Priče o bosanskim ženama: Laura Papo Bohoreta – Sarajevska Sefartkinja ukopana je tajno na neobilježenom mjestu

Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti. Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942. godine. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.

Piše: Dragana TOMAŠEVIĆ

Laura, pravim imenom Luna, rodila se 15. marta 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta (sva prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadimak), što je ostalo njenim drugim imenom često služeći kao zamjena za ime i prezime. Imala je pet sestara i tri brata (sestra i dva brata stradala su od fašista). Otac je bio trgovac skromnih materijalnih mogućnosti, tako da je odlučio drugdje pronaći sreću pa se s cijelom familijom odselio u Istanbul 1900. godine. Bohoreta je ondje završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Carigradski period trajao je do 1908. godine, kada su se vratili u Sarajevo. Osim ove škole, Laura Papo završila je u Parizu šestomjesečni Cours de vacances i nakon položenih ispita dobila diplomu s kojom može poučavati francuski jezik i književnost. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova. Iste godine njezin otac otvorio je u Sarajevu salon za šešire i cvijeće Chic Parisien, u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka.

Sakupljač sefardskog blaga

Poznavala je nekoliko jezika: španski (jevrejsko-španski), francuski i njemački te pasivno turski, grčki i engleski. Pisala je priče, pjesme, pozorišne komade, prevodila, sakupljala stare sefardske romanse, a “dvije studije o radu i o sefardskoj ženi samo su nastavak njene djelatnosti kao učiteljice svoga naroda i poznavaoca sefardskog folklora”. U mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz Bosne. Još 1911. godine upoznala je u Sarajevu Manuela Manrique de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je kazivala sarajevske romanse ovom španjolskom istraživaču. O toj suradnji zapisala je: “Don Manuel Manrique de Lara govorio je da su te romanse tako stare i tako kod nas sačuvane da mu naliče na buket jorgovana i ružica u nekom polju korova. Koliko može začuditi pjesma koja je u majci domovini već nestala? Tom gospodinu De Lari manjkale su riječi da izrazi čuđenje zbog starih riječi sačuvanih u našim romansama.” Njena ljubav prema sefardskom blagu i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obavezama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset sefardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene. Od deset zapisanih romansi, Kalmi Baruh izabrao je šest i objavio ih 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti otkrilo se da je zapisala još šest romansi, od kojih su neke veoma rijetke. Međutim, “postoje i druge romanse koje je ona, ne izdvajajući ih posebno, uplela poput fine žice u svoja književna ostvarenja, gdje one služe da ukažu na to kakvo je bilo ponašanje sefardske žene u pojedinim situacijama ili, jednostavno, da razonode”, napisao je prof. Muhamed Nezirović, vrsni poznavalac sefardske kulture i prevodilac s jevrejsko-španskog jezika.

Kao prozni pisac javila se dosta rano. Od 1924. godine objavljuje više pripovijedaka u Jevrejskom životu i Jevrejskom glasu: Madres (Majke, 1924); Morena (u više nastavaka 1924. i 1925); Linda-Rikordo de Orijente (Linda – uspomene s Levanta, 1928); Poe esto akea vieža no se kižo morir (Zbog toga ova starica nije željela umrijeti, 1929); Dulse de rosas (Slatko od ruža, 1932).

Pjesnički opus Laure Papo nije veliki kao prozni, ali je ostalo nekoliko vrijednih pjesama. Neke su pohranjene u njenoj ostavštini u Arhivu Grada Sarajeva, a druge su rasute u sefardskim sedmičnicima koji su prije Drugog svjetskog rata izlazili u Sarajevu: Violetas (Ljubičice), Huanita (pjesma o nesretnoj ljubavi Huanita i Huanite), Madres (Majke) – nježne pjesme o ljubavi majke; pjesma Al ocasion del jubileo de combate, lavoro i succeso – el 12 marso 1936 (U povodu jubileja borbe, rada i uspjeha – 12. marta 1936) posvećena je 25. godišnjici rada salona za šešire i cvijeće Chic Parisien u Sarajevu koji su držale Laurine sestre. Također je i prevodila poeziju, tako da je, naprimjer, na jevrejsko-španski jezik prevela pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja (Lem Edin) i pjesmu Gustava Krkleca Uveli cvijetak (Flor amurčada).

