#SOC intervju: Kojeg je roda sigurnost?
Piše: Nejra Agić
Povodom 20. godišnjice od usvajanja Rezolucije Vijeća sigunosti 1325, Sarajevski otvoreni centar i OSCE Misija u Bosni i Hercegovini udružili su se kako bi se, kroz zbornik istraživačkih radova, generalnom pitanju ‘’kojeg je roda sigurnost?’’ pristupilo sa različitih aspekata, ali sa zajedničkom polaznom osnovom: da je rodna dimenzija izuzetno značajna u razmatranju sigurnosnih fenomena općenito.
Prvi zbornik ‘’Kojeg je roda sigurnost’’ objavljen je prije sedam godina, a sa priređivačem Sašom Gavrićem i priređivačicama Amilom Ždralović i Mirelom Rožajac – Zulčić, razgovarali smo o razlozima koji stoje iza izdavanja drugog zbornika, pitanju roda i sigurnosti u BiH danas, te zašto su se odlučili da u zbornik uvrste i rad na temu pandemije uzrokovane virusom Covid-19.
Koliko je sama Rezolucija 1325 značajna za Bosnu i Hercegovinu?
SAŠA: Zločini u devetesetim godinama u bivšoj Jugoslaviji, ali i na afričkim ratištima, su uopšte doveli do izrade i usvajanja rezolucije. S toga, ova rezolucija je od posebnog značaja za BiH. Ona je pisana i usvajana zbog nas. 1325, zajedno sa drugim rezolucijama koje su usvojene od strane Savjeta bezbjednosti, nas usmjeravaju, šta trebamo učiniti kako se devesete ne bi više nikada ponovile.
AMILA: I od strane femističkih teoretičarki/teoretičara i od strane aktivistkinja/aktivista prepoznat je njen značaj. Implementacija Rezolucije 1325 dobila je podršku i od strane donosioca odluka. Međutim, meni je i dalje žao što nemamo naučni časopis za rodne/ženske studije u kojem bi se kontinuirano mogle razvijati rasprave ne samo o Rezoluciji 1325, već i o drugim pitanjima. U takvom časopisu bi onda bilo moguće objavljivati i prevode autorica i autora iz drugih država, vidjeti njihova iskustva…
MIRELA: Bh. društvo je duboko pogođeno posljedicama rata za koje, nažalost, sasvim utemeljeno možemo reći da imaju transgeneracijski učinak. Pitanje roda i sigurnosti je stoga za BiH jako važno. Dovoljno je spomenuti rodno zasnovano nasilje u ratu, velike teškoće s kojima se suočavaju žene žrtve ratnog silovanja i djeca koja su rođena kao njegova posljedica, ali i nasilja u porodici koja se teško nosi sa izazovima postratnog tranzicijskog društva. Rod i sigurnost u svjetlu migracija danas predstavljaju aktuelno globalno pitanje, koje se odražava i na BiH naročito s aspekta upravljanja migracijama i adekvatnog humanitarnog odgovora. Ukratko, teško je zapravo ne naći oblast u našem društvu u kojoj Rezolucija 1325 ne bi bila važna.
Zašto je bitno baviti se pitanjem roda i sigurnosti u Bosni i Hercegovini? Da li je ova tema uopće aktuelna u BiH danas?
