kada će više ovaj život završiti?” 😀 Tu rečenicu sam kasnije preuzela od nje.

Rad u civilnom društvu jeste naporan, vi dolazite s idejama koje mogu unaprijediti život svih i onda morate da ubjeđujete ljude koji dobijaju platu od građana/ki da učine svima život boljim, zašto je to korisno i neophodno, i zašto bi oni trebali raditi svoj posao. Ali je i jako nagrađujući, znati da svaka, ma i mala promjena koju potaknete i proizvedete, vodi kao boljoj sadašnjosti i budućnosti za sve nas. Ne postoji bolji osjećaj, iako se nekad pitate kada će ovaj život više završiti. 😀

Za kraj: šta poručuješ našem novom rukovoditelju zagovaranja i programa Darki Pandureviću? U obzir dolaze generalni savjeti, ali i trick and tips! 

Don't listen to a word I said. Ozbiljno to mislim. 😀 Zagovaranje i kreiranje programa, razvijanje ideja, rad s ljudima, toliko zavisi od ličnosti osobe, od pristupa, energije. Jedini način da se taj posao odradi kvalitetno jeste da se zaista uneseš u njega, i pratiš svoj trial and error proces. Učimo na svojim greškama, a ti si već imao priliku učiti na mojima. 😛

Šalim se, ne volim dijeliti generalne savjete, tu sam za svaku situaciju, da se konsultujemo i da totalno uradiš suprotno od onoga što bih ja. 😀 Jedini, maaaali savjet, da budeš malo sistematičniji od mene, mislim da moj haotični stil nije preporučljiv svakome (nikome, but we live and we learn). 😀

Bilo šta što želiš podijeliti sa nama, a da to moja pitanja nisu već pokrila?

Da, hoću da kažem hvala na podršci i strpljenju sve ove godine, na prijateljstvima i vraćanju meni inspiracije i vjere u ideje i ljude iza kojih stojim, u momentima kada sam je gubila. Ovo nije zbogom, ovo je doviđenja, ukazivat ću vam se na svim druženjima, nećete me se tako lako riješiti. 😀 <3