Razgovarala: Masha Durkalić
Foto: Lejla Huremović

Ove godine se obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, a svoj doprinos ovoj godišnjici dat će i nevladina organizacija Sarajevski otvoreni centar radom na rekonstrukciji historije žena u BiH u posljednjih 100 godina. Grupa autora i autorica počela je raditi na prikupljanju i povezivanju građe koja će biti objavljena u vidu knjige koja se očekuje u septembru, a o procesu istraživanja za Dane je govorila magistrica rodnih studija i urednica knjige, Jasmina Čaušević

DANI: Za početak, možeš li reći malo više o ideji rekonstrukcije ženske historije u BiH u posljednjih 100 godina?

ČAUŠEVIĆ: Ideja se javila prije pola godine kada smo saznali za elektronski Muzej žena Crne Gore (www.muzejzena.me) koji je osnovao Centar za feminističku kulturu iz Podgorice kako bi se na jednom mjestu sakupili podaci o životima žena iz prošlosti Crne Gore. Saši Gavriću, direktoru Sarajevskog otvorenog centra, nije dugo trebalo da inicijalnu ideju o sakupljanju znanja o ženama iz Bosne i Hercegovine razvije i pronađe podršku u saradnicama i prijateljicama iz Fondacije Heinrich Böll, ured za BiH.

Takođe, sa razrađivanjem naše ideje poklopilo se i to da se ove godine obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, pa smo, vezujući se za ovu godišnjicu, željeli da iz drugačije perspektive reprezentiramo ulogu bosanskohercegovačkih žena prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali i kroz čitav XX vijek. Ovu svojevrsnu rekonstrukciju radićemo kroz nekoliko platformi – kroz knjigu, izložbe i konferenciju što će, na kraju, doprinijeti pokretanju interaktivnog online muzeja žena Bosne i Hercegovine.

Na prikupljanju građe za knjigu su prvo radile tri osobe, ali kako se rad razvijao uviđale smo da je premalo vremena, a previše posla, tako da je broj istraživačica i istraživača povećan, i prisutna je tendencija da se svakim danom širi krug ljudi koji nam se javljaju i žele da doprinesu knjizi, jer se godinama bave određenim segmentima historije žena u BiH. Spomenut ću samo neke osobe koje trenutno rade na knjizi, uz napomenu da ovo nikako nije konačan krug ljudi – Maja Kaljanac, Zlatiborka Popov Momčinović, Amila Ždralović, Aida Spahić, Bojana Đokanović, Arijana Aganović, Elmaja Bavčić, Zlatan Delić, Emina Žuna, Ivana Dračo, Fabio Giomi i ja.

Također, kad knjiga bude gotova, bit će nam važno da je ocijene i daju svoje recenzije, predgovore ili pogovore i žene koje su već dio historije žena naše zemlje, tako da se nadamo da će na kraju, knjiga biti rezultat zajedničkog rada velikog broja entuzijastkinja, istraživačica, istraživača, akademskih radnica i aktivistkinja. Što se same knjige tiče, meni je već unaprijed žao što će sigurno mnoge značajne i zanimljive žene iz bh. prošlosti opet doživjeti nepravdu, jer neće pronaći mjesto u ovoj knjizi, kao što ga nemaju ni u zvaničnoj kulturnoj i svakoj drugoj historiji, ali ova knjiga i nema pretenziju da bude sveobuhvatna, niti to može ijedna knjiga sa ovakvom idejom. Važno je da se napravi platforma u koju se dalje mogu dopisivati i upisivati žene iz prošlosti i sadašnjosti BiH.

DANI: Šta su glavna područja istraživanja, na šta se najviše fokusirate i u kojem obliku objedinjujete materijal?

ČAUŠEVIĆ: Trenutno smo u fazi završavanja traženja građe po bibliotekama, muzejima i institutima u BiH, i mene potpuno rastužuje i poražava nepravda da su rezultati ogromnog ženskog rada, odricanja, pa i rizikovanja, ostali zaboravljeni u vremenu, nepriznati i u mnogim slučajevima potpuno nepoznati javnosti. Dok ne uđete u te svojevrsne arhive znanja, zapravo i ne vidite razvijeno i slojevito zanemarivanje žena u mainstream umjetničkoj, naučnoj, javnoj i kulturnoj sferi.

