Njenih 5 minuta
Piše Masha Durkalić
Predavanje Neko je rekao feminizam?: Ideološki spektar i rodno pitanje u političkom životu u BiH

Novembarsko izdanje serije predavanja Neko je rekao feminizam? bilo je posvećeno aktuelnoj temi – rodnom pitanju u političkom životu BiH. Zakon o ravnopravnosti spolova BiH propisuje najmanje 40 odsto prisustva manje zastupljenog spola u političkom i javnom životu, no ova brojka je zasad još uvijek samo to – brojka. O političkom pluralizmu, ženskim i muškim motivima za političku moć i razlozima zašto žene nisu prisutne na ključnim upravljačkim i političkim pozicijama, govorio je Adis Arapović, menadžer u Centrima civilnih inicijativa koji se godinama bavi političkim životom u BiH

Nova sesija u okviru serije predavanja Neko je rekao feminizam?, koja se održava u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, uz podršku fondacije Friedrich Ebert u BiH, ugostila je prvog predavača, Adisa Arapovića, menadžera u Centrima civilnih inicijativa. On je dobio priliku da govori o ideološkom spektru i rodnom pitanju u političkom životu BiH, višestruko aktuelnoj temi nakon posljednjih izbora koji su pokazali da rodno pitanje još jednom nije ni postavljeno, a kamoli da je na njega odgovoreno u kontekstu jednakopravnosti spolova.

Hipoteza kojom je Adis započeo predavanje glasila je da ideološki politički spektar u BiH ne postoji. “Uprkos tome što je iza nas preko 20 godina višestranačja i političkog pluralizma, BiH nije došla ni do prve kritične tačke političkih profilacija, a to je da napokon znamo ko je desnica, a ko je ljevica”, rekao je Adis. On je mišljenja da je zbog historijskog konteksta i hiljadugodišnjeg života u zvaničnom i nezvaničnom totalitarizmu, propuštena prilika da se pluralizam razumije na pravi način, kao i da do nas dođu prosvjetiteljstvo i liberalizam, bez kojih ne može biti zagovaranja adekvatne rodne zastupljenosti.

Čekajući prosvjetiteljstvo

Arapović je diplomirani politolog i magistar političkih nauka koji kraju privodi doktorsku disertaciju. Disciplina kojom se bavi je teorija političkih stranaka.

“Kad se time bavite u BiH, to je egzibicionizam zato što baviti se teorijom političkih stranaka u BiH znači baviti se nečim čega nema. U BiH zapravo nema savremenih političkih stranaka jer bi takva stranka podrazumijevala mnoge pluralizme, uključujući i rodni pluralizam, te apsolviranje pitanja rodne zastupljenosti, a onda i rodne ravnopravnosti”, kaže on.

Naravno, primjeri za ovo su višestruko prisutni. Arapović je naveo njih nekoliko: od 20 vodećih parlamentarnih stranaka, niti jednoj na čelu nije žena; u predsjedništvima ili izvršnim odborima stranaka žena ima ispod 15 posto; zastupljenost žena u parlamentima je oko 17 posto. “Tamo gdje građani i građanke biraju, tamo je više žena. A tamo gdje biraju politički i parapolitički centri moći, učešće žena je duplo manje. Najdirektniji primjer su vlade u BiH. Vijeće ministara nema niti jednu ženu za ministricu. Vlada FBiH ima samo jednu ministricu. Nešto je bolja situacija u RS-u, ali opet nije proporcionalno. Na nivou kantonalnih vlada prosjek je vrlo loš, ispod 15 odsto. Ima i interesantnih primjera, recimo Srednjobosanski kanton. Na izborima 2010. građani i građanke izabrali su 40 odsto žena u Skupštinu tog Kantona. A onda je ta Skupština, kao produžena ruka političkih stranaka, izabrala nula žena u Vladu Kantona. To je potpuni nesrazmjer između iskazane zrelosti glasačkog tijela i iskazane nezrelosti političkih centara odlučivanja.”

Adis Arapović ima nekoliko predodžbi o tome odakle potiče ovaj problem. Prije svega je, po njegovom mišljenju, historijski. On misli da BiH oduvijek živi okupaciju i totalitarizam, i da nikada nije “odsanjala prosvjetiteljstvo”: “Zarobljeni u srednjovjekovnim reminiscencijama vremena Kulina bana, prespavali smo period od 1400. do 1990. čekajući prosvjetiteljstvo. Iz pretpolitičkog, predideološkog doba, preko noći, tačnije kroz rat i ogromno stradanje, bačeni smo u postideološko i postpolitičko doba.”

