Njenih 5 minuta

Nastavak serije predavanja Neko je rekao feminizam?

Piše: Masha Durkalić

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, 17. juna je održano predavanje Gorane Mlinarević pod nazivom Feministička kritika militarizacije svakodnevnice, u okviru drugog ciklusa predavanja Neko je rekao feminizam? Ovu seriju feminističkih predavanja organizira Sarajevski otvoreni centar uz partnersku podršku Fondacije Friedrich Ebert i medijsku podršku magazina Dani. Gorana Mlinarević je ovom prilikom govorila o tome koliko je danas militarizam prisutan u svim dijelovima naših života, o ukorijenjenosti militarizma u našem društvu, te o isprepletenosti militarizma i neoliberalnog kapitalizma

Na samom početku novog predavanja ciklusa Neko je rekao feminizam?, Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra primijetila je da je 2014. godina, zbog obilježavanja stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata, sa sobom donijela dinamiziranu diskusiju o učešću i doprinosu žena u ratovima – barem u feminističkim krugovima. Potaknuti time, novo predavanje bilo je posvećeno tome da li feministička kritika i na koji način može razdrmati koncepte militarizacije, i šta se dešava s militarizacijom danas, u vremenu neoliberalnog kapitalizma, kada su uloge država znatno drugačije nego prije. O ovome je govorila Gorana Mlinarević, feministkinja, aktivistkinja, doktorantica na nacionalnom univerzitetu u Irskoj i savjetnica Goldsmith univerziteta.

Globalizacija i militarizacija

Na početku predavanja Gorana je napomenula da je unutar njenih kurseva koji su vezani za žene, sigurnost i rat, militarizam jedna od tema, ali da dosad nije imala priliku istraživati militarizam u BiH. Na početku je rekla da je predavanje zamislila kao otvaranje pitanja vezanih za ovu temu, te kao poziv i ohrabrivanje zainteresiranih za uključivanje u istraživanje militarizacije u BiH, naročito iz feminističke perspektive.

“Smatram da je feministička znatiželja bitan alat u shvatanju veza između dva trenutno vrlo potentna trenda, a to su globalizacija i militarizacija.”

Gorana je krenula od toga šta je za nju feminizam. “Za mene je feminizam nešto što se pokušava oduprijeti i traži načine otpora patrijarhalnom režimu kao uzroku nejednakosti u pristupu moći i resursima. Shvatanje militarizma u grubom smislu je jačanje vojne moći države, ili jačanje vojnog nasilja, gdje vojno ne mora biti nužno vezano za zvaničnu vojsku, pogotovo danas kada postoji sve više i više privatnih agencija koje se bave zaštitom ‘sigurnosti’. Iz moje feminističke perspektive, vojsku vidim kao instituciju koja promoviše seksizam, patriotizam, nasilje i državu.”

Po njoj se vojske, bez obzira na to što promoviraju i ističu maskulinitet, puno oslanjaju na žene, ali da ta ženska iskustva nisu uvijek ista. U BiH su vojske bile prisutne i tokom i nakon rata, uključujući i mirotvorce.

“Dominantno se vojske prema ženama odnose kao prema pružiteljicama seksualnih usluga. To su ogromni rasponi – od masovnih silovanja do organizacije prostitucije u različitim oblicima.” Također, Gorana je napomenula da je česta referenca na bračnu vjernost, tj. na žene koje su u braku sa vojnicima i koje su tu da podržavaju vojsku, te sve druge vrijednosti podređuju vrijednostima vojske.

“Žene se unutar vojski, pored toga kada trebaju biti dodatno meso za metke, također posmatraju kao neko ko osigurava ekonomsku sigurnost, dakle kao ‘civili’ koji rade za vojsku, a imamo i žene koje rade u raznim ministarstvima odbrane i koje su administrativni oblik podrške vojsci.”

Na kraju, tu su i žene koje vojska koristi kao feministice koje lobiraju i promoviraju učešće žena u vojsci, i to ovisno od potreba vojske. Istaknuto je da vojska kao institucija ima jako razrađenu ideologiju feminiteta koju vojni autoriteti konstruišu na način koji pomaže konstruisanje maskuliniteta koji je u tom momentu potreban vojsci.

Privilegirani status

Međutim, danas nije militarizirana samo vojska kao institucija, već i sve drugo što joj pomaže da ostane u tom privilegiranom statusu, odnosno oblasti koje pomažu vojsci da sprovodi svoje nasilje i da održava svoju moć, ističe Gorana. “Kada pričamo o, naprimjer, podržavanju ulaska žena u pravo, medicinu ili neku političku oblast, bitno je da insistiramo na tome da žene ne participiraju nekritički u toj instituciji, da ne bi postale saučesnice takvog režima. Odnosno, da ne pričamo o ulasku žena u tu oblast isključivo radi brojeva, nego radi kritičke nastrojenosti prema podržavanju normi koje postoje u sistemu.”

