BH Dani: Bh. žene odavno znaju za sebe

Njenih 5 minuta
“Zabilježene: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku”
Piše: Masha Durkalić

Nakon prve promocije knjige Zabilježene – Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku, koja je održana tokom festivala PitchWise 2014. u Sarajevu u septembru, uslijedile su i promocije u Mostaru, Bratuncu i Banjoj Luci. U ovom broju donosimo prikaz ove iznimno vrijedne knjige koja predstavlja dragocjen pregled aktivnosti bh. žena u posljednjih 100 godina, te time daje i potpuno novi uvid u to koliko su žene doprinijele napretku društva, emancipaciji, obrazovanju i boljoj socijalnoj situaciji

Knjiga Zabilježene, koja je nedavno predstavljena u nekoliko bh. gradova, jedinstvena je publikacija, zamišljena kao aktivistički odgovor na sistematsko zanemarivanje doprinosa žena bh. kulturi te služi kao korak naprijed ka revitalizaciji ženske prisutnosti prvo u smislu historijskih priznanja i vraćanja zasluga ženama koje je historija zaboravila, a potom i u smislu otvaranja novih mogućnosti za promišljanje, istraživanje i pisanje o ovim i još mnogim drugim ženama koje su dale svoj doprinos boljem društvu.

Knjiga je projekat Sarajevskog otvorenog centra, a urađena je u suradnji sa Fondacijom Heinrich Böll u BiH, Fondacijom CURE i Ambasadom Švicarske u BiH. Njen sadržaj, kojeg čini raznovrstan i informativan pregled doprinosa žena u umjetničkoj, političkoj, naučnoj, aktivističkoj, kulturnoj i ostalim sferama javnog života BiH, pisale/i su Amila Ždralović, Aida Spahić, Bojana Đokanović, Arijana Aganović, Elmaja Bavčić, Emina Žuna, Ivana Dračo, Zlatiborka Popov-Momčinović, te Fabio Giomi i Zlatan Delić. Priređivačica je bila Jasmina Čaušević, koja je svojevremeno za Dane izjavila: “Važno nam je da dalje širimo glas o onim ženama koje su bile uspješne uprkos tome što je sve bilo protiv njih, o onim ženama koje su po prvi put u historiji ženskog roda/rada u BiH nešto radile, o onima koje su rizikovale i dale svoje živote za ideje u koje su vjerovale.”

Začeci aktivizma u novinarstvu

Knjiga je podijeljena na uvod o periodu austrougarske uprave, te na pet neovisnih dijelova: 1914 – 1941, Žene kroz smjenjivanje epoha, 1941 – 1945, Drugi svjetski rat i iskustva bosanskohercegovačkih žena, 1945 – 1990, Žene u socijalizmu – od ubrzane emancipacije do ubrzane repatrijarhalizacije, četvrti dio je Devedesete, rat i nakon rata u Bosni i Hercegovini, a peti dio nosi naziv Granice milenija, sadašnjost. Knjiga donosi i dragocjene informacije o ženskim udruživanjima različitog predznaka – humanitarnim, feminističkim, akademskim, političkim, radničkim… Umjesto zaključka, knjigu zatvara govor prof. dr. Zlate Grebo koji je održala na konferenciji povodom obilježavanja 10. godišnjice potpisivanja Pekinške deklaracije 2005. u Sarajevu pod nazivom Ženska civilna scena u BiH. Tu je i nekoliko prigodnih crtica – o zaboravljenim vladaricama, o ikoni ljevice Rosi Luxemburg, te o usisivaču, koji “među paklenim mašinama ženske podjarmljenosti ima posebno mesto” (Svetlana Slapšak, Žena sa usisivačem).

Uvod knjige, čiji su autori/ce Zlatiborka Popov Momčinović, Fabio Giomi i Zlatan Delić, pokriva društvene okolnosti vezane za smjenu dvije imperije, otomanske i austrougarske, s fokusom na austrougarsku, obzirom na početak modernizacije društva koji je stigao s promjenom vlasti, a što je donijelo i promjene za žene. Krajem 19. vijeka feredža izlazi iz mode, žene rade u domaćoj radinosti, uslužnim djelatnostima, kao i doradi zanatskih proizvoda. U ovom periodu važnim se ističe rad Stake Skenderove, koja je osnovala prvu djevojačku školu u Sarajevu 1858, koju su prvotno pohađale bosanske Srpkinje, a kasnije i muslimanke i Jevrejke. Još jedna žena koju vrijedi istaknuti je Milena Mrazović, prva novinarka u BiH, a kasnije i vlasnica i urednica lista Bosnische Post. Upravo se u novinarskim sadržajima pronalaze i začeci aktivizma, što je vidljivo iz teksta Jelene Belović Bernadžinovske, objavljenom u mostarskoj Zori: “Moderna je žena samostalan individualitet, kome ne treba tek tuđi dah, da ga dozove i probudi u život i svijest, pa one za to i ne utehnu, kada im otmeš taj dah, što im je slučaj oduzeo. (…) Moderna žena neće nikada pasti na ženske slabosti. One kuražno stupaju u borbu života (…)”

