Bjanka Alajbegović: Žene, ko smo mi?

Ugnjetavanje žena je duboko; jednaka plata za jednak rad, i sve političarke na svetu neće iščupati korene seksizma.

Gayle Rubin

Don´t agonize, organize!

Rosi Braidotti

Kao uvod u ovaj tekst, kojeg bih radije nazvala pozivom, poslužit će mi jedna situacija iz ličnog iskustva. Prije nekoliko godina, na postdiplomskom studiju iz komparativne književnosti dobili smo zadatak da napišemo esej na temu Ibsenova Nora iz perspektive feminističke teorije. Dok smo nas desetak kolegica i jedan kolega jedni drugima čitali i komentirali eseje, profesor je za moj esej s podsmijehom primijetio da sam u njega „upisala nešto svoje lično”. Najmanje je važno što ama baš ništa lično nisam upisala u taj tekst. Važnije je što nisam ništa rekla na tu neblagonaklonu opasku, jer mi je nekako iščezao g l a s. Tako je ostalo neizgovoreno moje pitanje šta se desilo sa čuvenom feminističkom parolom lično je političko, odnosno, kako “nešto moje lično” može biti sporno u eseju napisanom iz (zadane) feminističke perspektive. Iz ove situacije sam naučila dvije jako važne stvari: prva je da bi mi esej sigurno bio puno bolji da sam ga pisala upravo iz lične feminističke pozicije, sa svjesnim i otvorenim uključivanjem i svog ličnog iskustva; druga i važnija je da sam shvatila kako ubuduće želim i osjećam ispravnim jedino tako i pisati. U vidu bonusa, postojat će i šansa da mi se u tekst neće učitavati “nešto moje lično”, i to, po mogućnosti, pred publikom.

Uvijek sam nekako pokušavala izbjeći to svoje “ja”. Djelovalo mi je pretenciozno, pomalo čaki nepristojno. Zašto? Ovo je samo prvo po redu zašto koje će uskoro dovesti i do glavne zapitanosti koja je skrivila ovaj tekst. Odgovor je: zbog manjka samopouzdanja. Zbog neprestanog otrovnog siktanja u glavi koje, kada se prevede u jezik, znači: “koga zanima šta ja želim da kažem?”

Taj sindrom manjka samopouzdanja konačno dovodi i do pravog pitanja: šta je meni učinio patrijarhat? Govorim, dakle, o meni, najprije, sasvim svjesno, jer želim motivirati bar poneku ženu da to isto pitanje postavi najprije sebi.

To pitanje mora biti izgovoreno naglas, po mogućnosti javno, da bi konačno postalo stvarno i da bi imalo smisla i za mene samu i one kojima pišem. Šta je meni učinio patrijarhat?

Kada govorim „ja“, to „ja“ je simptomatska tačka[1] koju čine simptomi subjektivnog i objektivnog porijekla. Ovi prvi su moje lične traume, dok objekivnu dimenziju čine antagonizmi koji su sastavni dio historijskog konteksta. U slučaju najpopularnijeg dosijea X, poznatijeg i kao Žena, ove dvije dimenzije je nemoguće razmrsiti. Ona, to jest, „ja“ ima, kao i sva ljudska bića, lične traume ali i one koje su dio društvenog konteksta, šire poznatog po imenu patrijarhat. Mogu ga nazvati i autoritarnim poretkom, faličkim, falogocentričnim, očinskim zakonom, Imenom oca, Krležinim nepoznatim nekim, potpuno mi je nevažno, radi se o tome da mi je to nešto najprije uzelo g l a s n o s t. Ja sam jedna od mnogih žena koje je patrijarhat stegao za vrat kao djevojčicu i koja se još uvijek, sa trideset i skoro četiri godine, oslobađa njegove čelične pesnice, i na javi i u snu. Dobro sam prošla, jer me samo stegao za vrat, a mogao mi je uzeti i život. To se svakodnevno dešava, ali uglavnom zaboravljamo da imamo glas dok se nešto loše dešava nekom drugom, tačnije drugoj. A ne mora biti tako. Budući da je izuzetno mukotrpan proces suočiti se sa sobom, provesti samoanalizu i onda sebi izgovoriti zaključke i priznanja (najbolje bi bilo naglas), mi žene uglavnom „rondamo“ (što je inače, jedna od omiljenih oznaka patrijarhata za ženski glas) i u tome nam prolazi, ako već nije prošao, dobar dio života.