Militarizacija se ne dešava samo na očiglednim mjestima. Ona je postepen proces, pa Gorana ističe primjer samoposluga koje danas čuvaju zaštitari. Mnogo toga može poprimiti značenja militarizma. “Naprimjer, u bivšoj Jugoslaviji, koja je bila znatno militarizirana, većina tekstilnih fabrika je proizvodila uniforme. Samim tim i oni/e koji/e učestvuju kao radnici/e postaju militarizirani/e. Možemo pričati i o militarizaciji na drugi način, recimo, kako životi osoba koje rade u fabrici koja proizvodi tene postaju militarizirani, jer su menadžeri bivši vojnici, ili se u nekoj državi radi sigurnosti iznajmi neka kompanija da čuva fabriku”, navodi Gorana.

“Sve koncepte o kojima pričamo u društvenim naukama možemo shvatiti kao militarizirane. Možete početi od nacionalizma, kojeg smo sami iskusili”, smatra Gorana i dodaje da su čak i sufražetkinje u jednom momentu postale militarizirane.

“Neki od pokreta koji se bore protiv militarizma i patrijarhata zbog načina mobilizacije postaju u nekom momentu militarizirani.

Jako puno nauke postaje militarizirano. Možemo čak pričati i o militarizaciji humanitarne pomoći, u kontekstu samog dostavljanja humanitarne pomoći, kada se zbog navodne potrebe za sigurnošću traže vojska ili NATO-snage da je obezbjeđuju.” Tu su i dječije igračke, obrazovanje, ali i filmska industrija – u bivšoj Jugoslaviji je postojao čitav žanr partizanskih filmova.

Rast fašizma

Drugi koncept militarizacije je globalizacija, još jedan postepeni proces koji stvari čini međusobno zavisnim. “Najočiglednija u kontekstu militarizacije i globalizacije je trgovina oružjem u kojoj rijetko koja zemlja ne učestvuje na neki način. Drugi bi vjerovatno bio Hollywood, koji provodi normaliziranje militarizacije.”

Tu je i jezik međunarodnog prava – djeca vojnici, silovanje kao oružje rata… “Preko jezika se često vrši normalizacija i militarizacije i nasilja. Jedno ne ide bez drugog.” Gorana ističe očigledan rast fašizma, kao i pojačane granične sigurnosti. Kada se u ime nacionalne sigurnosti pristaje nešto okarakterisati terorizmom, tada i sudije i sutkinje postaju militarizirani. A tu su i obični građani/ke kao glasači/ce, kada pristanu na nešto što će naknadno podržavati militarizam. “Ponekad je i učešće na izborima, čak i kada se nema stvarnog izbora, doprinos normalizaciji militarizacije”, kaže Gorana.

Nekad su postojale mogućnosti ograničavanja država i njihovih militarističkih namjera, naročito u kontekstu agresije na drugu državu. Gorana ističe da se sada dešava jedan drugi trend, a to je privatizacija sigurnosnih snaga. “Afganistan je poplavljen privatnim vojskama, a Velika Britanija je sada dozvolila i da privatna firma čuva azilantske kampove. Države su ranije imale mogućnost regulacije. Sada to ne postoji u kontekstu privatnih sigurnosnih firmi, jer one nisu na jednom mjestu, nego se nalaze u više država.” Najočigledniji primjer za to su Irak i Afganistan.

Pitanje regulacije postaje veliki problem i unutar samih sigurnosnih firmi. “Samim tim što su uključene, one militarizuju i sve ostalo. Postoji čitav niz korporacija koje se takmiče da bi učestvovale u tome, jer je vojna industrija jedna od najprofitabilnijih.”

Inžinjeri se odgajaju da proizvode stvari koje će kasnije biti prvenstveno korištene u vojne svrhe, korporacije se takmiče za bilo kakav ugovor sa firmama i privatnim vojskama, i kada se to multiplicira, sve je više komponenti zavisnih od vojske.