U ovom periodu se mijenjaju i okolnosti obrazovanja jer su “habsburške vlasti smatrale obrazovanje djevojčica ključnim korakom u transformisanju bosanskog stanovništva iz orijentalnih u evropske subjekte”. Godine 1897. je u Sarajevu otvorena osnovna škola samo za muslimanske djevojčice – Muslimanska osnovna i viša djevojačka škola, 1901. je otvoren produženi tečaj za muslimanske djevojčice koje su željele nastaviti školovanje, dok je 1913. uspostavljen poseban trogodišnji kurs za podučavanje muslimanskih učiteljica. “Zahvaljujući ovim školama u Bosni, koja je imala 80 posto potpuno nepismenog stanovništva, do 1918. godine bilo je nekoliko desetina muslimanki koje su završile srednju školu i nekoliko njih sa završenim kursom za učiteljice”, navodi se u knjizi. U ovom periodu se pojavljuju i šaroliki oblici ženskog udruživanja, kada žene djelomično iskoračuju u javnu sferu, baveći se prosvjetnim, kulturnim i humanitarnim radom.

Pravo glasa i pravo na abortus

Aida Spahić, Fabio Giomi i Zlatan Delić u drugom dijelu knjige, posvećenom periodu od početka Prvog do početka Drugog svjetskog rata, pišu o ženskim udruživanjima, pravima za koja su se zalagala, te o faktorima koji su otežavali ili olakšavali njihovo djelovanje. S početkom razvoja kapitalističke privrede, žene se uključuju u radnu snagu, ali su njihove nadnice i do tri puta manje nego nadnice muškaraca. Bosanke i Hercegovke u Kraljevini SHS od 1919. imaju pravo upisa u gimnazije, koje im postepeno omogućava pristup univerzitetskom obrazovanju u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Godine 1929. uvodi se obavezno obrazovanje za dječake i djevojčice do 14 godina. Krajem Prvog svjetskog rata već ima mnogo ženskih društava i udruženja – registrovano ih je 1.256 u 258 naselja. Uprkos tome, ženska misao u javnoj sferi nije bila baš dobrodošla, te se njihov javni angažman kritizirao. No, časopis Đulistan za kulturno i socijalno podizanje muslimanske žene iz 1926. godine svjedoči: “Žensko pitanje postoji. To pitanje nisu stvorili ni muškarci, kao što neke feministkinje misle, a ni žene, kao što tvrde antifeministi. Žensko pitanje stvorile su prilike.”

Amila Ždralović pisala je o položaju i djelovanju žena u Drugom svjetskom ratu. Ovo je period kojeg obilježava uključivanje žena u razne aktivnosti narodnooslobodilačke borbe, čiji dio postaje i Antifašistički front žena (AFŽ), gdje su se žene posebno isticale svojim kulturno-prosvjetnim radom. “Osnivanjem AFŽ-a kao jedinstvene organizacije žena koja je, između ostalog, provodila i različite programe obrazovanja žena – stvorene su ključne pretpostavke za ulazak žena u javnu sferu i njihovo učešće na mjestima donošenja značajnih političkih odluka”, piše Ždralović, iako se, na kraju, to ipak nije desilo. Ne postoje tačni podaci o ukupnom učešću žena u NOV-u, ali se procjenjuje da je riječ o 100.000 žena (od čega je poginulo oko 25.000), te da ih je u jedinicama bilo osam do 10 posto. Žene su kao borkinje i bolničarke učestvovale u najvećim bitkama, dok su neke od njih odlikovane ordenom Narodnog heroja. Prema podacima iz publikacije Heroji narodnooslobodilačke borbe, orden su dobili 1.231 muškarac i 91 žena (od kojih je poginula 71).