Ovaj tekst pišem, zapravo, mjesecima. Počela sam kada je prošlog ljeta odjeknula vijest da je muškarac ubio svoju suprugu ispred centra za socijalni rad u Beogradu. Jedna žena je mučki ubijena u jeki galame „frustriranih feministikinja“, floskula o ravnopravnosti, brujanja o ljudskim pravima, usred svega što se u takvom trenutku zaista ispostavi kao lajanje na mjesec. Nakon samo nekoliko dana, drugi muškarac je opet ubio ženu, preciznije, prvo svoje dijete pa svoju suprugu, opet ispred centra za socijalni rad u Beogradu, nasred ulice. Zamaglilo mi se od tuge i nemoći, sve mi, uključujući i pisanje, izgubilo smisao.

Iako pjesnikinja, nikad se nisam uspjela ni približiti odgovoru na to kako se izgovara neizgovorivo. Kako se izgovara užasnutost, prestravljenost koju osjećam u stomaku, kostima, grlu i svakoj čestici tkiva kad god mi u svijesti bljesne zlostavljanje i zlo za koje su ljudi sposobni. Unde malum? – odakle dolazi zlo, pitao se i moj omiljeni pjesnik Tadeusz Rozewitz, i sam sebi odgovorio da zlo dolazi od čovjeka i samo od čovjeka. Zlo koje me ovog puta paraliziralo na duže vrijeme ima odavno i konkretan naziv – femicid. A on izgleda ovako: pred kraj prošle godine, za vrijeme jutarnje vožnje na posao, muškarac je zaustavio auto, izašao, prošao s druge strane, otvorio vrata i pucao u svoju suprugu. I ubio je.

Kako je zadnjih mjeseci u ovdašnjem sociokulturnom kontekstu feminizam nešto glasniji, tako su glas podigli i antifeministi. To su oni ljudi koje feminizam iritira. Pa sad još i #me too. Zapravo, ono što ih iritira je povišen ženski glas, “pružen jezik“. A to je samo još jedna potvrda da je ovdje još uvijek nedosežna razina svijesti na kojoj se podrška ženama u nastojanju da bude manje zlostavljane i potlačene podrazumijeva. Ženski glas ovdje je još uvijek eksces. “Skrati jezik” još uvijek je glavna opomena ženskoj mladunčadi. Žena vrijedi onoliko koliko šuti. Feminizam je nešto čime se bave privilegirane žene “koje nemaju pametnija posla”, ili preciznije, “šta hoće ove naše ovdje, kako je ženama po selima, nekima, negdje tamo, onamo…?” Gdje? Kojim ženama? Možda misle na naše bake, nane, majke, koje su obolijevale od raznoraznih osteomalacija jer su večinu životnog vijeka provodile doslovno “na četiri noge” ribajući podove i razvlačeći jufke? Ili možda to nisu prepoznali kao tlačenje?

Te galamdžije zapravo nije briga kako je ženama, bilo gdje, uopće. Ne pada im čak na pamet, ako se i ne slažu, da bar ne ometaju, ne budu štetočine. To je naravno pokazatelj da se ženski jezik sada naročito ne smije kratiti.

I tako sam se opet vratila ovom tekstu. I onoj „ja“, ženi koja je, kao što i naslov kaže, neurotična iz revolucionarnih razloga ili, tačnije, revolucionarka iz neurotičnih razloga, da se poslužim Reichovom dijagnozom[2]. Neurotična sam, ukratko, jer mi je zajedno sa već pomenutom glasnošću ukidana i moja sopstvenost, moja mojost. Preskočit ću djetinjstvo obilježeno prigušivanjem glasa mantrom „ne odgovaraj!“ i doći odmah do bračnog ugovora[3], koji sam potpisala premlada, zaljubljena i nespremna. Ta epizoda ovjerena ugovorom je kratko trajala, jer je veoma brzo sav moj organizam počeo jako loše reagirati na dobro poznate situacije: donesi, dodaj, kupi usput, vidi nam prašine, šta ćemo jesti, i tako dalje. Jer ja sam željela pisati. Željela sam puno, puno toga zanimljivog raditi, a za to mi je preostajalo sve manje vremena. I tako sam se razvela, i po mjerilima historijskog konteksta u kojem živim, postala „loša žena“. Ako nekome nije jasno, nije ni meni ispočetka bilo. Nije mi bilo normalno sve što je “normalno”. Jer me isti onaj demon, simbolički nepoznat netko, nastavio gušiti i u snu i na javi, kad sam postala odrasla, svoja. Jer nisam mogla shvatiti kakva je to ljubav koja nešto podrazumijeva, koja računa s jačim i slabijim, koja, konkretno, očekuje da čišćenje klozetske daske bude samo ženska zadaća. I još samo ovo. Nedugo nakon bračnog iskustva, desio mi se muškarac kojeg sam bezumno voljela, i koji mi nije nikako mogao oprostiti onaj ugovor koji sam nekada potpisala. Tako sam naučila da ljubav pobjeđuje sve, osim patrijarhat.