SAŠA: Naveo bih tri slikovita primjera zašto je pitanje roda i sigurnosti od značaja i za Bosnu i Hercegovini. Prvo, UNDP je početkom ove godine objavio izvještaj, tzv. Gender Social Norms Index, koji, na uzorku od 75 zemlja svijeta u kojima živi 80 posto svjetske populacije, pokazuje rasprostranjenost neravnopravnosti žena i muškarca i predrasuda, stereotipa a samim tim i diskriminacije prema ženama. Činjenica da devet od deset osoba, uključujući i žene i muškarce, pokazuju neku formu predrasuda prema ženama, je poziv za hitno djelovanje protiv ovog fenomena. Drugo, redovni izvještaji Kancelarije Ujedinjenih nacija za droge i kriminal (UNODC) pokazuju da za žene dom i porodica predstavljaju najrizičnije mjesto, gdje one mogu izgubiti život ubistvom od strane druge osobe, najčešće sadašnjeg ili bivšeg člana porodice. I treće, kada govorimo o intersekcionalnosti, pitanje rodnog izražavanja, kod LGBTI osoba, često jeste osnova zašto iste postaju žrtve krvičnih djela počinjenih iz mržnje. S toga, bavljenjem pitanjem roda i sigurnosti je izrazito važno, kako bi institucije i civilno društvo, bili u stanju da prepoznaju sve specifičnosti koje se odnose na ljudsku sigurnosti svih građanki i građana. Ova tema je aktuelna i od centralne važnosti, iako sama po sebi nije toliko prisutna u javnom diskursu.
MIRELA: Ova tema je aktuelna svuda, pa i u BiH. Prethodnim odgovorom sam donekle ponudila i odgovor na ovo pitanje, ali ovdje bih mogla izdvojiti dodatne razloge koji potvrđuju kako aktuelnost tako i važnost ove teme. Neki od podataka izneseni u Akcionom planu za implementaciju UNSCR 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u Bosni i Hercegovini za period 2018-2022. godine npr. oni koji govore o niskim postocima kada je riječ o učešću žena u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i pravosuđu te vojnim i policijskim snagama itekako potvrđuju aktuelnost i važnost teme. Zatim, BiH je među prvima ratificirala Istanbulsku konvenciju i nesumnjivo je da je mnogo toga učinjeno, ali pitanje kapaciteta i održivosti sigurnih kuća jedno je od najvažnijih pitanja koje nije riješeno, kao ni mnogobrojni izazovi nakon podrške i tretmana ponuđenog u sigurnoj kući, a koji su najčešće ekonomske prirode. Posebno je aktuelno pitanje i pitanje odlaska žena i djece na strana ratišta, njihov tretman i mogućnost da se vrate.
Prvi zbornik radova ”Kojeg je roda sigurnost?” objavljen je prije sedam godina. Vjerujete li da je došlo do napretka u ovoj oblasti od tada do danas kada se radi o našoj zemlji? Koliko su značajne te promjene?
MIRELA: Uistinu kvalitetni tekstovi koji su u pripremi za novo izdanje zbornika, na argumentiran i na objektivnim pokazateljima utemeljen način problematiziraju pitanje roda i sigurnosti u bh. kontekstu. Ukazuju na određene probleme, ali i na činjenicu da ih je moguće otkloniti samo na informiran, posvećen i sveobuhvatan način, odnosno na način koji uključuje rodnu osviještenost i predanost mnogobrojnih aktera, od institucija do organizacija civilnog društva.
AMILA: Do napretka je svakako došlo, i to prije svega u kvaliteti akcionih planova. Pitanja na koja su se fokusirali ovi planove, širila su se u koncentričnim krugovima. Ipak, relalizacija planova zavisi od samih resursa. Treba imati u vidu da se ti planovi pokušavaju realizirati u patrijarhalnom kontekstu. Na koncu vidim jako puno uložene energije i spore rezultate. I naravno, naznačeni nedostatak kontinuirane kritičke i kontekstualizacije evaluacije svih tih kako planova, tako i rezultata.
SAŠA: Cilj zbornika nije da manifestuje napredak ili nazadovanje, nego da kroz akademske tekstove doprinese obilježavanju 20. godišnjice od usvajanje Rezolucije Savjeta bezbjednosti 1325, te da tako doprinese široj raspravi, a naročito među esperticama i ekspertima, o ovoj temi. Činjenica, da je BiH jedina zemlja u regionu koja provodi već treći akcioni plan za provedbu rezolucije 1325, jeste za pohvalu i govori o strateškoj opredjeljenosti Agencije za ravnopravnost spolova da koordinira rad u ovoj oblasti, ali ista ne potvrđuje da su ostale institucije posvećene. BiH je neophodan novi pristup politici i javnim politikama, gdje će se u fokus staviti samo građani i građanke, u svim njihovim različitostima, i samo tada možemo očekivati konkretne rezultate.
