Photographers Without Borders: Prvi sarajevski neslužbeni prajd

Tekst i fotografije, Mel Hattie, Photographers Without Borders

Prevod: Naida Kučukalić

Sarajevo je drugačiji grad od mog. Jezik je bosanski; Islam je glavna vjera; najcool mjesto za izlaske je stara osmanska čaršija; nostalgija za komunizmom se osjeti; stopa nezaposlenosti mladih iznosi 60 posto; zgrade u centru grada stoje izrešetane mecima; a tu su i rupe ofarbane crvenom bojom po ulicama i trotoarima, kao znakovi gdje su od granata ginuli ljudi u toku 1992 – 1995. godine, tokom opsade grada.

Unatoč tim razlikama, nikada se nisam osjećala neugodno ovdje dok nisam vidjela čovjeka koji je pljuvao i psovao bez prestanka na ljude tokom LGBTI marša u maju mjesecu. Tada sam počela shvaćati homofobiju i problematiku ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Ujutro 17. maja na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, kolege iz Projekta 1948. i ja šetali smo pored Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. To je moderna zgrada u centru grada i duž obale rijeke Miljacke.

Jedna učesnica Projekta 1948. nam je rekla da će se održati mirni protest u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra, zagovaračke organizacije koja se bavi pravima LGBTI osoba i žena.

Kad smo stigli, sreli smo volontere i volonterke koji su dijelili Rozi izvještaj – SOC-ov godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini.

Rozi izvještaj govori i poziva na pravnu regulaciju istospolnih partnerstava kao i na zaštitu od diskriminacije na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.

Naida Kučukalić je programska koordinatorica u Sarajevskom otvorenom centru. Kako kaže „ovaj mirni protest je podsjećanje našim saveznicima i saveznicama, kao i ostataku parlamentaraca da „smo ovdje i postojimo“.

Čitanje “Rozog izvještaja” će vam dati sveobuhvatan pregled situacije u Bosni i Hercegovini, gdje je homoseksualnost dekriminalizirana 1996. godine, ali – istospolna partnerstav nisu pravno prepoznata, homofobija je uobičajena i svakodnevna, kao što su napadi i uznemiravanje LGBTQI osoba. Govor mržnje na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta i dalje nije krivično djelo.

Napadači često ne snose nikakve posljedice, poput napada u martu ove godine u Art Kinu Kriterion, koje je jedno od rijetkih LGBTQI friendly barova u Sarajevu. Ranije ove godine, Kriterion, je ponovo bio domaćin Merlinka festivala, jednog od redovnih LGBTIQ događaja te vrste u zemlji. Oni koji imaju priliku često putovati u susjednu Srbiju ili Hrvatsku, gdje položaj LGBTQI osoba nije sjajan, ali mnogi će se složiti da je bolji nego u Bosni i Hercegovini.

Jedna mlada žena koju sam upoznla kroz Projekt 1948. mi je rekla kako je prestala biti aktivna u LGBTQI zajednici, jer je bila zabrinuta da bi mogla izgubiti posao kada bi se saznalo. Jedan tinejdžer mi je rekao da ako bi se uhvatio s dečkom za ruku u javnosti sigurno bi bili pretučeni.

Nakon nedjeljnje pucnjave u noćnom klubu Puls u Orlandu, još jednom je postalo bolno očigledno da mržnja stavlja pod rizik naročito mlade LGBTQI osobe, svuda u svijetu.

U Bosni, biti pripadnikom_com bilo koje manjine, može uzrokovati probleme. Ustav BiH dijeli svoje građane po nacionalnosti. Službeno, možete biti Bošnjak, Srbin, Hrvat ili „ostali“. Zemlja ima tri predsjednika: jedan Bošnjak, jedan Srbin, jedan Hrvat. Osobe iz kategorije “ostalih” su bez pravnog zastupnika u vladi. Oni su Romi, Jevreji, Crnogorci, Albanci i bilo ko ko ne spada u jednu od tri glavne etničke skupine.

Kučukalić kaže da, iako postoje ljudi u gradu koji su spremni da izađu i zalažu se za jednaka prava svih ostalih, drugi su mnogo manje spremni da izađu i brane prava LGBTQI osoba.

“To je frustrirajuće”, rekla je ona. “To je sve povezano. I u romskoj zajednici, naprimjer ima gej osoba.”

Nakon protesta od sat vremena ispred Parlamenta, grupa je odlučila prošetati sa svojim duginim zastavama nekoliko blokova uz rijeku prema jednom od rijetkih queer prijateljskih kafića u gradu, Kinu Meeting Point.

“To je kao naš prvi gej prajd“, rekla je jedna djevojka.

Ljudi na ulicama se zaustavljaju i gledaju.

Potrčala sam naprijed da fotografišem povorku i dok čekam mnoštvo koje dolazi prema meni, jedan čovjek izlazi iz kafića pored. Pokazujući na skupinu koja maršira sa zastavama, pita me što se događa.

“Gej parada”, odgovorila sam.

Njegov odgovor je neposredan i žestok. “Pederi? Jebem ti pedere!”

Počinje pljuvati po ljudima u povorci kako oni prolaze. Većina ljudi ga samo ignoriše.

Nakon što sam ga fotografisala, on se okreće prema meni: “Koji kurac radiš?” Počinje vikati: “Jebi se. Jebi se”, krenuo je korak naprijed, stavio obje ruke na moja ramena i gurnuo me dovoljno jako da sam se vratila nekoliko koraka unatrag. Ostavila sam ga i pridružila se povorci.

Niko nije ozlijeđen, ali sam frustrirana razgovorom i progoni me slika dječaka koji je virio iza noge čovjeka dok je on mahao rukama i pljuvao ljude na ulici.

Ono što me poslije najviše mučilo jeste činjenica da je djelovao tako Ok i to da niko od drugih prolaznika nije intervenirao. Da sam ga srela pod drugačijim okolnostima možda bi me čak i pozvao na bosansku kafu.

Nekoliko dana nakon tog događaja, znala sam pogledati ljude na ulici i pitati se: “Da li su potajno ispunjeni mržnjom?”

Srećom, kroz Projekt 1948. upoznala sam i intervjuirala toliko nevjerovatnih Bosanaca koji se bore za bolja ljudska prava u svojoj zemlji, tako da su mi se ružni osjećaji brzo raspršili. Ipak, dovoljna je samo jedna osoba da upropasti dobru energiju i tračak nade, za sve nas. Zamislite kako bih se osjećala da je osoba koja je pljuvala i psovala bila jedina osoba koju sam upoznala u BiH.

Nakon marša, sjedimo s aktivistima u kinu Meeting Point, pijemo kafu uz cigarete – bosanski ritual. Ako ste u Bosni, očekujte puno kafe.

Atmosfera među aktivistima u kafiću je pobjednosna. Kučukalić je nasmijana ali i pragmatična: “Sačekajmo da vidimo reakcije na društvenim mrežama.”

Još jedna mlada žena, Nera Civonisem, je također protestvovala. Sa ogromnim osmijehom dok ispija svoju kafu, kaže: “Čovječe, danas smo marširali sa zastavama.”

Na drugim mjestima u Sarajevu, pješački prelazi su prekriveni duginim bojama i postoji oprezan osjećaj ali pun nade da je promjena moguća.

U Bosni sam bila na zadatku u sklopu Projekta 1948 – nevladine organizacije koja potiče bosansku omladinu da nastaviti sa promjenama politika i rješavanjem problema u društvu kroz međuetničke projekte fotografije ili glasa, intervjue kao i aktivnostima izgradnje zajednice.