On daje primjer Evrope, koja je utemeljena na idejama ranog liberalizma, prosvjetiteljstva, westfalskog mira i francuske revolucije, u kojoj se od 1789. do danas, suštinski, strukturalno i ideološki ništa nije promijenilo, i pored dva svjetska rata. BiH te ideje nikada nije odživjela: “Iz raznih totalitarizama – osmanskih, austrougarskih, jugoslavenskih, komunističkih, kraljevskih i socijalističkih – mi smo bačeni u postideologiju ultrakapitalizma i neoliberalizma. U najmanju ruku imamo problem sa 300 godina neodživljene evropske historije.”

BiH, s druge strane, nema ni tradiciju političkog pluralizma. Adis objašnjava da su sve stranke nastale manje-više početkom 20. vijeka, iz dva pokreta: radničkog i nacionalnog/kulturnog. Iz radničkog pokreta nastale su radničke partije, poslije socijaldemokratske i komunističke, a iz nacionalnih/kulturnih pokreta nastale su tadašnje nacionalne stranke, čiji je temeljni cilj bio nacionalna autonomija, a onda oslobađanje od stranog okupatora, tada Austro-Ugarske.

“Taj period političkog pluralizma nije dugo trajao. Počeo je Prvi svjetski rat, nakon toga turbulentni period konsolidacije prve južnoslavenske države, to je naglo prekinuto šestojanuarskom diktaturom 1927. i progonom političkih neistomišljenika, dakle, regresijom pluralizma. Od tada do 1992. godine mi ustvari nismo imali priliku za rehabilitaciju političkog pluralizma”, kaže Arapović.

Žena kao politička frakcija

Zaleđena historija na nivou kolektivnog sjećanja ili političkog mentaliteta je nastavila tamo gdje su stali prethodni totalitarizmi: “Rezultat je vrlo utemeljena, gotovo neraskidivim vezama povezana patrijarhalna, militantna, testosteronska kultura upravljanja javnim životom.”

U posljednjih 20 godina u BiH nema nijedne političke stranke koja se može pohvaliti proporcionalnom zastupljenošću žena na nivou političkog odlučivanja. Adis postavlja pitanje: “Ima žena na izbornim listama, u parlamentima i vladama, ali da li se zaista tu donose političke odluke i da li žene imaju moć političkog odlučivanja?”

On ulazak u politiku povezuje sa željom za moći, jer ljudi misle da je to najbrži put ostvarivanja nekih interesa. No, on također upoređuje ženske i muške motive ulaska u politiku. “Prosječni političar na planeti je muškarac srednjih ili poznih godina. Kad izgubi životnu snagu, kad je ‘nemoćan’, potrebna mu je moć izvana. Najslađa je politička moć zato što je ona jedina legitimna i institucionalizirana. Zato što onaj ko donosi zakone ima beskonačnu moć prilagođavanja svijeta sebi. Ko ima takvu moć ima iza sebe Ustav, zakon, vojsku, policiju, semafore i poreze. Sve je to legitimna institucionalizirana moć.”

Arapović je ubijeđen da su muški i ženski motivi za ulazak u politiku potpuno drugačiji. “Muški motiv za ulazak u politiku je isključivo moć, odnosno obnova poremećene životne energije inauguriranjem vlastitog mitosa o alfa mužjaku. Ženski motiv je vrlo ekumenski i često prosvjetiteljski” i kao primjer navodi Angelu Merkel: “Ona nije neko ko manipulacijom održava rejting već deset godina. Tako se ne može upravljati savremenom političkom strankom u Njemačkoj. Tako se ne može tri puta zaredom pobijediti na izborima u Njemačkoj. Očigledno i muškarci i žene u Njemačkoj prepoznaju duboki motiv koji stoji iza te žene.”

Dakako, slika je dosta drugačija u BiH.