Koji su vaši kriteriji pri odabiru autora_ica i naučno-istraživačkih radova?
AMILA: Prvi problem je bio identificirati teme kojima se želimo baviti u zborniku. I naravno uvijek imate problem kada želite napraviti racionalan izbor tema jer se radi o jednom zborniku, a ne o publikacije u više tomova. A potom smo u odnosu na teme pokušali pronaći autorice i autore koji/e su se već profilirale/i kao stručnjakinje/ci za određene probleme i oblasti. Pri tome, u BiH smo uglavnom u prostoru multidisciplinarnosti rodnih studija, pa je onda nužno za različite teme uključivati osobe iz različitih oblasti i pri tome računati na to će njihova rasprava uključivati i feminističku perspektivu, što nam je na koncu bio izuzetno važan kriterij.
SAŠA: Naš prvi prijedlog je bio da se ide sa opštim konkursom, ali nažalost pristigli radovi nisu zadovoljavali uslove za objavu. Tačnije, svega nekoliko radova je dobilo pozitivnu ocjenu. S toga smo se odlučili da za izradu ovog zbornika direktno pozovemo profesorke i profesore, stručnjake i stručnjakinje iz prakse, i da u zborniku obradimo 10 tema, kao što su: feministički pristup raspravi o miru i bezbjednosti; opšti pregled rezolucije i njen značaj za regiju; provedva rezolucije u BiH; učešće žena u javnom i političkom životu; ženski mirovni aktivizam; Oružane snage BiH; policijske snage u BiH; feministička kritika militarizacije; izbjeglice, migracije i trgovina ljudima; i ratno seksualno nasilje i rodno zasnovano nasilje nakon rata.
Zašto ste se vi kao priređivači_ce odlučili da radite na ovom zborniku radova?
SAŠA: Sarajevski otvoreni centar, kao „proidvođač znanja“, je već prepoznat kao feministička ljudskopravaška organizacija, koja svake godine objavljuje fundamentalna istraživanja i publikacije, koje sagledavaju trenutno stanje u određenoj oblasti te daju preporuke za daljni rad. Vodeći se tim iskustvom, naš prijedlog je bio da se obilježavanje 20. godišnjice rezolucije mora iskoristiti za izradu novih studija i tekstova, koji će obraditi različite aspekte provedbe rezolucije 1325. Drago nam je da je OSCE Misija u Bosni i Hercegovini prepoznala značaj ovog iztraživačkog poduhvata i da će podržati objavu ovog zbornika. Nadamo se takođe da ćemo sa svojim iskustvom i znanjem ispuniti očekivanja i da će i ova knjiga postati redovno štivo za najrazličitije grupe unutar akademske ali i aktivističke zajednice.
MIRELA: Vjerujem u važnost ove teme. Amila i ja smo autorice teksta koji je prošao na konkursu kada je rađen prošli zbornik, objavljen je u dvije publikacije na molbu urednika, zbog njega su nas organizacije civilnog društva pozivale da govorimo na konferencijama i učestvujemo u radionicama koje su organizirale i dosta je citiran u akademskoj zajednici. S druge strane, imam dosta iskustva u uređivanju i pripremi različitih publikacija, što mi omogućava i pogled “izvana” na sami proces nastanka publikacije. Treće, ali ne i manje važno, vrlo rado sarađujem sa Sarajevskim otvorenim centrom od njegovog osnivanja, a naročito sa Sašom i Amilom, pa mi sav taj posao predstavlja i ogromnu ličnu satisfakciju.