Uspješna i kao dramski pisac

Laura Papo bila je plodan i uspješan dramski pisac. U scensku historiju upisala se kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela. Prvi dramski pokušaji dogodili su se kratko nakon Prvog svjetskog rata. U Visokom je na scenu postavljen njezin kraći komad (Spremanje za Pesah) s pjesmom i plesom koje su izvodile njene dvije sestre. Desetak godina poslije napisala je prigodan komad Pomozimo izgradnju Velikog hrama, o kojem ne znamo mnogo jer rukopis nije sačuvan. Svoje vjerovatno najvažnije i najvrijednije dramsko djelo Esterka, društvena slika iz našeg doba u tri čina napisala je krajem 1929. i početkom 1930. godine. Ovaj komad posvetila je majci Esterki. I dramu Svekrva nije dobra pa makar da je i od gline – Slika društva iz našeg doba u tri čina ocijenila je kritika kao izuzetno važno i vrijedno djelo. Ovaj komad posvećen je Šalomu Danitiju, prvaku amaterske pozorišne sekcije društva Matatje, veoma darovitom glumcu koji se pojavljivao u većini Bohoretinih komada.

Svojim se radom potpuno priklonila jevrejskoj radničkoj zajednici Matatja, a u popularnim predavanjima naglašavala je da je radnička klasa nosilac progresa. Sve njene pozorišne komade izvodili su članovi dramske sekcije Matatje. U dramama Bohoreta prikazuje svakodnevni život tzv. malih ljudi u teškim vremenima velike ekonomske krize i odnose u porodici, tretira socijalne probleme svog vremena, ruga se malograđanskom društvu i apelira na mlade da završavaju zanate. Gledaocima je sve to bilo poznato i blisko, a večeri provedene na sijelu kod Matatje bile su im prave svečanosti, tako da su i poruke Bohoretinih drama prihvatali gotovo bezrezervno. A glumci-amateri radili su na predstavama s velikim entuzijazmom i predanošću.

Sačuvano sjećanja na Bosnu iz davnina

Najvažniji rad Laure Papo Bohoreta njena je studija La Mužer Sefardi de Bosna (Sefardska žena u Bosni), prva kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi. Profesor Muhamed Nezirović o ovom tekstu kaže: “Laura Papo-Bohoreta je ostavila jedno djelo po kojem bi, i da nije ništa drugo napisala, ostala zapamćena.”

Studiju je pisala 1917. godine kao odgovor na tekst Jelice Belović o sefardskoj ženi i najprije ju je napisala na njemačkom jeziku. Tek poslije, na nagovor dr. Vite Kajona (“koji želi da se govori i piše o sefardskom folkloru na španjolskom jeziku, našem idiomu, kako ga govorimo u našim mjestima”) Bohoreta ovu studiju prevodi na španjolski jezik.

Sačuvane su dvije obimom različite verzije ovoga eseja. U uvodu autorica kaže: “Želim opisati sefardsku ženu, onu iz jednog prošlog vremena, nepoznatu, nepoštovanu prema svojoj zasluzi. Govorit ćemo, pričat ćemo o njoj i opisivati je sve do žene našeg doba. (…) Pišući o ovome nemam nikakvih pretenzija. Želim biti nalik na onu majku što sakuplja krušne mrve koje njena djeca bacaju na pod, koja s ljubavlju i poštovanjem diže te malehne mrvice. Stoga ja sakupljam sve što se već nekamo zabacilo, kako se to kaže među nama, a to odbačeno ima svoju vrijednost, ne toliko kod nas, koliko kod drugih naroda. Pišem, govorim o onome što sam malo vidjela, o čemu sam mnogo slušala i što sam voljela s mnogo razumijevanja i mada je – ovo žena nekadašnjeg doba, ranjiva, pobuljena, izmučena i nepoznata – ona je sefardska žena koju ću vam upravo predstaviti.”