Osim navedenog, ništa mi se strašno nije dogodilo i smatram se apsolutno privilegiranom u odnosu na žene koje su iz dana u dan u svojim domovima osuđene na robiju ili smrtnu kaznu usljed emocionalnog i/ili ekonomskog zlostavljanja. Možda vam patrijarhat nije ništa učinio? Nikad nijedan mali, nikakav sitni, usputni seksizam? Poruka u inbox? Ni bezazleno flertovanje tipa: šteta što ćeš ostat sama, a dobra si treba? Toliko seksizma sam doživjela da sam s vremenom otupjela, navikla se. A navika je mnogo zeznuta stvar, zna svako ko se ikad i od čega ili i od koga odvikavao. Ali zato postoji i odluka. Jer, na koncu, sve je stvar odluke, kako tvrdi, naprimjer, postfenomenološka teorija[4]. Ovdje je, konkretno, riječ o odluci da se seksizam i nasilje ne prešućuje. I dalje mislite da vam patrijarhat nije ništa učinio? Progovorite za komšinicu koja mužu služi kao bokserska vreća, a nema se gdje skloniti. Činjenica da mnoge žene (a koje, važno je napomenuti, nisu u ekonomskoj klopci) igraju po pravilima patrijarhata me doslovno razara.

Nemamo funkcionalne sigurne kuće čiji je opstanak izvjestan. Živimo u društvu u kojem su običaji iznad zakona. Pa zašto ne pomažemo jedne drugima? Zašto više volimo odobravanje muškaraca nego sigurnost svojih kćerki, drugarica, komšinica? Odgovor se čini jednostavan, pa ipak je uglavnom prešućen: Veliki broj žena bira dopadljivost muškarcima prije nego solidarnost sa ženama zato štojedino saradnjom s patrijarhatom mogu imati neke privilegije[5]. bell hooks je insistirala na raskrinkavanju možda i najperverznijeg patrijarhalnog mita „ko se tuče taj se voli“, te ponudila na isto pitanje: žene stiču uvjerenje da je pasivno prihvatanje nasilja neminovno ukoliko žele da ubiraju plodove ljubavi i zaštite. Znaju da mogu da žive bez zloupotrebe; ali misle da ne mogu da žive bez zaštite[6]. Ema Goldman je za glavne krivce proglasila unutrašnje tirane[7], etičke i društvene norme, odnosno, „šta će reći uža i šira porodica i dušebrižnici?“ Tačnije, šta će reći patrijarhat?

Kod svih nas radi se o internalizovanim ili pounutarnjenim očekivanjima[8], paternima ponašanja kojih veoma često nismo svjesne/i, jer su tako davno isprogramirani u našoj svijesti da ih ne uspijevamo prepoznati i preduhitriti. Najpoznatija takva očekivanja su da žena bude poput vlastite majke, uvijek u ulozi pomoćnice (još uvijek se podrazumijeva da su sekretarice isključivo žene), da jednostavno bude uvijek „na usluzi“. joy Magezis upozorava kako primjer s majkom odlično oslikava manipulaciju patrijarhata – istovremeno zahtijeva od žene da bude kao svoja majka, ali i da ne bude, da se od nje simbolički odvoji, čime u ženi izaziva frustraciju, potisnutu ljutnju koja se nerijetko transponira u depresiju (jer glas se ne smije podizati, ne), a onda tek ima razlog ženu tretirati kao „slučaj“. Ako i tada ne uspije, ništa ne brinite. Patrijarhat će uvijek naći način da vam „slomi kičmu“ kako se to izvrsno slikovito u narodu kaže. Evo, naprimjer, odljudit će vas jer ste „nemajka“. „Nemajka“ dođe nešto kao nečovjek, nestvor, nepostojanje, nebitak. Mnogi/e pritom zaboravljaju da su brojne nemajke dale gole živote da bismo mi danas imali privilegije koje podrazumijevamo.

Kada je riječ o običajima i predrasudama, zanimljiva je saga iz arhaičnih društava sjeverozapadnog Amazona o Jurupariju, sinu Sunca i oličenju rituala i mitova[9]. Jurupariju otac objašnjava da savršena žena mora biti strpljiva, mora umeti da čuva tajnu i ne sme da bude ljubopitljiva. Na to Jurupari zaključuje da danas na zemlji ne postoji žena u kojoj su spojene ove odlike. Ako je strpljiva, ne čuva tajne; ako čuva tajne, nije strpljiva, a sve su ljubopitljive, žele sve da znaju i sve da iskuse (1983: 267). Pradavno Juruparijevo danas je očigledno i naše današnje kolektivno nesvjesno – žena je nestrpljiva, znači: površna je i/ili histerična; ne čuva tajnu, znači: nepouzdana je i priprosta; ljubopitljiva je, znači: brbljivica je i mahaluša. Seksistički imaginarij ovdje samo počinje, naravno. Usput, ako je histerična osoba ona čiji se diskurs najčešće pojavljuje kao diskurs o nepravdi i jedini diskurs koji zapravo proizvodi znanje[10], onda se meni lično veoma dopada ta etiketa.