Radeći na strukturi knjige posebno smo se trudili da nemamo glavno područje istraživanja, već da podjednako, koliko prikupljeni materijal bude dozvoljavao, bude riječi, naprimjer, i o književnosti i o pravnoj oblasti koja se tiče žena, i o sportu i o nauci. Struktura koju smo odabrali je linearna i prati politička i ideološka historijska smjenjivanja, sa početnom tačkom u 1914. godini, ali ćemo, svakako, dati pregled šireg društveno-ekonomskog konteksta, i unutar njega rada značajnih žena i grupa žena, i prije ove godine.

Knjiga će pokazati i šta se dešava danas, i mislim da će poseban izazov biti obraditi posljednjih 20 godina, kada se intenzivirao i postao vidljiviji doprinos pojedinki i udruženja životu u BiH. Izlazak knjige iz štampe je planiran za septembar, a knjiga će imati i svoje englesko izdanje. Osim knjige, u okviru istog programa, u oktobru, organizovaćemo i manju konferenciju na kojoj će učestvovati žene iz BiH i regije koje su bile svjedokinje različitih historijskih događaja, kao i veliku izložbu, tematski vezanu za predstavljanje doprinosa žena historiji BiH.

DANI: Šta je to što sigurno neće biti zaobiđeno?

ČAUŠEVIĆ: Rezultati ženskih udruživanja i individualni napori žena biće smješteni u šire socijalne, pravne, ekonomske i kulturne bh. hronološke političke kontekste – od austro-ugarske kolonije, preko kraljevine, socijalističke republike, pa do zemlje u tranziciji. U knjizi će se naći informacije o hronologiji dobijanja ili osvajanja određenih prava (pravo na nasljedstvo, pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na rad, pravo na abortus, kriminalizacija silovanja u braku i ostalo), o ženskim udruživanjima (humanitarim, učiteljskim, feminističkim, akademskim, političkim, itd.), o ženskom radničkom pokretu, o AFŽ-u, o individualnim doprinosima žena u umjetničkoj, naučnoj i kulturnoj sferi života. Biće riječi i o ulogama žena u ratovima (borkinje, mirotvorke, političke zatvorenice, i ostale kategorije). Na nekim mjestima ćemo pokazati da li su različite konfesije imale ulogu u životima žena i kako su ih određivale.

DANI: Šta je najzanimljivije što si saznala radeći na ovoj knjizi?

ČAUŠEVIĆ: Stvarno je mnogo informacija o životu, hrabrosti, kreativnosti, znanju, inteligenciji, veličini i radu pojedinačnih žena koje su me potpuno oborile s nogu, ali da bih izbjegla grižu savjesti, jer ne mogu nabrojati sve za koje sam saznala, ovdje ću navesti činjenicu koja je promijenila moje promišljanje o feminizmu na ovim prostorima.

Naime, žene iz Sarajeva i Beograda su 1923. godine sa ženskim društvima iz Ljubljane i Zagreba osnovale Ženski pokret, koji je organizovao veliku skupštinu feminističkih društava na kojoj je osnovana Alijansa ženskih društava, zapravo prava feministička alijansa, koja je na prvo mjesto stavila borbu za pravo glasa, zatim priznanje poziva žene kao majke i domaćice kao produktivnog rada, borila se za ekonomsku nezavisnost udate žene, za priznavanje jednakog roditeljskog starateljstva oca i majke nad djecom, za osiguranje izdržavanja majke i djeteta putem zakona, zatim za izmjenu nasljednog prava u korist žene, za opće osiguranje majke, za bolju zaštitu ženske radne snage i za uvođenje ženskih inspektora rada, za slobodno napredovanje u pozivima kojima se žene bave, kao i za slobodan pristup političkom životu.

Ova alijansa je bila i članica Međunarodne Alijanse za prava glasa žena, a 1926. godine alijansa se podijelila (u Bosanskom Brodu) na udruženja koja su imala jasnu feminističku političku platformu djelovanja i na ona koja su više zagovarala praktičan humanitarni rad. Postojanje ove alijanse je nešto što umnogome mijenja naša znanja o historiji feminizma na ovim prostorima.

DANI: Nedavno je Fondacija CURE predstavila revidiranu Žensku mapu Sarajeva, koja pokazuje da i dalje iznenađujuće mali broj žena koje su dale doprinos historiji BiH imaju svoje ulice u Sarajevu. Obzirom na to kako žene stoje u historiji BiH, koliki doprinos ova knjiga može dati ponovnom osvajanju mjesta za žene u historiji BiH?

