Piše: Aida K.

Sloboda okupljanja jedno je od osnovnih ljudskih prava koje ima važnu ulogu u stvaranju naprednijeg i tolerantnijeg demokratskog društva, u kojem različite društvene skupine žive zajedno i uživaju ravnopravan status. Bez obzira na to što zakonski okviri koji reguliraju oblast slobode okupljanja mogu predviđati određena ograničenja, pozitivna obaveza države je da štiti ovo pravo i pomaže njegovo ostvarivanje. U skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ograničenja u ostvarivanju prava na slobodu mirnog okupljanja su dopuštena, ali samo pod uvjetom da budu uređena “na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih.“

Kada i u kojim slučajevima zakonski okviri koji reguliraju pravo na slobodu okupljanja u BiH dozvoljavaju nadležnim državnim tijelima da zabrane održavanje ili prekinu okupljanje, te kojim mogućim sankcijama su izloženi organizatori okupljanja u različitim dijelovima BiH, teme su kojima je posvećena posebna pažnja u publikaciji „Sloboda okupljanja u labirintu zakona: analiza bh. zakonodavstva u oblasti slobode okupljanja“, koju je Sarajevski otvoreni centar predstavio u novembru 2020. godine.

Jasno je da pravo na slobodu okupljanja nije apsolutno, te da podliježe određenim zakonskim ograničenjima. Međutim, kako je pomenuta analiza bh. zakonodavstva pokazala, mnogi zakoni o javnim okupljanjima u BiH ostavljaju mogućnost intervenisanja policijskih službenika, koji po slobodnoj procjeni mogu djelovati u cilju prekidanja ili sprječavanja okupljanja. Naime, istaknuto je da „veći broj zakona, kroz odvojene odredbe, regulira zabranu održavanja i prekid okupljanja te uglavnom propisuje identične razloge za obje mjere uplitanja u slobodu mirnog okupljanja.“

Kao neki od mnogobrojnih razloga za zabranu i prekid održavanja okupljanja navode se slučajevi „kada organizatori podnesu nepotpune prijave okupljanja ili okupljanja prijave nepravovremeno; kada organizatori ne poduzmu na vrijeme dodatne mjere osiguranja; kada redari ne osiguraju javni red; kada se okupljanje održava na prostoru koji nije prikladan za održavanje javnog okupljanja ili je zabranjen kao lokacija okupljanja; kada postoji stvarni rizik da okupljanje ugrozi javni moral; kada okupljanje predstavlja prijetnju ustavnom poretku; kada okupljanje ugrožava neovisnost teritorijalnog integriteta; kada okupljanja organizira politička stranka, udruga građana ili organizacija kojoj je nadležnom odlukom suda zabranjeno djelovanje; kada okupljanje organizira osoba kojoj je sudskom odlukom zabranjeno posjećivati prostor na kojem se održava okupljanje ili sudjelovati na okupljanju dok ta mjera traje, ili osoba kojoj je zabranjeno javno istupanje; kada okupljanje predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju ljudi i okolini.“

Pored toga, istaknuto je da se ograničenja na javna okupljanja mogu „nametnuti i u slučaju govora mržnje te poticanja na nasilje, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju“, što predstavlja „opravdano ograničenje na osnovu sadržaja poruke ukoliko je zabrana okupljanja razmjerna i nužna mjera u konkretnim okolnostima svakog slučaja.“ Međutim, zakonski okviri koji reguliraju pravo na slobodu okupljanja u BiH, kako je objašnjeno, propisuju i mogućnost policijskih tijela da zabrane okupljanje u slučaju da utvrde da je njegovo održavanje usmjereno „na ugrožavanje ustavnog poretka, rušenje osnova demokratskog uređenja utvrđenih ustavom ili na drugu protuzakonitu promjenu društveno-političkog ili društveno-ekonomskog uređenja ili ugrožavanje neovisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta, mira ili ravnopravne međunarodne suradnje“, što je od strane Venecijanske komisije i OSCE/ODIHR-a ocijenjeno kao kršenje slobode govora i okupljanja.

