Osvrt na izvještaj: Siva zona – pitanje abortusa u Republici Hrvatskoj

Piše: Maida Zagorac

Preuzeto sa: zenskamreza.ba

Ovaj tekst predstavlja osvrt na izvještaj koji je rezultat rada tima Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Izvještaj obuhvata problematiku abortusa u Republici Hrvatskoj.

Pitanja vezana za abortus u Republici Hrvatskoj pripadaju „sivoj zoni“ koju karakteriše: neodgovarajuća državna regulacija, manjkavost prilikom evidencije pobačaja, slučajevi liječničke korupcije i zloupotrebe položaja, regionalna i bolnička promjenjivost cijena medicinskog zahvata, kao i velika učestalost prigovora savjesti. Uz sve navedeno postoji i patrijarhalna stigmatizacija žene koja je samovoljno prekinula trudnoću, kao i postojanje neokonzervativnih prijetnji dostupnosti i sigurnosti legalnog prekida trudnoće u RH.

Prekid trudnoće u RH regulisan je Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je usvojen 1978. godine. U skladu sa ovim zakonom žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ukoliko se radi o trudnoći koja traje do deset sedmica, a prekid trudnoće se može obavljati samo u ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama.

Postojala su dva pokušaja izmjene ovog zakona. 1995. godine Posebna komisija Ministarstva zdravstva je izradila Nacrt prijedloga Zakona o prekidu trudnoće, ali on nikad nije ušao u saborsku proceduru. Drugi pokušaj je bio Prijedlog Zakona o pobačaju kojeg je 1996. podnijela Hrvatska stranka prava i kojim se nastojao zabraniti pobačaj. Ovaj prijedlog je ocijenjen kao protivan savremenim evropskim zakonodavstvima i principina Svjetske zdravstvene organizacije i o njemu se nije raspravljalo u Saboru. Značajnu ulogu u zaustavljanju restriktivne legislative u ovoj oblasti imale su feminističke grupe i organizacije civilnog društva.

Obavljanje i dostupnost prekida trudnoće na zahtjev

Prekid trudnoće na zahtjev može se izvršiti do isteka deset sedmica od dana začeća, a nakon tog perioda samo uz odobrenje komisije i to kada se utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život, ili otkloniti narušavanja zdravlja trudnice; ako se može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili duševnim manama; ako je do začeća došlo izvršenjem nekog od sljedećih krivičnih djela: silovanje, obljuba nad nemoćnom osobom, obljuba uz zloupotrebu položaja, obljuba nad djetetom i rodoskrvnuće. Maloljetna osoba koja ima više od šesnaest godina može prekinuti trudnoću na zahtjev bez odobrenja roditelja, ali je potrebna njihova dozvola za opštu anesteziju.

Standardna procedura vezana uz prekid trudnoće zavisi od bolničke ustanove. Prema prikupljenim informacijama proces započinje kada se žena sa zahtjevom za prekid trudnoće javi na bolnički šalter, potom biva upućena u ginekološku ambulantu na pregled da se konstatira trudnoća, zatim biva upoznata sa mogućim komplikacijama prekida trudnoće. Nakon toga žena ispunjava formular sa svojim osobnim podacima, doktorica_r potpisuje formular i podaci se unose u bolničku knjigu u koju se evidentiraju abortusi. Žena se naručuje na zahvat za nekoliko dana, nakon kojeg se otpušta iz bolnice za nekoliko sati. Zahvat košta od 990 do 2500 kuna. Za prikupljanje, praćenje i analizu podataka o prekidima trudnoće je zadužen Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

Prema podacima HZJZ-a prekidi trudnoće se obavljaju u 32 ustanove u RH. Međutim prekid trudnoće nije tako lako dostupan u svakoj ustanovi. Ograničenja su razna npr. bolnice ne rade abortuse, rade abortuse samo iz medicinskih razloga, upotreba prigovora savjesti. Problem dostunosti je izražen i u visokoj cijeni pobačaja na zahjev,a koja varira od regije do regije. Ministarstvo zdravstva ističe da je moguće ispitati razloge određenog postupanja zdravstvene ustanove samo kada su poznati svi podaci konkretnog slučaja, a konkretnih slučajeva nema jer žene ne žele govoriti o negativnim iskustvima.

Iako je to zakonski zabranjeno, prekidi trudnoće na zahtjev se obavljaju i u privatnim ordinacijama, ili bolničkim ustanovama gdje većina doktorica_ra tokom radnog vremena ima prigovor savjesti, a van radnog vremena naručuju pacijentice za abortus. Jedno od ponuđenih objašnjenja za ovu praksu je i taj da žena želi privatnost jer ovaj zahvat prati osuda okoline.

U ovom području su prisutne malverzacije. 2010. godine je privedeno sedam liječnika- specijalista koji su obavljali prekide trudnoće, naplaćivali zahvate, a taj novac zadržavali za sebe. Ovi liječnici su proglašeni krivima i pored zatvorske i novčane kazne, dobili su i zabranu rada.