Pandemija Covid – 19 dovela je u pitanje, više nego ikad, sigurnost žene unutar porodice, ali i na radnom mjestu obzirom da većinu djelatnosti koje su trenutno na najvećem udaru obavljaju žene (trgovina, medicinske usluge itd.). Da li je to razlog zbog kojeg ste odlučili u zbornik uvesti i dio o Covid-u, ženama i sigurnosti? Postoji li još aspekata sigurnosti o kojima treba govoriti u trenutnoj situaciji? Da li će se, nakon što se situacija s Covid – – om smiri, pojaviti novi problemi vezani za sigurnost žena u BiH i na koji način će se institucije, ali i organizacije civilnog društva, moći boriti s njima?
AMILA: Da, jedan od razloga je i činjenica da su se feminizirane profesije (profesije u kojima dominantno rade žene) prepoznale kao posebmo rizične djelatnosti (ali se uglavnom propustilo prepoznati da je riječ o feminiziranim profesijama). Pored toga, mjere koje preporučuje država jesu mjere koje kuću identificiraju kao siguran prostor (što on sigurno nije za one koje preživljavaju nasilje u porodici). Sugeriše se i dodatna dezinfekcija prostora u kojima živimo (a u patrijarhalnim društvima ovo jesu neplaćeni poslovi koje obavljaju žene). Pitanje je i na koji način se pandemija reflektira na položaje različitih marginaliziranih grupa. Pitanje je i na koji će se način generalno reflektirati (i na koji način se već reflektira) na ekonomski i radno-pravni status žena. Na mnoga od ovih pitanja, ali i na neka koja nisam ni navela, nije moguće odgovoriti u ovom zborniku. Ta tema će svakako ostati otvorena kao važno pitanje budućih istraživanja i aktivnosti.
SAŠA: U procesu završavanja ovog zbornika, kada smo imali svih 10 tekstova, desila se jedna od najvećih kriza i nepogoda viđenih do sada – COVID-19, katastrofa, koja, kao i zemljotresi ili poplave, je dijelom uzrokovana djelovanjem čovjeka. Činjenica da je virus preneseb sa životinje na čovjeka možda ima veze sa klimatskim promjenama i promjenom mjesta življenja životinja. Što je djelovalo kao nepoznato i prolazno, pretvorilo se u stalno stanje. U tom kontekstu, mi kao priređivački tim, zajedno sa izdavačicama iz Sarajevskog otvorenog centra i partnericama iz OSCE Misije u BiH, odlučili smo da je neophodno da i sam zbornik adresira pitanje katastrofa i tzv. asimtričnih prijetnji. S toga smo u zbornik uključili i tekst Zorana Duspare, autora koji ima porijelog u sektoru odbrane ali koji se bavio istraživanjem atipičnih formi prijetnje za humanu sigurnost. Očigledno, ratovi u klasičnoj formi nisu više direktna pretnja za žene i djevojke u BiH, nego su to prirodne i katastrofe uzrokovane od čovjeka. Ovih dana se mnogo piše o posljedicama COVID-19 na sigurnost žena i djevojčica ali i o tome kako u prosjeku više muškaraca umire od ovog virusa, što se opet dovodi u vezu sa rodnim ulogama i načinom kako muškarce odgajamo i kakav oni odnos razvijaju prema mentalnom i fizičkom zdravlju. COVID-19 mora da bude prelomna tačka kada će se vlasti u BiH probuditi i realizovati da način kako rukovodimo zdravstvom, obrazovanjem, sigurnošću i svim sektorskim politikama mora biti reformisan. BiH su neophodne politike koje u centar stavljaju pitanje održivosti i klimatskih promjena, politike koje vrednuju savremeno i besplatno zdravstvo i obrazovanje za sve, i u kojem procese treba da oblikuje struka a ne politikanstvo. Samo tada ćemo stvarno i istinski provesti sve ono što stoji iza UN-ove agende Žene, mir i sigurnost.
gender of security