PIŠE: Delila Hasanbegović Vukas
Žene i obespravljeni se decenijama bore za osnovna ljudska prava i dostojanstvo, ljudsko i, prije svega, radničko. Decenijama pružamo otpor, protestujemo, prekidamo rad, rušimo simbole patrijarhata. Decenijama vičemo, pišemo, govorimo, djelujemo.
Prolaze godine, decenije, stoljeća… gdje smo sada? Naivnom posmatraču se čini da smo napredovali, da smo bliže rodnoj ravnopravnosti i poštovanju prava žena i svih obespravljenih osoba. Nažalost, nismo. Ne samo da nazadujemo kao društvo, nego su nam modaliteti borbe sve istrošeniji i slabiji. Nemaju dovoljno političkog naboja, ne shvataju nas ozbiljno, nismo organizovane_i, nismo solidarne_i. Gdje su nestale mase? Ko je danas snaga radničkog pokreta (ako ga uopće ima)? Kakvu moć (ne)imaju sindikati, sveta mjesta radničke solidarnosti, organizovanosti i protesta? Kakav je smisao i potencijal političkih partija (osim korupcije, nepotizma, podobništva, populizma)?
Ovaj krik je još jedan u nizu pokušaja da se izbavimo iz kapitalističko-patrijarhalnog balona koji nam prodaje priču „ženske snage, ljepote, nježnosti, posebnosti, dragocjenosti Dana žena“. Prodaju nam se priče da zaslužujemo ljubav, podršku, brigu baš kao što su ljubav, podrška, odgoj i briga koju svakodnevno pružamo (što u prevodu znači: besplatni kućni rad koji obavljamo za muškarce i ostale privilegovane koji osvajaju pozicije moći i tržište rada). Konzumeristička carstva nam „daruju“ kućanske aparate, beauty tretmane, cvijeće, slatkiše, zabave u hotelima i kafanama po „promotivnim“ cijenama, na sniženjima i deklarativno prepoznaju naše napore, a u biti nas ne vide, naš RAD je potpuno nevidljiv i neprepoznat u tržišno-monetarnom sistemu. Naknada izostaje. Dobijamo jedino nasilje u porodici, u partnerskim odnosima, seksualno nas uznemiravaju na svakom koraku, još nas i krive za takve postupke nasilnika.
Da, RAD, jer Osmi mart se vrti oko rada, nastao je zbog rada i želi svjetliju budućnost za rad i radnike i radnice! Koji je POLITIČKI značaj Osmog marta? Znaju li to djeca u školama, radnici u trgovinama, u zdravstvu, političari, penzioneri? To je praznik borbe žena za pravičnije uvjete rada u tvornicama koje su više ličile na tvornice smrti nego na mjesta na kojima se stvara nova vrijednost poštujući dostojanstvo čovjeka. Jesmo li svjesni činjenice da su se žene pobunile protiv izrabljivanja kapitalista, užasnih radnih uvjeta, predugog radnog dana, niskih plata za rad visoke vrijednosti i napora? Znamo li da je masovna organizacija žena s jasnim zathjevima upućenim izrabljivačima omogućila nama danas da pregovaramo vlastite radne uvjete, biramo poslove, radimo dosta toga što ženama prije 50 i više godina nije bilo dostupno? Naravno, ovo nije utopija, daleko smo od mogućnosti izbora, i ovaj tekst upravo govori o tome kako smo trenutno na nivou robovlasničkih odnosa u svim sferama društva, pogotovo rada.
Oko nas, u nama su ratovi, nasilje, agresije, napadi, glad, siromaštvo, ekološke krize… Palestina i druga mjesta koja su pod napadima ogledalo su našeg svijeta u kojem je disanje luksuz zbog kojeg ne živimo nego preživljavamo, u kojem je nasilje jezik kojim se najčešće govori. Prosječni čitatelj_ica ovoga teksta se može zapitati o vezi Palestine i Osmog marta i svega što predstavlja. Ako je u nama još imalo razuma ostalo, moramo biti svjesni uništenja koje se dešava. Zvijeri gladne osvajanja i destrukcije koriste najubitačnija sredstva u obliku bombi, artiljerije, oružja, tenkova, raketa, rušilačkih naprava najstrašnijih kalibara koje ne mare ni za šta što je živo, već ruše sve pred sobom. Ne samo da gase ljudski život, već i planetu zemlju, jedini dom koji imamo – ostaci tih stravičnih naprava ostavljaju neizbrisive tragove na ekosistemu, okolišu i klimi, zagađuju i nebo i zemlju, da i život koji ostaje u blizini i daljini postaje nepodnošljiv.
Sve su ovo feministička pitanja, o svemu su ovome mislile, pisale, govorile, djelovale žene. Povijest se ponavlja. U interesu je tlačitelja da ovo ne znamo. Kapitalizam i patrijarhat ujedinjeni nam uskraćuju ovo znanje kroz sistem obrazovanja i medija. Ne žele da se upoznamo s ženama koje su vodile velike borbe za pristup pravu glasa, abortusa, nasljeđivanja, obrazovanja, rada itd. Na sreću, nije sve izgubljeno. Ima prostora koji njeguju zajedništvo, protest, političku pismenost i feminističke vrijednosti. Pronađimo ih i uključimo se u borbe! Voljela bih da su današnji protesti jači, masovniji, radikalniji, prkosniji, da se probudimo. Moramo se probuditi iz ugodnih i neugodnih pozicija u kojima se nalazimo, i privilegirani i neprivilegirani. Ako mene pitate, bunt nije blizu nivoa na kojem je bio u prošlosti, ali ne znači da ne može biti tako, uz nove, jače poruke i borbe.
Ulice su naše i trebamo izaći na svaki protest, marš, prosvjed, okupljanje, za Osmi mart i svaki drugi dan. To možemo. Naši su svi drugi prostori, koristimo ih u skladu s mogućnostima i ne odustajmo od njih i od nas!
Živio Osmi mart!