Postojanje stvarne opasnosti od ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine, ili narušavanja javnog reda i mira u većem obimu tokom javnog okupljanja, navodi se kao još jedan od osnova za zabranu okupljanja koji je predviđen u većini zakona o javnom okupljanju u BiH. Nedostatak ove odredbe ogleda se u činjenici da ona nije ograničena samo na zabranu onih okupljanja čiji organizatori pozivaju na nezakonito postupanje, nego i na ona okupljanja koja imaju za cilj skretanje pažnje javnosti na probleme čije javno iznošenje nije u interesu, ili je u suprotnosti sa mišljenjem i stavovima, određenih političkih ili društvenih skupina. Prijetnje nasiljem nad organizatorima/icama i učesnicima/ama takvih okupljanja otvaraju mogućnost njegove zakonske zabrane, što je u suprotnosti sa međunarodnim preporukama, ali i odlikama slobodnog i demokratskog društva.

Ovakvi zakonski okviri ne prepoznaju paradoks zabrane okupljanja jednoj društvenoj grupi ljudi samo zato što druga društvena grupa poziva na vršenje nasilja nad njima. Naime, okupljanja LGBTI osoba u BiH još uvijek se, u praksi, posmatraju kao okupljanja visokog rizika, a većina najavljenih okupljanja kojima je cilj skretanje pažnje na probleme sa kojima se LGBTI osobe svakodnevno suočavaju, praćena je prijetnjama i pozivanjem na nasilje nad učenicima/ama. Upravo zbog toga, na organizatore okupljanja prebacuje se teret dodatnih troškova osiguranja koji ujedno postaju i razlog za zabranu njihovog okupljanja, u slučaju da iste ne mogu priuštiti.

Pored toga, osnov za zabranu okupljanja u cilju sprječavanja ugrožavanja zdravlja ljudi,  ocijenjen je kao previše širok i zasnovan na hipotetičkoj prijetnji zdravlju, dok je osnov za zabranu okupljanja nepravovremeno prijavljivanje ili održavanje okupljanja na lokaciji koja nije bila naznačena na prijavi održavanja okupljanja, ili na kojima su okupljanja zakonom zabranjena, ocijenjen nerazmjernim i naglašena je potreba za njegovim usklađivanjem sa međunarodnim standardima. Naime, preporuke Venecijanske komisije i OSCE/ODIHR-a, ali i drugih međunarodnih dokumenata, prepoznaju važnost spontanih okupljanja kao jednu od odlika otvorenog društva, te naglašavaju da okupljanje ne može biti prekinuto ili zabranjeno samo zbog toga što zahtjev nije podnesen ili odobren. Stoga je preporučena njegova izmjena i usklađivanje sa međunarodnim standardima.

Također, naglašava se da javni moral, kao jedan od osnova za ograničavanje slobode mirnog okupljanja u pojedinim zakonima o javnom okupljanju BiH, nije primjeren osnov za ograničavanje slobode okupljanja. „U načelu, ova osnova se mora promatrati vrlo ograničeno – uz jamstvo da se ne koristi s diskriminatornom namjerom te da joj polazište nisu moralna stanovišta nositelja političke moći“, navodi se.

U zakonima o javnom okupljanju u Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Kantonu Sarajevo, Zapadnohercegovačkom, Posavskom i Kantonu 10, predviđa se dužnost policijskih tijela da prekinu okupljanje ako je samo jedan od sudionika/ica naoružan, što je u suprotnosti sa Smjernicama Venecijanske komisije i OSCE/ODIHR-a. Stoga se preporučuje uklanjanje ovakvih zakonskih rješenja, te donošenje manje restriktivnih rješenja, kao što je razoružavanje i udaljavanje osobe od ostalih sudionika/ica skupa.