U tekstu koji pokriva period života u Socijalističkoj Republici BiH pa do devedesetih, Bojana Đokanović, Ivana Dračo i Zlatan Delić pisale/i su o naporima za ravnopravnost spolova i emancipaciju žena, kao i o cjelokupnom društvenom napretku za vrijeme socijalističke vlasti. Ovo je period ubrzane emancipacije i značajnih društvenih, političkih i ekonomskih promjena. Također, u prvom Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) 1946. godine, žene su i formalno dobile pravo glasa. Pored toga, kroz zakon o braku (1946) izjednačen je položaj žena i muškaraca u braku, zakonima iz oblasti porodičnog prava iz 1947. izjednačena su prava bračne i vanbračne djece… Pravo na abortus omogućeno je zakonom iz 1951, Ustavom iz 1974. ženi se garantuje puno pravo na slobodno rađanje, a od 1977. dozvoljen je abortus bez ikakvih ograničenja do 10 sedmica starosti ploda. Ovo pogavlje također pokriva i raskid sa SSSR-om, žene u politici i partiji, ukidanje AFŽ-a, studentske proteste, sedamdesete godine i feminizam drugog vala, te ubrzanu patrijarhalizaciju, koja je počela u kasnim osamdesetim godinama te se nastavila nakon raspada SFRJ i kroz oružane sukobe u devedesetim godinama.

Vojnikinje i mirotvorke

Četvrti dio, posvećen devedesetim godinama, autora Arijane Aganović i Zlatana Delića, bavi se položajem žena u periodu 1992 – 1995, kojeg obilježava tranzicija od socijalizma ka demokratiji. Autorica i autor navode podatke iz Bosanske knjige mrtvih koja daje statistički pregled ukupnog broja ubijenih i nestalih žrtava rata u BiH. Od 1991. do 1996. zabilježeni su smrt ili nestanak 95.940 građana i građanki, a od ovog broja ubijena je 9.901 žena. Nezaobilazno je bilo i obrađivanje ratnog silovanja, koje je korišteno kao ratno oružje. Žene su bile i vojnikinje u Armiji RBiH – prema evidenciji s kraja 1995, 5.360 žena je sudjelovalo u ARBiH, a među njima je 13 žena dobilo najveće ratno priznanje Zlatni ljiljan. Poglavlje nabraja žene simbole otpora i druge bezimene heroine, značajne žene iz oblasti obrazovanja, nauke, kulture, književnosti, ali, naravno, i politike kao neizbježnog segmenta tranzicijske BiH. Indikativan podatak je da su nakon prvih demokratskih izbora iz 1990. žene u Skupštini BiH zauzele 2,92 odsto mjesta, što je bio najmanji zabilježeni omjer učešća žena u najvišim tijelima vlasti od 1946. godine.

U posljednjem dijelu knjige, Elmaja Bavčić i Zlatan Delić pisali su o ženskom udruživanju i aktivističkim naporima, te borbama protiv neoliberalizma i fašizma. Poglavlje počinje Dejtonskim sporazumom te se naglašava da u potpisivanju i pregovorima oko ovog sporazuma nije učestvovala nijedna žena. Oni potom obrađuju socijalna prava, obrazovanje i zaposlenost, te navode podatke Agencije za statistiku BiH iz 2012. kada je stopa zaposlenosti muškaraca iznosila 41,5 odsto, a žena gotovo duplo manje – 22,6 odsto. Prostor za ženske grupe i žensko udruživanje se otvara krajem rata, dijelom iz feminističkog pokreta koji je djelovao tokom rata, a dijelom iz vlastitih aktivističkih poriva.

Tokom godina, ženske nevladine organizacije uspijevaju izboriti nekoliko zakonodavnih promjena, a najznačajnija se tiče Zakona o ravnopravnosti spolova, kojeg je kao prva zemlja u regionu BiH usvojila 2003, a koji preporučuje kvotu od najmanje 40 odsto žena u javnim institucijama. Mirotvorni aktivizam ženskih nevladinih organizacija također je dobio svoje poglavlje, obzirom na enormni značaj, a svoje mjesto pronalazi i lezbejski aktivizam, referirajući se na LGBTTIQ pokret u BiH, te Udruženje Q, koje je postojalo šest godina i čije su članice radile direktno sa zajednicom na osnaživanju LGBT osoba.

Iako je teško govoriti o “boljem društvu” u situaciji kada bi mnogi rekli da je patrijarhat još najmanji problem naše zemlje, individualni i združeni napori žena u BiH, koji su se odvijali u posljednjih stotinu godina i koji su zabilježeni u ovoj knjizi, ne smiju biti zaboravljeni. Ova knjiga daje šansu za početak skiciranja daljnjeg proučavanja historije žena u BiH, te podrazumijeva i pravljenje baze koja će sadržavati i nova i već postojeća znanja, kao i pravljenje mreže osoba koje se već bave i onih koje imaju interesa da se bave ženama u BiH.