Demilitarizacija društva

Gorana je pokušala kontekstualizirati ove koncepte unutar BiH. Za nju interes za militarizam leži u činjenici da je bh. ustav militaristički. “U kreiranju Ustava su učestvovali samo predstavnici zaraćenih strana, muškarci s oružjem, plus predstavnici drugih država koje imaju jako snažne vojske. Naš mirovni ugovor je potpisan u vojnoj bazi, a skrojen je tako da promovira kontinuiranu militarizaciju društva, i sukobe između identifikovanih etničkih skupina koji se kasnije institucionaliziraju, što dalje ohrabruje povećanje nasilja i nesigurnosti, što onda opravdava angažman privatnih firmi.”

Dalje je istakla da smo trenutno u situaciji da je vojska jedini faktor ujedinjenja države. “Dovedeni smo u jako nepovoljnu poziciju u kojoj nas sve drugo moguće razdvaja. Nakon rata smo dobili nove vojske, koje su došle kao mirotvorci, policije, a sve su bile naoružane. Pretrpjeli smo i priču o trgovini ženama neposredno nakon rata. Vrlo je problematično u ovakvoj situaciji djelovati antivojno.”

Mišljenja je da se u BiH nikada nije desila demilitarizacija društva nakon rata. “Moje je stajalište da naš mirovni sporazum ustvari produbljuje i sukobe i sve ostalo. Mi sve vrijeme živimo nešto što je militaristički ‘mirovni’ sporazum. Bilo kakva intervencija nije mogla opstati jer je mogla biti samo na mikronivou. To je za mene vrlo problematično jer se priznaje stanje definirano militarističkim mirovnim sporazumom. Tu je naš najveći problem.”

Gorana se pita šta je odgovor na to, jer se u međunarodnim odnosima naš ustav, odnosno mirovni sporazum, koristi kao primjer, te se multiplicira na razne druge zemlje u ratu. “Dolazeći iz feminizma, pokušavam istražiti pitanje aktivnog učešća žena, kao odgovor na razne muškarce sa oružjem koji su za mirovnim stolom. Da li bi i kako u to mogle da se uključe i različite žene? To se trenutno pokušava sa uključenjem Sirijki, ali, nažalost, još uvijek je prisutna apsolutno neprobojna međunarodna scena. Nisu u pitanju samo muškarci sa zaraćenih strana, nego i oni koji odlučuju o kreiranju mirovnog sporazuma.”

Drugi način feminističke intervencije jeste lobiranje za što veću participaciju žena u militarističkim sistemima, kaže Gorana, ali dodaje: “Neki tvrde da što veći broj žena može utjecati na izmjenu sistema, ali ja i dalje tvrdim da, ako se u sistem ulazi bez kritičkog pristupanja tom sistemu, a to najčešće znači žrtvovanje karijere, da se ništa ne može izmijeniti.”

Hugo Boss i nacističke uniforme

Tokom diskusije se iskristaliziralo nekoliko zanimljivih pitanja. Jedno od njih se vezalo za koncept opće mobilizacije koji je postojao u bivšoj Jugoslaviji te dodirnih tačaka i razlika sa današnjom situacijom. Gorana smatra da je stanje danas puno kompleksnije i gore jer je multiplicirano. “Sada imamo veliki problem intersekcija, prevelikog broja aktera i jako je teško upratiti sve elemente militarizacije. Nekad smo imali međunarodne mehanizme koji su mogli prozvati državu za nešto, a danas za privatne firme nemamo ništa.”

Još jedno pitanje bilo je da li je odgovornost za militarizaciju ista kada su u pitanju radnici koji proizvode uniforme i kreatori mirovnih sporazuma. Gorana je istakla da se u tom slučaju ne govori o proizvodnji uniformi u kontekstu jednog radnika, nego svih njih. Navela je primjer Hugo Bossa i proizvodnje uniformi za naciste. “To je značilo osvještavanje da se u tom momentu proizvođači uniformi nisu doživljavali kao militarizirani, a čitavo društvo je bilo militarizirano.”

S obzirom na već spomenute privatne zaštitare koji čuvaju samoposluge, postavilo se pitanje šta uraditi povodom toga. Gorana kaže da je u tom slučaju odgovor na pitanje zapravo uzrok nasilja i zašto do njega dolazi.

“Nažalost, ovdje se najčešće vraćamo na društveni sistem. U kontekstu BiH, nasilje se multiplicira preko ustava. Nemamo više odgovora, jer više ne postoji politički imaginarij koji je postojao početkom 20. stoljeća. Postoje raznorazne intervencije na mikronivou, ali ne dalje od toga. Jako je bitno, ako postoje neki otpori prema militarizaciji, da oni također ne postanu nešto što u nekom odgovoru postaje militantno. Uvijek postoji ta prijetnja.”

BH Dani, broj 889, 27.6.2014.