Pored brojnih administrativnih i pravnih prepreka sa kojima se suočavaju prilikom organizovanja mirnog okupljanja, organizatori su izloženi sankcijama koje im se mogu izreći nakon održavanja događaja. Istaknuto je postojanje nerazmjernih i uglavnom nepotrebnih odredbi koje u zakonima o javnom okupljanju u BiH reguliraju uvjete za izricanje sankcija organizatorima. „Nepridržavanje zakonskih uvjeta u pogledu organiziranja i prisustvovanja javnim okupljanjima, kao što je na primjer neprijavljivanje okupljanja, u BiH uglavnom podliježe novčanim kaznama, dok zakoni o javnom okupljanju Kantona Središnja Bosna i Hercegovačko-neretvanske županije predviđaju i kaznu zatvora do 30, odnosno 60 dana. Takve sankcije, imajući u vidu značajne međunarodne standarde Venecijanske komisije i OSCE-a/ODIHR-a, ali i stanovište Posebnog izvjestitelja, nisu razmjerne, te je istaknuta potreba njihovog uklanjanja iz zakonskih okvira koji reguliraju oblast slobode okupljanja u BiH.

Visoke novčane, ili čak zatvorske, kazne za organizatore okupljanja zbog nepoštivanja, uglavnom, administrativnog postupka prijave, ne samo da ograničavaju međunarodno priznato pravo na slobodu okupljanja, nego i dovode u opasnost sve one koji se odluče svoja prava tražiti organizovanim „izlaskom na ulicu“. Rasturanje i zabrana održavanja skupova od strane policijskih tijela, lišavanje slobode, sudsko procesuiranje, maltretiranje i zastrašivanje učesnika/ica pokreta „Pravda za Davida“, najbolje oslikava negativnu stranu postojanja ovakvih odredbi zakona.

Omogućavanje održavanja okupljanja, a ne njegovo zabranjivanje, prekidanje ili sankcionisanje učesnika/ca, na način na koji to predviđaju međunarodni standardi, ističe se kao primarni cilj nadležnih tijela u procesu komunikacije i konsultacija s organizatorima okupljanja, kao i u čuvanju javnog reda i mira. Stoga je, između ostalog, preporučeno „izbjegavanje automatskog donošenja rješenja o zabrani održavanja okupljanja koja nisu prijavljena, imajući u vidu značaj spontanih okupljanja u demokratskim društvima te cijeneći sve okolnosti pojedinačnih slučaja u svjetlu načela proporcionalnosti“. Pored toga, preporučuje se razmatranje prijave održavanja okupljanja po njenom prijemu, u cilju brzog i pravovremenog djelovanja na otklanjanju mogućih prepreka ili nejasnoća, pravovremeno donošenje rješenja o zabrani okupljanja organizatorima koje će im osigurati dovoljno vremena za pripremu žalbe na rješenje o zabrani okupljanja, kao i postupanje tokom okupljanja sa ciljem omogućavanja njegovog mirnog održavanja, te njegovo prekidanje samo u neophodnim slučajevima, kako predviđaju međunarodni standardi.

Postojanje nejasnih i nerazmjernih odredbi zakona koje reguliraju odluke o prekidanju, zabranjivanju i sankcionisanju učesnika okupljanja, ne smiju biti korištene na štetu onih koji se bore za svoja osnovna ljudska prava, koji ukazuju na nepravdu, neravnopravan položaj i probleme u društvu. Upravo zbog toga, primjenom ovih preporuka do kojih se došlo pomenutom analizom, napravio bi se prvi korak ka nužnim promjenama bh. zakonodavstva u oblasti slobode okupljanja.

Tekst je izrađen u okviru projekta koji finansira Fond MATRA Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, a  provodi Sarajevski otvoreni centar. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost izdavača i ni na koji način ne odražava stavove donatora.