Prigovor savjesti

Pitanje prigovora savjesti regulira Zakon o liječništvu u kome se navodi da radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nadzora, odnosno uvjerenja liječnica_k se ima pravo pozvati na prigovor savjesti. Na ovaj način Zakon o sestrinstvu omogućava prigovor savjesti medicinskim sestrama.

Prigovor savjesti ginekolginja_ga nije postojao za vrijeme SFRJ, počinje se javljati sredinom 1990-ih godina i usko je vezan za religiozne i moralne stavove osobe. U HZJZ-u se ne vodi evidencija o korištenju prava na prigovor savjesti, to rade zdravstvene ustanove. Podaci pokazuju da je najveći broj doktorica_ra koji se pozivaju na prigovor savjesti u Zagrebu (barem polovina), u pojedinim bolnicama se prekidi trudnoće uopšte ne vrše zbog prigovora savjesti i to u OŽB Našice, OB Požega, OB Knin, OB Vinkovci. Bolnice u kojima nijedna osoba nije uložila prigovor savjesti su OB Pula, OB Šibenik i KCB Rijeka. Na nivou bolnica gonekologinje_zi moraju dati izjavu, koja može biti usmena i pismena, nadređenima o prigovoru savjesti. U praksi je prigovor savjesti bolničkog osoblja manje prisutan neko kod doktorica_ra.

U posljednje dvije godine su postojale dvije pritužbe vezane za prigovor savjesti. Prva se odnosila na slučaj kada je u apoteci odbijeno da se izda kontracepcijsko sredstvo propisano liječničkim receptom, pa je utvrđeno da u ovom slučaju apoteka ne može kao kolektiv koristiti pravo prigovora savjesti jer je ono individualno pravo. Drugi slučaj se odnosio na prigovor savjesti doktorice koja je odbila djevojci propisati “tabletu za dan poslije”, govoreći joj da će uništiti svoj život i da je to abortivno sredstvo. U ovom slučaju je zdravstvenoj ustanovi gdje je doktorica radila izdato upozorenje.

Neki autori smatraju da je prigovor savjesti zapravo “nedopuštena neposlušnost” koja doseže granicu rodne diskriminacije i da se time narušava zakonsko pravo na zdravstvenu zaštitu, te da se poziva na diskriminaciju osoba kojima je potrebna određena usluga u javnim ustanovama.

Trenutno stanje

Državne statistike ukazuju na nisku stopu izazvanih pobačaja, nisku učestalost korištenja kontracepcije i na negativan trend nataliteta u RH. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) u RH je u 2013. godini izvršeno 3816 namjernih prekida trudnoće, što predstavlja 35% od ukupnog broja prijavljenih abortusa. Hrvatska sa stopom od 105 legalno izazvanih pobačaja na 1000 rođene djece spada među države koje imaju najniži takav omjer u Evropskoj uniji.

Trenutno traje period intenzivnog nametanja neokonzervativnih grupacija i inicijativa da se „problem„ legalno dostupnog abortusa stavi na javnu agendu.[1] Prijetnje legalnom i dostupnom abortusu su počele još 1991. godine kada je podnešen zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Nakon toga bilo je više nastojanja da se zabrani ili oteža legalni prekid trudnoće kao što su: zahtjevi Hrvatske biskupske konferencije i Hrvatske stranke prava, ostavljanje letaka u čekaonicama bolnica i studentskih poliklinika, prikazivanje filma Nijemi krik na srednjoškolskoj nastavi vjeronauke. 2012. godine se pojavljuje inernet potral „Klinika za pobačaje“ koji pruža selektivne informacije u svrhu zastrašivanja, nakon toga otvara se i profil Pro-life Hrvatska, a nakon ulaska u Evopsku uniju dolazi do udruživanja lokalnih grupa sa srodnim na evropskom nivou.

Usmjeravanje pažnje na zakonski reguliran pobačaj se intenzivira 2014. godine što je popraćeno okruglim stolom na temu: Abortus – pravo ili zločin protiv čovječnosti, prikazivanjem dokumentarnog filma “Bijela kuga“ na Hrvatskoj radioteleviziji, raznim akcijama, predavanjem Lile Rose, dijeljenjem letaka, a sve sa korištenjem tehnike zastrašivanja.

S obzirom na prethodno navedeno, a u cilju dostupnosti i sigurnosti legalnog prekida trudnoće potebno je: osigurati dostupnost pobačaja na zahtjev u svim ovlaštenim ustanovama; regulirati slučajeve prigovora savjesti; sankcionisati obavljanje abortusa u privatnim ginekološkim ordinacijama; standardizovati procedure i cijene zahvata; učiniti relevantne informacije dostupnim na za javnost.

Izvještaj je dostupan na hrvatskom i engleskom ovdje.

[1] Detaljnije o neokonzervativnim grupacijama u članku: Osvrt na izvještaj: Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji.