Piše: Aida K.

Sloboda okupljanja, kao jedno od osnovnih prava svakog pojedinca i pojednike, oduvijek je imala veliku ulogu u ostvarivanju građanskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i socijalnih prava. Organizovani javni skupovi, demonstracije ili protestne šetnje, već davno su se pokazale kao jedan od ključnih koraka koje je potrebno napraviti u cilju ostvarivanja pozitivnih društvenih promjena.

Iako garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Federacije BiH, Ustavom RS, Statutom Brčko Distrikta, ali i većim brojem zakonskih i podzakonskih akata na nivou kantona, entiteta i Brčko Distrikta, kao i brojnim međunarodnim sporazumima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i njeni Dodani protokoli), ostvarivanje prava na slobodu okupljanja u BiH je zahtjevan i komplikovan proces. Administrativna podijeljenost države, nepostojanje nadzornog mehanizma kojim bi se osigurala propisna i usklađena implementacija prava na slobodu okupljanja, neodređenost i neusklađenosti zakonskih propisa koje reguliraju ovu oblast sa međunarodnim standardima, samo su neki od problema i prepreka koje organizatorima okupljanja otežavaju ostvarivanje ovog prava.

Upravo zbog toga, pravni lijek, odnosno pravna zaštita organizatora okupljanja, kao i ispunjenje obaveze države da osigura mirno okupljanje, vrlo često ostaju neispunjene i izgubljene u labirintu brojnih zakona koji odstupaju od međunarodnih standarda. Sarajevski otvoreni centar je u novembru 2020. godine, predstavio publikaciju pod nazivom „Sloboda okupljanja u labirintu zakona: analiza bh. zakonodavstva u oblasti slobode okupljanja“, u kojoj se analiziraju najznačajnije tematske oblasti za ostvarivanje prava na slobodu mirnog okupljanja u BiH, uključujući i ove dvije oblasti.

Naime, kako se navodi u ovoj analizi, zakonske odredbe koje reguliraju oblast slobode okupljanja, u skladu sa Smjernicama Venecijanske komisije i OSCE/ODIHR-a, moraju sadržavati sve „proceduralne aspekte od značaja za ovu oblast, kao što su rokovi za prijavu okupljanja, razlozi za restrikcije, te mogućnost, način i uvjete podnošenja žalbe na te restrikcije, uključujući i referiranje na tijela koja odlučuju o restrikcijama i o eventualnim žalbama“. Međutim, uvidom u zakonski okvir slobode okupljanja u BiH, zaključeno je da organizatorima okupljanja ovo pravo nije u potpunosti zajamčeno. Naime, Zakon o javnom okupljanju Hercegovačko-neretvanskog kantona u svom tekstu uopće ne sadrži odredbe o postupku žalbe, dok u Bosansko-pordinjskom kantonu ovaj zakon ne predviđa rok za donošenje rješenja o zabrani održavanja skupa. Pored toga, kako se navodi, organizatori okupljanja uglavnom imaju mogućnost podnošenja žalbe na rješenje o zabrani okupljanja u roku od 24 sata nakon njegovog prijema, ili u roku od 24 sata prije održavanja okupljanja, kako je definisano Zakonom o mirnom okupljanju BD BiH. „U izuzetnim slučajevima žalbe na rješenje se mogu izjaviti u roku od 12 sati, dok u Republici Srpskoj rok za izjavu žalbe nije određen. Prema Zakonu o javnim okupljanjima Županije Središnja Bosna, organizatori mogu izjaviti žalbu u roku od osam dana od prijema rješenja“, navodi se.

Kada je riječ o donošenju odluke o žalbi na rješenja, nadležna tijela su dužna istu dostaviti podnositelju u roku od najmanje 24 sata nakon prijema žalbe, odnosno izuzetno u roku od 12 sati nakon prijema žalbe, ili u roku od 12 sati prije održavanja okupljanja.

Pokušaj Sarajevskog otvorenog centra da organizuje protestni marš za ljudska prava LGBTI osoba, 13. maja 2017. godine, samo je jedan od primjera koji pokazuje na koji način postojanje i provođenje ovakvih zakonskih okvira može oduzeti pravo na slobodu okupljanja.  Naime, zbog sporosti u izdavanju rješenja kojim se određuje ruta protestnog marša od strane nadležnog organa, i nemogućnosti ispunjenja zakonom propisanih rokova, Sarajevski otvoreni centar, kao organizator skupa, morao je odustati od zahtjeva. Naime, Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo je donijelo rješenje kojim se odobrava tražena ruta, tek 11. maja, u poslijepodnevnim satima, čak trideset dana nakon podnošenja zahtjeva od strane organizatora marša. S obzirom da nije bilo moguće ispoštovati zakonsku obavezu organizatora da obavijesti javnost o privremenoj obustavi saobraćaja najkasnije 48 sati prije početka marša, Sarajevski otvoreni centar je odustao od zahtjeva podnesenog Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo.