ČAUŠEVIĆ: Historija je struktura o kojoj se pisalo i koja se dekonstruisala iz brojnih teorijskih pozicija, a sam ulazak u tu strukturu je uslovljen različitim elementima beneficija koje osobe ili grupe imaju. Iako su žene ponekad glavom doslovno plaćale ulazak u javni, politički prostor (Olympe de Gouges, Emily Davison, Rosa Luxemburg), svaki put je cijena ženskog isticanja visoka. Žene, generalno, neće revolucionarno i sa zakašnjenjem osvojiti mjesta u zvaničnoj historiji, koja im pripadaju, ali će se za neke od njih saznati.

Naprimjer, veći broj ljudi će saznati da su postojale Bahrija Nuri Hadžić, operska diva koja je imala uspješnu međunarodnu karijeru između dva svjetska rata, ili Nafija Sarajlić, Laura Papo Bohoreta i brojne druge žene iz BiH. Saznaće se za živote nekih nevjerovatno hrabrih i uspješnih žena, možda će neko ko bude čitao knjigu željeti dalje da istražuje o sudbini nekih od žena, javiće se sigurno i oni koji mnogo znaju o nekim važnim ženama ili udruženjima do kojih mi nismo došli. To je ono što ja očekujem od ove knjige. Da počne da ispravlja nepravdu, da interveniše u sjećanje, da inspiriše.

DANI: Obzirom da se baviš i jezikom, kako razmišljaš o nejednakosti i nevidljivosti žena kada je u pitanju jezik? Većina se podsmijeva insistiranju na korištenju ženskih imenica u jeziku, ukoliko postoje, argumentima da to “ne zvuči baš najbolje”, reflektirajući tako opštu nevoljkost ka izjednačavanju jezika u korist oba spola. Da li je ovo tačna ocjena?

ČAUŠEVIĆ: Najdublje vjerujem da ono da čega nema u jeziku i ne postoji. Jezik nije puko sredstvo komunikacije, i što se mene tiče – to mu je najmanje važna funkcija. U jeziku se oslikavaju naša svijest i podsvijest, i još preciznije – jezik ih konstruiše. Takođe, jezik je i svojevrsna paradigma društvenih i ideoloških odnosa u društvu. S druge strane, BHS jezik, kao i jezici naše regije, ima sve što je lingvistički potrebno da se i ženski rod vidi i čuje u jeziku (normirane nastavke za pravljenje različitih vrsta riječi ženskog roda), tako da nelingvistički argumenti da je neka riječ smiješna, rogobatna ili neekonomična nisu relevantni kada se diskutuje o rodno osjetljivom jeziku. Na kraju, učenje jezika je proces, pa je tako potrebno neko vrijeme da nam lingvistkinja, hirurškinja, ombudsmenka, budu “normalne” riječi kao što su i frizerka, učiteljica ili novinarka.

DANI: Radila si kao istraživačica i urednica na nekoliko publikacija koje se bave ženskim i LGBT pravima, diskriminacijom, jezikom, izvještavanjem medija. Rezultati ovih istraživanja su često razočaravajući, što nije iznenađujuće obzirom na to kako se u našem društvu tretiraju manjine i/ili marginalizirane skupine. Na osnovu tvog iskustva pri istraživanjima, imaš li ideju kako popraviti i poraditi na boljoj društvenoj pozicioniranosti žena i marginaliziranih skupina u bh. društvu?

ČAUŠEVIĆ: Zvučaću dosadno jer ću reći ono što se svuda može čuti, ali glavni krivac za poziciju na margini, život u strahu, trpljenje nasilja, omalovažavanje, nepovjerenje ili mržnju jesu neprobojne naslage predrasuda koje su proizvod brižljivo i sistematično njegovanog neznanja, ili još gore – plasiranja lažnih i proizvoljnih informacija – kada su raznorazne manjinske grupe u pitanju. Posebno je nevjerovatno da se žene smatraju manjinskom grupom, naprimjer.

Kao odgovor na pitanje kako popraviti odnose u društvu u korist onih osoba i grupa koje su opresirane, ja ću reći da možemo praktično djelovati jedino na mikroplanu, u našem krugu, na razbijanju ustaljenih odnosa moći u kojima sami i same učestvujemo, da ne perpetuiramo sigurne i licemjerne načine življenja sa sobom, partnerom ili partnerkom, osobama sa kojima se družimo i okolinom uopšte. Ovakva vrsta otpora dominantnim matricama u kojima se živi iziskuje mnogo strpljenja i puna je ličnih izazova, ali je moguća.