Na kraju interpretacije gore navedenog mita, Joan Bemberger zaključuje da (i onda, kao i sada) muškarci vladaju pomoću terora dobro čuvane tajne. Kakve tajne? Tajne o čemu? Šta je to tajno što izaziva strah na kojem se gradi i održava moć? Tajna više nije ni bratski ugovor ni to da žene trebaju skratiti jezik. Evo, naprimjer, dopada mi se kako je patrijarhalna opsjena sačinjena od trijade tajna-strah-moć ogoljena u horor filmu The Village: mještani su zaglavljeni u situaciji potlačenosti i poslušnosti zahvaljujući „onima o kojima se ne govori“, čudovištima koja žive u šumi i koja ih povremeno zastrašuju i napadaju. U jednom trenutku, nekoliko najhrabrijih mještana će otkriti da su jeziva stvorenja iz šume samo sklepani tabu, tačnije, sklepana čudovišna instalacija od strane seoskih moćnika, u koju se prerušavaju smrtni ljudi da bi druge smrtne ljude držali u strahu i potčinjenosti. To je sva tajna palanke. Zastrašivanje je ključ dominacije. Ali, čega se plašimo?

I, na koncu, šta da radimo? Rosi Braidotti nudi rješenje koje ne vidimo jer ga patrijarhat neprestano zamagljuje tako što nas na sve zamislive i nezamislive načine sapliće: rješenje je u djelovanju, praksi sklapanja alijansi i uključivanju u mukotrpne konverzacije o tome šta nas povređuje. Mi moramo graditi nove afirmativne prakse. Ali, pita se Braidotti, ko smo „mi“ i koliko nas ima? Do koje mjere „mi“ možemo reći da smo „mi“ u ovome zajedno?[11]

Ima u tome Mi i muškaraca, ima mladih žena čija žestoka nesputanost očarava, ima divnih lj u d i, različitih a istih u želji da se nasilje neprekidno i uvijek iznova obustavlja. Mi samo moramo najprije zapitati sebe, a onda međusobno razgovarati, suosjećati i organizirati se. Evo prijedloga za početak: koje antagonizme krijemo mi žene međusobno i kako ih možemo prevladati? Ako počnemo najzad govoriti i razgovarati, možda se i mitologija patrijarhata počne najzad raščaravati. A put je dug, čini se, i do početka. Ali kako kaže Rosi, Don´t agonize, organize!

[1]Zupančić, A. SexualDifference and Ontology.

URL:http://www.e-flux.com/journal/32/68246/sexual-difference-and-ontology/

[2]Reich, W. (1985). Spolna revolucija. Zagreb: Naprijed. str.110.

[3]Jedna od najznačajnijih knjiga koje su mi pomogle da bolje shvatim kako funkcionira brak, patrijarhat i svijet općenito je Spolni ugovor Carol Pateman.

URL: http://www.feministes-radicales.org/wp-content/uploads/2012/04/Carole-Pateman-The-Sexual-Contract.pdf

[4]Nancy, J.L. Stvaranje svijeta ili mondijalizacija. Zagreb: Jesenski i Turk; Sloterdijk, P. Doći na svijet, dospjeti u jezik. Zagreb: Naklada MD…

[5]De Beauvoir, S. (1982). Drugi pol (I dio).Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod.

[6]Hooks, B. (1984). Feministička teorija – Od margine ka centru. Beograd: Feministička 94. str. 89.

[7]Goldman, E. (2000). Anarhizam i feminizam (eseji).

URL: http://www.womenngo.org.rs/feministicka/tekstovi/Ema_Goldman.pdf

[8]Magezis, R. (2001). Ženske studije. Sarajevo: Editio Civitas. str. 211.

[9]Bemberger, J. Mit o matrijarhatu.Pogledati u: Žarana Papić i LydiaSklevicky (1983). Antropologija žene– zbornik. Beograd: Prosveta.Str. 267.

[10]Zupančić, A. (2006). WhenSurplusEnjoymentMeetsSurplus-Value. URL: https://www.scribd.com/document/346499993/When-Surplus-Enjoyment-Meets-Surplus-Value

[11]Braidotti, R. (2016).Don´t agonize, organize!

URL: https://conversations.e-flux.com/t/rosi-braidotti-don-t-agonize-organize/5294