Neusklađenost sa međunarodnim standardima, kratki rokovi za podnošenje žalbe na odluku nadležnih tijela o zabrani okupljanja, predstavljaju dodatni izazov za organizatore okupljanja te, samim tim, otežavaju ostvarivanje prava na slobodu okupljanja. U cilju unaprjeđenja postojećeg stanja u oblasti slobode okupljanja, neke od predloženih preporuka iz perspektive međunarodnih standarda, odnose se na izmjenu roka za donošenje rješenja o zabrani održavanja na najkasnije 72 sata (za razliku od trenutnih 48 sati) prije održavanja okupljanja; razmatranje uklanjanja preciznih odredbi o roku unutar kojeg organizatori mogu podnijeti žalbu na rješenje o zabrani održavanja okupljanja, kako bi im se olakšao postupak osporavanja odluka nadležnih tijela; ograničavanje roka za odlučivanje o žalbi na najmanje 24 sata nakon prijema žalbe; preciziranje roka nadležnih tijela za odlučivanje o žalbi u Srednjobosanskom kantonu, te definiranje odredbe u svim zakonima kojom se organizatorima omogućava da nastave s aktivnostima usmjerenim na održavanje okupljanja u prijavljenom terminu, ukoliko nadležna tijela ne donesu odluku po žalbi prije tog datuma.

Analizom zakonskog okvira slobode okupljanja u BiH na površinu izlazi njegova usmjerenost na regulaciju, odnosno na obaveze i ograničenja za organizatore i sudionike/ice okupljanja. Teret zaštite i osiguravanja održavanja okupljanja, iako prema međunarodnim standardima spadaju u pozitivnu obavezu države da omogući održavanje okupljanja, stavlja se na organizatore, koji postaju glavni akteri koji osiguravaju ostvarivanje ovog prava. „Pozitivna obveza države, odnosno nadležnih policijskih tijela, da zaštiti i osigura održavanje javnih okupljanja u zakonskim tekstovima predviđena je tek uopćeno, dok su u nerazmjerno većem obujmu naglašene obveze i odgovornosti organizatora, voditelja i redara okupljanja“, navodi se, uz obrazloženje da Zakon o javnom okupljanju u Hercegovačko-neretvanskom kantonu pozitivnu obavezu nadležnih tijela da osiguraju održavanje okupljanja postavlja u okvire izuzetka,  i to, kako se navodi, „u slučaju neprimjerenosti mjera osiguranja koje predloži organizator, i posebnog značaja javnog okupljanja za Hercegovačko-neretvansku županiju ili jedinicu lokalne samouprave.“

S druge strane, naglašene su mnogobrojne odgovornosti i obaveze organizatora. Pored obaveze prijave okupljanja, dužnost organizatora je i čuvanje javnog reda i mira, osiguranje odgovarajućih mjera medicinske i protupožarne zaštite, dok neki zakoni propisuju i obavezu osiguranja da sudionici okupljanja nisu naoružani i ne čine štetu, ali i obavezu čišćenja mjesta na kojem se okupljanje održalo, zaključeno je provedenom analizom.

Obaveza odabira voditelja okupljanja, kao i redara i redarske službe, također je predviđena odredbama zakona o javnom okupljanju u BiH. Iako je prepoznata korisnost redara u logističkim aspektima pripreme, i u toku okupljanja, istaknuto je da to ipak ne bi trebala biti zakonom propisana obaveza, već njegovo diskreciono pravo. „Ukoliko se organizatori ipak odluče za angažiranje redara na okupljanju, oni ne bi trebali predstavljati zamjenu za policijske službenike, koji su odgovorni za održavanje javnog reda i mira“, navodi se.

Neke od navedenih preporuka čije implementiranje u zakonske okvire mogu unaprijediti njihovo usklađivanje sa međunarodnim standardima, odnose se upravo na potrebu rasterećenja organizatora, voditelja i redara brojnih dužnosti i odgovornosti, „kao što su odgovornost za drugog u slučaju počinjenja štete, osiguranje javnog reda i mira, osiguranje medicinske i protupožarne pomoći i čišćenje prostora na kojem se okupljanje održava. U zakonima treba biti jasno da na njih nisu prenesene obaveze, ali niti ovlasti policijskih službenika“, zaključeno je.

Ova opsežna analiza bh. zakonodavstva u oblasti slobode okupljanja, u velikoj mjeri je pomogla u identifikaciji ključnih problema u ostvarivanju ovog prava. Predstavljene preporuke odraz su uspješnih, međunarodnih, zakonskih rješenja u ovoj oblasti, i vrlo jasne smjernice ka unaprjeđenju postojećih zakonskih okvira. Njihovom implementacijom, pravo na slobodu okupljanja, kao jedno od najučinkovitijih načina izražavanja nezadovoljstva svojim položajem, statusom, sistemom ili načinom rada vlasti, postalo bi lakše ostvarivo, kako za marginalizirane i obespravljene društvene skupine, tako i za sve građane i građanke BiH koji/e žele da se bore za bolje i ravnopravnije društvo. U međuvremenu, organizatorima protestnih okupljanja, nažalost, preostaje nastavak borbe sa vjetrenjačama u labitintu bh. zakonskih okvira.

Tekst je izrađen u okviru projekta koji finansira Fond MATRA Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, a  provodi Sarajevski otvoreni centar. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost izdavača i ni na koji način ne odražava stavove donatora.