“Kultura koja vlada unutar političkih stranaka naprosto ne dozvoljava autentičnost iznutra. Svaka autentičnost je frakcija, a svaka frakcija je nešto što je unutar političkih stranaka kažnjivo. Svaka emancipirana, samosvjesna, uspješna autentična žena u političkoj stranci je već frakcija i kao takva nije dobrodošla. Ako želi da opstane u političkoj stranci, mora uložiti trostruko više napora nego prosječan muškarac”, kaže Arapović.

Po njegovom mišljenju, sporadično prisustvo žena gore je nego neprisustvo jer daje privid da se krećemo ka dobru. “Taj privid je najgori na nivou politike zato što žene u politici ustvari nisu neko ko dokazivo zastupa interese žena i nisu tu ni došle ni opstale zahvaljujući ženskoj volji, nego muškoj.”

Koncept pojedinca/ke

Adis Arapović smatra da upravljanje političkim strankama nije demokratsko, te da je srž problema u tome što su političke stranke propustile eru demokratizacije.

“Ako hoćemo biti optimistični, mi smo u embrionalnoj fazi demokratije, što podrazumijeva da se unutar političkih stranaka odlučuje jednako kao unutar jednopartijskog sistema. Dakle, mi smo jednopartijski politički sistem zamijenili višepartijskim, pri čemu je diktatura ista. Umjesto jednopartijske, imamo višepartijsku diktaturu. Dok se ne desi smjena generacija unutar političkih stranaka, mi ne možemo odživjeti naš 18. vijek prosvjetiteljstva i liberalizma”, kaže on.

Ljudska prava se ovdje i dalje ne smatraju društvenom normom, već zakonskom odredbom, poentira Adis. “Individualna sloboda se mora živjeti 200 godina da bi postala društveni obrazac. Mi to još nismo počeli živjeti. Nemojmo se zavaravati da incidentne pojave hrabrih disidenata koji demonstriraju individualnu slobodu znači da je to društveno prihvaćeno ponašanje, jer nije.”

Konačno, on ističe da je koncept pojedinca/ke na prvom mjestu od naše kulture i historije udaljen najmanje 50 godina: “Naš cjelokupni politički sistem postavljen je na premisama kolektivnog zastupanja. Cijela evropska politička tradicija počiva na individualizmu, a to znači da je građanin/ka s pravom glasa nosilac/teljka suvereniteta. Ovdje to nisu građani/ke, već etničke grupe, koje su vrlo apstraktne, fluidne i nedefinirane.”

Zbog čega je rodna ravnopravnost periferna politička tema? Zato što ne može da dođe na red, smatra Adis Arapović. “Imamo mnogo krupnijih, neodživljenih historijskih političkih tema, koje tek treba da odživimo da bi pitanje rodne ravnopravnosti došlo na red. Teorija feminizma počiva na ravnopravnosti. U BiH muškarci i žene nominalno imaju jednaka politička prava, i najgore je što je stvarnost potpuno drugačija. Žene se mogu kandidirati, mogu biti birane i mogu birati. Međutim, od početka današnje BiH, nikad se nije desilo da imamo ženu u Predsjedništvu ili na čelu državne Vlade. Žena ministrica, načelnica, premijerka ili na poziciji odlučivanja u organima javne uprave, incidentna je pojava.”

Državni aparat čini 19.000 upravljačkih pozicija u državnoj upravi i 6.000 političkih pozicija. “Od tih 6.000 političkih pozicija, muškarci drže manje-više 90 odsto, a od 19.000 pozicija gdje bi se trebao primjenjivati Zakon o ravnopravnosti spolova, gdje bi moralo biti najmanje 40 odsto žena, prisutno je ispod 20 odsto žena. Ni tu ne demonstriramo jednakopravnost. Zakon nalaže jedno, a praksa demonstrira drugo. Nema 40 odsto žena na pozicijama odlučivanja, a moralo bi ih biti”, kaže Adis.

Onda kada bude 40 i više posto žena na pozicijama odlučivanja unutar vlada i organa uprave, moći ćemo reći da smo apsolvirali prvu fazu jednakopravnosti, smatra Arapović, te dodaje da samo prisustvo žena u tim strukturama i dalje ne znači stvarnu političku moć. “Znamo da ih ima u političkim strankama i parlamentima, ali one su tamo manje katalizatori stvarne političke moći, a više glasačka mašina političkog ili parapolitičkog centra moći koncentriranog u političkoj stranci.”