Tekst je autorica pisala, kako sama bilježi na njegovim stranicama, bar djelimično, u maloj kafani na Vratniku pored Višegradske kapije, kao i u kafani na Darivi, punoj udobnosti i blagog mira.

Esej je podijeljen na više dijelova: Sefardska žena; Dom, njena kuća; Susjedstvo; Jelo; Mogućnost da zaradi svoj kruh; Sefardska žena i njen odnos prema sluškinji; Sefardska žena i njen odnos prema prosjakinji; Njeno dobročinstvo; Godišnji blagdani; Roš hodeš; Čistoća, domaća medicina; Porod; Podizanje djece; Svekrve; Punoljetstvo sina; Kćerka, ruho u starinsko doba; Udaja; Bračni život, udovice; Starost; Krojenje mrtvačkih haljina i Žalovanje.

Čitajući ovu studiju upoznajemo sefardsku ženu koja je živjela u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, otkrivamo njena svakodnevna “lukavstva”, snove, nade i zebnje, prepoznajemo ponešto iz priča ili uspomena naših baka i nana, čudimo se njihovoj snazi i mudrosti – upoznajemo Bosnu iz nekih davnih dana. A Bohoreta svoju priču o sefardskoj ženi završava na dan Tešabeafa, “kada se u svakoj Jevrejki ponovo oživljavaju stare rane, kada im je dozvoljeno da plaču za svojim mrtvim. Smrt, na koju bi trebalo, naročito mi žene, da mislimo više. (…) Smrt je jedina stvar koja izjednačava sve, čini nas sve istim i jedino pod zemljom svi smo mi braća i sestre, a ne na ovome svijetu, mada je to želja na vijeki vjekova”.

Sahranjena je tajno

Integralni tekst Bohoretinog dragocjenog eseja objavljen je tek 2005. godine (Connectum, Sarajevo). Preveo ga je prof. Muhamed Nezirović, koji je time zapravo nastavio posao započet knjigom Jevrejsko-španjolska književnost (Sarajevo, Svjetlost, 1992), za koju slobodno možemo reći da je najvažniji prilog sistematskom proučavanju jevrejske književnosti nastale na tlu Bosne i Hercegovine.

Osim knjige prof. Nezirovića važno je spomenuti i dramu Rikice Ovadije Bohoreta i njeni. Leksema “njeni” odnosi se na glumce, jer, kako piše u sinopsisu, “drama govori ne samo o našoj književnosti nego i o glumcima njenog pozorišta koji su i scene folklornih porodičnih komada, kao i s poprišta života, nestali pred naletom rasističkog istrebljenja Jevreja u Drugom svjetskom ratu”. Dramu su 1986. godine majstorski realizirali Mladen Ovadija i Mirsad Tukić u okviru dramskog programa Radio Sarajeva u seriji pod naslovom Tragom dokumenata –žene prosvjetitelji u Bosni i Hercegovini. U dramu su ukomponirani i dijelovi iz Bohoretinih drama Esterka i Avia di ser, izvedeni u emisiji onako kako je to radila amaterska sekcija Matatja – o čemu saznajemo iz svjedočenja glavne glumice Boncike Papo. Za ovu priliku Bohoretine tekstove s jevrejsko-španskog prevela je Rikica Ovadija, a korišteni su i dijelovi TV emisije Jana Berana o romansama bosanskohercegovačkih Sefarda, kao i snimci s koncerta koji je Flory Jagoda (Amerikanka rodom iz Bosne) priredila u sarajevskoj Jevrejskoj opštini baš u vrijeme snimanja ove emisije.

U julu 1941. godine Bohoretini sinovi Leon i Koki deportirani su zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala. Slomljena tugom i crnim slutnjama, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. godine. Sahranjena je tajno, a do danas joj nije podignut spomenik.

Tekst je preuzet iz časopisa Stav, broj 26, od 03.09.2015. Objavljen je u rubrici Društvo.